Vijenac 482

Likovna umjetnost

Tri slike Gustava Klimta u riječkom kazalištu Ivana plemenitog Zajca

Zaboravljeni Klimt u Rijeci

Igor Žic

Stjecajem okolnosti u Rijeci su ostali sjajni radovi iz rane, historicističke faze jednog od najvećih slikara cjelokupne povijesti: kazališne freske Ratna, Koncertna i Religiozna glazba. Da grad Rijeka ima ozbiljniju kulturnu strategiju – a nema! – slike iz kazališta već odavno bi bile zamijenjene kopijama, dok bi originali bili izloženi u Guvernerovoj palači

Dokumentirani pokretač kazališnoga života u Rijeci bio je ljekarnik Carlo Pisanello, koji je uputio predstavku „intendanci“ u Trstu 2. studenog 1755, u kojoj traži koncesiju za održavanje „igara na sreću, predstava i javnih plesova“, izjavljujući da će u tu svrhu podignuti zidano kazalište, kao i da će obnoviti „privremeno drveno kazalište“. Drugi poduzetnik bio je nadglednik javnih radova Andrija Kolenc, koji je magistratu 9. studenog 1762. izložio prijedlog da bi podigao novo drveno kazalište.

Treći poduzetnik bio je Giuseppe Bon, koji je 1765. podigao kameno kazalište na prostoru današnje Sveučilišne knjižnice. U toj jednostavnoj, ali prilično masivnoj zgradi, bilo je mjesta za tristo posjetitelja u parteru i u 38 loža. Program je pretežno bio zasnovan na igrama na sreću, od kojih je u to vrijeme bila najpopularnija faraon. Osim plesova i zabava, tek povremeno davale su se i ne odveć ozbiljne predstave različitih putujućih družina. Prostor je bio osvijetljen s 54 svjetiljke i 5 lustera, na kojima su izgarale svijeće, pa je sve bilo u titravom i zagonetnom polumraku. Održalo se do 1820, kad je kuća prenamijenjena za stanovanje. Nacrt za impresivno novo kazalište izradio je 1798. poduzetni trgovac Andrija Ljudevit Adamić, a uspio ga je sagraditi svojim novcem (!) 1805. na mjestu današnje Gradske biblioteke (palača Modello). U dvorani na prvom katu bilo je mjesta za 1.600 gledatelja, a ostalo je u vlasništvu obitelji do 1845, kad ga je otkupio grad. Kazalište je u drugoj polovici 19. stoljeća bilo rasvijetljeno opasnom plinskom rasvjetom, tako da ne iznenađuje da su u prizemlju imali sjedište vatrogasci.

Nepouzdana rasvjeta

Izravan povod za podizanje današnjega riječkog kazališta bio je katastrofalan požar bečkog Ringtheatera 8. prosinca 1881, izazvan upravo nepouzdanom plinskom rasvjetom, kada je poginulo 880 ljudi. Taj događaj doveo je do zatvaranja niza starijih kazališta diljem Europe, pa tako i Adamićeva, koje nije zadovoljavalo sigurnosne uvjete. Formirana je komisija za njegovu rekonstrukciju, no nakon godinu dana rasprava odlučeno je da se ipak podigne novo, na općinskom terenu na Trgu Ürmany. Kako su ugledni bečki arhitekti Fellner i Helmer upravo dovršili kazalište u Brnu, drugo u svijetu s električnom rasvjetom (poslije londonskoga Savoya), odlučeno je da se njih angažira za taj posao. Fellner je prvi put bio u Rijeci 13. veljače 1883. U nevjerojatno kratku roku, već 5. lipnja 1883, Fellner i Helmer dostavili su konačne nacrte! Staro Adamićevo kazalište srušeno je u prosincu 1883, a od Fellnera i Helmera Riječka banka naručila je projekt za palaču Modello, svoje novo sjedište, na očišćenom terenu.

