Vijenac 484

Društvo, Naslovnica

Koliko možemo vjerovati teorijama zavjere?

Istine i laži teorija zavjere

Jure Vujić

Osobe koje su željne uspostaviti raj na zemlji sklone su, jednom kad dođu na vlast, primijeniti teorije zavjere kako bi opravdale vlastiti neuspjeh. No, postoji i više pogrešno od pogreške, a to je mješavina istine i pogrešnoga


U kontekstu povijesne geneze tzv. teorije zavjere treba reći da se ta teorija prvi put pojavljuje za vrijeme Francuske revolucije, kada opat Augustin Barruel, autor knjige Memoari povijesti jakobinizma iz 1798, tvrdi da su francuski masoni i bavarski iluminati organizirali Francusku revoluciju. Iako su urote stare koliko i sama politika, koncept teorije zavjere prvi se put razvio tijekom parlamentarne oporbe britanskoj kraljevskoj kruni u 17. stoljeću, kada Henri Bolingbroke zamjera britanskoj vladi da umjesto općem interesu podanika pogoduje privatnim interesima. Ta se oporbenjačka politička kultura zajedno s teorijom zavjere postupno preselila u SAD. Škot John Robison objavljuje Dokaze o konspiraciji protiv svih religija i naroda ističući postojanje urote prosvjetiteljstva koje nastoji zamijeniti sve religije humanizmom, a nacije svjetskom vladom. Povjesničar Jacques Charpier u njima pronalazi sve elemente matrice i prototip budućih konspiracijskih pripovijesti, koje naziva „reakcionarnom ideologijom“. Marcel Gauchet također potvrđuje pojavu teorije zavjere u konspiracijskoj interpretaciji Francuske revolucije. Istina da je masonski ustav, Andersonova konstitucija, utemeljiteljski tekst slobodnoga zidarstva, duboko utjecao na književni krug prosvjetiteljstva. Tadašnja konspiracionistička literatura pripisuje tajnim društvima, masonskim ložama, jakobinskim klubovima (Klub Massiac) pa i templarima, kao i stranim silama (Engleska, Pruska), da su planski organizirali Francusku revoluciju kao svojevrsni državni udar. Devetnaesto je stoljeće stoljeće procvata raznih konspiracijskih teorija koje za uzrok civilizacijske dekadencije ili gospodarske krize okrivljuju tajna društva (masoni, iluminati, jezuiti) ili vjerske skupine poput Židova.


I napad na njujorške Blizance predmet je teorija zavjere


Sergei Nilus, jedan od prvih izdavača Protokola cionskih mudraca, iako razni povjesničari drže kako je riječ o krivotvorini u službi širenja ruskog antisemitizma i opravdavanja pogroma, promiče tezu o židovskoj svjetskoj zavjeri. No i među marksistima i anarhistima postoje već tada pobornici teorije zavjere, poput Bakunjina, koji stigmatizira židovski svijet kao „izrabljivačku sektu“. Tijekom 20. stoljeća teorija zavjere postaje sastavni dio anglosaksonske kulture: ubojstvo J. F. Kennedyja izazvalo je razne spekulacije i rasprave. Atentati 11. rujna također su bili povod za hiperprodukciju konspiracijske kontestatorske literature protiv tadašnje Bushove vlade. Danas konspiracijsku matricu vješto i uspješno eskploatiraju razne TV-serije i filmovi, X-Files, Da Vincijev kôd, a razni sociolozi ističu kako generalizacija eksplikativnog modela teorije zavjera odgovora općem postmodernom mentalitetu.

Četiri načela teorija zavjere


Karl Popper u djelu Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji definira teoriju zavjeru kao vjerovanje u jednosmjernu društvenu eksplikaciju nekog fenomena, naglašujući kako su osobe koje su željne uspostaviti raj na zemlji sklone, jednom kad dođu na vlast, primijeniti teorije zavjere kako bi opravdale vlastiti neuspjeh. Jack Z. Bratich prvi je analitično pristupio diskursu zavjere u djelu Conspiracy Panics: Political Rationality and Popular Culture, u kojem ističe kako je suvremeni diskurs o konspiracionizmu započeo s Richardom Hofstadterom u djelu The Paranoid Style in American Politics and Other Essays iz 1965..Takav diskurs privilegira psihoanalitički pristup i govori o „paranoičnom stilu“ teorija zavjere, koji jača vjerodostojnost i značenje takvih teorija. Francuski sociolog Pierre-Andre Taguieff predlaže četiri načela na kojima se temelje sve konspiracijske teorije: ništa se ne događa slučajno, sve što se događa rezultat je skrivenih intencija ili volja, ništa nije onako kako izgleda, sve je tajno povezano. Taguieff govori o postulatima teorije zavjere kao pokretačkoj moći povijesti, totalna eksplikacija koja često funkcionira kao utjeha, a po njemu takve teorije promiču i izražavaju populistički prezir u odnosu na vladajuće elite.


