Vijenac 484

Književnost

VRLO DOBAR SKANDINAVSKI KRIMIĆ

Ubojstvo s porukom

Božidar Alajbegović

Potaknuti planetarnim uspjehom romaneskne kriminalističke trilogije Millenium Šveđanina Stiega Larssona, domaći su se izdavači bacili u istraživanje suvremene skandinavske škole kriminalističkog romana, tragajući za novom lukrativnom književnom robom, zahvaljujući čemu smo došli u priliku upoznati djela dvojice norveških majstora takovrsne literature – Joa Nesboa i Kjella Ola Dahla. Ovoga puta pozabavit ćemo se romanom žanrovskim klišejima manje sklona i u gradnji napetosti, a posebno u psihološkoj karakterizaciji likova, od Nesboa bitno uvjerljivijega Kjella Ola Dahla.

Dahlov Čovjek u izlogu klasični je whodunit u kojemu detektivski dvojac istražuje ubojstvo ostarjela imućnog staretinara čije je truplo ubojica „ukrasio“ šifriranom porukom i križevima te golo mrtvo tijelo ostavio u izlogu njegova dućana. Sjena sumnje pada na brojne članove žrtvine obitelji (25 godina mlađa supruga, dvojica braće, pisanju sklon sin), ali se lista osumnjičenika, kao i u svakom dobrom krimiću, postupno sve više širi.


Prev. Anja Majnarić, Fraktura, Zaprešić, 2011.


U analogiji sa samom policijskom istragom ubojstva kod koje je svaki detalj od neprocjenjive važnosti, i autor se pri pisanju koristi detaljiziranjem, postižući na taj način vrlo visok stupanj uvjerljivosti. Svaka prostorija dočarana je detaljističkom minucioznošću, a hiperrealistička deskripcija prisutna je i kod psihološke karakterizacije brojnih likova, pri čemu opisi prostora i fizionomija svoju svrhu imaju i u klasnoj stratifikaciji (posebno uočljivo npr. kod likova Johnyja Stokma i njegove obitelji). Uvjerljiva karakterizacija ispostavlja se zapravo i najjačim autorovim oruđem. Podatak iz piščeve biografije o završenom studiju psihologije pokazuje se ključnim u smislu uvjerljivosti njegova rukopisa – autor je svjestan da krimić ne može biti dobar uz klimavu fabularnu arhitektoniku i događajni slijed koji nema utemeljenje u logičnoj razradi postupaka likova. Kod Kjella Ola Dahla likovi nisu tek autorove marionete već pri djelovanju čine ono što se čini logičnim s obzirom na sliku koju o njima autor posreduje. Brojne likove autor vrlo pomno karakterizira, svakoga od njih čineći punokrvnim protagonistom, te nitko ne ostaje puka figura pomicana na šahovnici fabularne kombinatorike, lišena eksplicirane, autentične i uvjerljive motivacije postupaka.

Za razliku od Stiega Larssona, Kjell Ola Dahl izbjegava posezanje za bizarnostima kojima je svrha u postizanju efekta, a i uvjerljiviji je od švedskoga kolege (fabule Larssonovih romana nisu lišene neuvjerljivih slučajnosti). Kjell Ola Dahl fabulu strukturira na način postupnog otkrivanja motiva koji veći broj likova čine potencijalnim krivcima za zločin, uz istodobno uvođenje novih likova koji usložnjavaju rad detektivskog dvojca, ali i povećavaju slojevitost djela, obogaćujući roman novim silnicama (koje se tiču ne samo kriminalističke istrage nego i društveno-socijalne kontekstualizacije). Kao i u brojnim domaćim slučajevima (Pavičić, Pavličić, Tribuson, Naprta) odabrani žanr poligon je za kritičko propitivanje stvarnosti, najčešće političkim silnicama uvjetovane, uz istovremenu prezentaciju i privatnih stvarnosti likova, uvjetovanih kako događajima iz prošlosti tako i ostvarenjem žuđene projekcije budućnosti. Autor, što je dobrodošla rijetkost kod pisaca krimića, poštuje činjenicu da se romani čitaju u diskontinuitetu te vrlo mudro na početak treće trećine rukopisa stavlja dionicu u kojoj istražitelji u razgovoru s državnim tužiteljem potanko iznose sve dotad im poznate činjenice vezane uz slučaj, pružajući tako čitatelju priliku upotpunjavanja slike i temelj za samostalnu dedukciju, prije konačnoga raspleta.

Zrnca inteligentnoga humora (osobito prisutna kod prethodno spomenute dionice s državnim tužiteljem) bitno osvježavaju rukopis, dijalozi su funkcionalno iskorišteni u karakterizacijske svrhe, a autor važnu pozornost pridaje i neverbalnoj komunikaciji kao izvoru važnih informacija. Čak ni činjenica da je riječ o djelu iz serije romana s istim istražiteljskim parom u ulozi protagonista ne umanjuje mogućnost čitateljeve identifikacije jer recipijent neupoznat s prethodnim djelima iz iste romaneskne serije nije zakinut za najvažnije detalje iz životopisa protagonista. Autor pomalo robuje klišejima žanra – osamljenički životi detektivskoga para i iznenadno otkriće koje stvari pokreće s mrtve točke u smjeru razrješenja misterije – no to nimalo ne umanjuje izvrstan dojam koji Čovjek u izlogu ostavlja.

Vezano uz autorov studij psihologije, ostvarena atmosfera daleko je od pukog racionalizma, a tajne koje likovi skrivaju isijavaju emocionalnost koja, unatoč prikrivenosti, odražava njihov bogat emocionalni život. Pomno branjena ranjivost, oklopi građeni da poput tvrđave, brane naše istinske biti kako od drugih tako možda još i više i od nas samih, često su u srži najboljih djela kriminalističkoga žanra, kojima se Dahlov roman prilično približava. No cjelovitiju sliku ipak bismo dobili uvidom u još nekoliko naslova iz ove romaneskne serije, čime će nas nakladnik ovog izdanja, nadamo se, uskoro razveseliti.


Vijenac 484

484 - 20. rujna 2012. | Arhiva

Klikni za povratak