Elitni klub Skull and Bones u svojim je redovima imao i neke američke predsjednike: tajno društvo ili studentski klub?


Naravno, teorije zavjere omogućuju stvaranje jedinstvenog kognitivnog obrasca i unifikatorsku logiku pa Hannah Arendt ističe kako te teorije nastaju „zbog potražnje koherentnosti“. Dakako da postoji legitimni razlog za sumnju u teorije zavjera u literaturi, medijima i kinematografiji, s obzirom na njihovu ozbiljnost i objektivnost, no treba također preispitati funkciju same općeprihvaćene sintagme teorija zavjera, koja se često ideološki i politički instrumentalizira u obliku etiketiranja, diskvalifikacije ili optužbe kako bi se bolje diskreditiralo politički nekorektno, drukčije mišljenje, nepoželjna hipoteza ili teorija koja se temelji na interpretaciji ljudskih intencija, što je po mišljenju filozofa Wilhelma Diltheya slučaj svih teorija u društvenim znanostima.

Sociolozi Patrick Champagne i Henri Maler poriču prekomjernu uporabu koncepta teorija zavjere u medijskom prostoru, koje imaju društvene i političke funkcije diskvalificiranja političkih neistomišljenika i koje poistovjećuje s difamacijama. Kada su filozof Noam Chomsky i specijalist medija Edward Herman elaborirali modelizaciju funkcioniranja američkih medija, optuženi su za teoriju zavjere, iako su njihova znanstvena istraživanja potvrdila razne protokole i modele po kojima svi američki mediji moraju poslovati i djelovati. Optužba za teoriju zavjere može također diskreditirani one aktere ili subjekte koji su iznijeli u javnost postojanje realne zavjere i urote. Tako je poznati novinar Webster Tarpley optužen po istom obrascu kada je iznio tezu kako su atentate 11. rujna organizirale američke tajne službe.

Sve zavjere – neuspjeli projekti


Nužan i tradicionalan oblik političkog djelovanja, zavjera je kao političko sredstvo i metoda stara koliko i politička povijest. Machiavelli joj posvećuje dugo poglavlje u Diskursu, kada govori o konspiraciji Pazzija protiv Medičejaca 1480. Konspiracija je također koncept uvršten u uobičajeno anglosaksonsko pravo. Povijest je puna konspiracija, koje su tijekom vremena i s povijesnom distancom izišle na vidjelo: Himmlerova operacija u Trećem Reichu kao povod objave rata Poljskoj ili operacija Ajaks, koja je svrgnula s vlasti premijera Mossadegha u Iranu. Zanimljivo je također ustanoviti kako je Sud za ratne zločine u Nürnbergu nakon Drugoga svjetskog rata optužio nacističke vođe za „za dogovoreni plan ili zavjeru“ (optužba broj 1, dok su optužbe broj 2, 3, 4 „zločin protiv mira“, „ratni zločin“ i „zločin protiv čovječnosti“ tek na zadnjem mjestu). Nije sporno kako urote i zavjere postoje već kad konspiracionizam postaje jedina valjana interpretativna i eksplikativna matrica za objašnjenje povijesti i svih događaja, što često reducira njihovu genezu na jedan uzrok ili pak povijesni detalj. Filozof Karl Popper ističe kako zavjere postoje, ali naglašava kako su gotovo sve neuspjeli projekti. Također napominje kako rijetko u povijesti djela proizvode željene učinke te kako uvijek postoje sekundarni ili kolateralni učinci koji su nepredvidivi. Antonio Negri i Michael Hardt u djelu Carstvo ističu kako u globalnom kaotičnom okružju sve nalikuje na djelovanje programirane zavjere, ali da njome nitko zapravo ne upravlja. Teorije vladinih i paravladinih zavjera u svrhu globalne kontrole po njima su ujedno i istinite i pogrešne. Naime, spektakl globalne politike funkcionira kao da medijima, vojskom, vladom, društvima, korporacijama, svjesno dirigira jedna sila iako u realnosti to nije slučaj.

Danas postoji proširena konspiracionistička kultura koja je razvidna u društvu, medijima, literaturi, supkulturi, politici i umjetnosti. Politolog Michael Barkun u knjizi A Culture of Conspiracy zapaža tri stupnja interpretacije svijeta putem teorija zavjere: konspiracionizam događaja (event conspiracy theory) u kojem je jedna urota prikazana kao uzrok izoliranog događaja, sistemski konspiracionizam po kojem je više događaja povezano s proširenom zavjerom na duži rok, u kojem sudjeluju razna tajna društva kako bi infiltrirala glavne institucije (Židovi, iluminati, masoni), i superkonspiracionistička teorija po kojoj se vjeruje da sve realne ili hipotetske zavjere tijekom povijesti proizlaze iz jednoga kozmičkog globalnog plana kojom upravlja kvazibožanstvena sila. Sociolog Raoul Girardet stavlja naglasak na totalni, sveobuhvatni oblik teorije zavjere, što jača i njezinu vjerodostojnost i atraktivnost. Devedesetih godina pojavljuju se djela znanstvene fantastike David Ickea koja su postala predmet filmova i serija poput Dosjea X, u kojima se iznose superkonspiracije kao globalna eksplikacija povijesti s metafizičkim dimenzijama.

Zavjere kao stvarnost


Iako teorije zavjere često nude simplificirane odgovore, ipak postavljaju pitanja na koja još danas nitko nije ili ne želi odgovoriti: pravi razlog i identitet nalogodavaca ubojstva Johna F. Kennedyja, pitanje istinitosti slijetanja na Mjesec (vladajući u SAD-u nikada nisu demantirali da su lažno prikazali cijelo slijetanje na Mjesec kako bi konačno ostvarili važnu pobjedu protiv Sovjeta u svemirskoj utrci za vrijeme hladnoga rata), smrt Osame bin Ladena (američka vlada nije ponudila nijedan konkretan dokaz koji bi potvrdio Osaminu smrt), pitanje vjerodostojnosti teze globalnoga zatopljenja. Dva primjera potvrđuju kako su dva fenomena nekada klasificirana u repertoaru tzv. teorije zavjere izišla u javnost kao stvarnost: prvi, tzv. urota tajnoga globalnog plana Bildeberg- grupe godinama je diskreditirana kao puka legenda, da bi mediji u konačnici u lipnju 2011. povrdili postojanje redovitih tajnih sastanka Bildeberg-grupe (u lipnju 2011. sastanak je održan u St. Moritzu) objavivši i listu sudionika. Drugi primjer nedavno je službeno priznanje postojanja programa AARP (kratica za engl. High Frequency Active Auroral Research Program, Program aktivnog auroralnog istraživanja visoke frekvencije) kao američki civilni i vojni istraživački program pri kojem se rabe visokofrekventni radiovalovi za istraživanje gornjih dijelova Zemljine atmosfere. Taj se program danas ozbiljno povezuje s nastancima prirodnih katastrofa poput potresa, poplava i vulkanskih erupcija.

Kada francuski književnik Paul Valery piše da „postoji više pogrešno od pogreške, a to je mješavina istine i pogrešnoga“, opisuje upravo taj oblik sinkretizma i redukcionizma koji postoji u svakoj teoriji zavjere. No s obzirom da, gdje ima dima, ima i vatre, treba uzeti u obzir u povijesnom kao i političkom interpretativnom postupku argumente, detalje, anegdote, glasine i intrige, koje stvaraju podlogu za hipotetsku okosnicu tumačenja i objašnjenja uzroka i epiloga pojedinih događaja. Hiperracionalni modernitet i sekularizacija znanosti nastoje diskreditirati i demonizirati svaku različitu idejnu težnju koja nastoji razotkriti tabu-teme i ekscese, kao i skrivene namjere prosvjetiteljskoga projekta. U tom smjeru književnik Georges Bernanos ističe kako razotkrivene zavjere na neki način izazivaju „veliki strah“ kaste koja dobro misli („La peur des biens pensants“), aludirajući na dominantni establišment, izjavljujući kako je „moderna civilizacija univerzalna konspiracija protiv svakog oblika unutarnjeg života“. Istina o teorijama zavjere možda je na pola puta između Valeryja i Bernanosa, između apsolutizacije i negacije, jedan vidik moguće istine koji može zaslijepiti ili pak otvoriti nove upitnike. Jer „urota je trajna“, a svaku urotu treba otkriti; ili, kako kaže Louis Ferdinand Céline, „istina je poput agonije koja ne prestaje, treba izabrati, sve reći i razotkriti ili umrijeti“.

Vijenac 484

484 - 20. rujna 2012. | Arhiva

Klikni za povratak