Riječko kazalište projektirano je s arhitektima omiljenim motivom Tempelfronta, koji su primijenili u Beču, Brnu i Budimpešti. Riječani su bili dijelom nezadovoljni što će njihovo novo kazalište biti slično onom u Brnu. Kako je atelijer u tom trenutku radio usporedno na trima teatrima – u Karlsbadu (Karlovy Vary), Odesi (njihovo najveće kazalište s 3.000 mjesta) i Bratislavi – ne iznenađuje da su pojedini projekti bili vrlo slični.

Osnivač vrlo uspješna atelijera bio je Ferdinand Fellner stariji. Fellner mlađi završio je arhitekturu na Visokoj tehničkoj školi u Beču 1866. Nakon očeve smrti 1871. preuzeo je tvrtku, no već 1873. započinje uspješnu suradnju s njemačkim arhitektom Hermannom Helmerom. Iste godine dovršeno je kazalište u Varaždinu. Firma Fellner i Helmer djelovala je 43 godine i ostavila je više od pedeset kazališnih zgrada u srednjoj Europi. Sva njihova kazališta zajedno koštala su manje od veličanstvene Garnierove Opere u Parizu (!), što govori o njihovoj iznimnoj racionalnosti te izbjegavanju svih nepotrebnih troškova.

Devet slika

Uz taj produktivni atelijer još 1880. povezali su se mladi, osamnaestogodišnji Gustav Klimt, šesnaestogodišnji Ernst Klimt te devetnaestogodišnji Franz Matsch, svi polaznici bečke Škole za umjetnost i obrt, ujedinjeni u Udruženje umjetnika (Künstlercompagnie). Kao prvi posao oni su za Fellnera i Helmera izradili četiri slike – Poeziju, Glazbu, Ples i Kazalište za kutove reprezentativne dvorane Tvornice papira u Beču.

Klimt, Alegorija koncertne glazbe (snimio: Dražen Šokčević)

„Te 1880. isti arhitekti naručili su drugu sliku, nazvanu Glazba nacija za strop lječilišta u Karlsbadu. Drugi radovi ubrzo su uslijedili – za kazališta u Reichenbachu, Rijeci, Bukureštu i Karlsbadu. Udruženje umjetnika dobilo je narudžbu za seriju portreta, zasnovanih na grafikama, za kraljevsku palaču u Bukureštu.“ (Whitford, F., Klimt, London, 1995)

Sjajni i produktivni arhitekti dobili su adekvatnu podršku podjednako produktivna Udruženja umjetnika. Dok je arhitekt Giacomo Zammattio nadzirao gradnju riječkog kazališta, mladi umjetnici izložili su u Beču nove slike u tehnici ulja na platnu. O svemu saznajemo iz La Bilancije, najboljih riječkih novina tog doba.

„U vezi s našim kazalištem nalazi se u Neue Freie Presse članak:

‘U Austrijskom muzeju izložene su na tjedan dana nove velike slike namijenjene stropu i predsceni novog gradskog kazališta u Rijeci koje su izveli Franz Matsch i braća Gustav i Ernst Klimt. Ta tri umjetnika, kojima maestro Laufberger predviđa lijepu budućnost, također su izveli fresko dekoracije i veliki zastor za kazalište u Reichenburgu.

Nove su slike pune mašte, komponirane su velikim umijećem i slikane velikom bravurom tako da treba poželjeti da ovoj trojici cijenjenih umjetnika brzo bude ponuđena prilika da izvedu slično djelo u Beču.’

Mi možemo samo dodati da bi slike o kojima se govori trebalo izložiti i kod nas prije no što se postave na predviđeno mjesto u kazalištu.“ (La Bilancia, 27. ožujka 1885.)

Treba spomenuti da slike nisu bile izložene po dolasku u Rijeku jer je Zammattio žurio s dovršenjem zgrade, tako da ih je odmah dao postaviti na predviđena mjesta. Oko velikoga lustera bilo je šest ovalnih polja, dva nešto manja polja bila su iznad dvije bočne svečane lože, dok je za najveću sliku bilo predviđeno da dekorira prostor iznad scene. Motivi su bili uobičajeni za razdoblje historicizma: na stropu su se našle alegorije Opereta, Ljubav i Ples, koje je potpisao Franz Matsch i datirao ih s 1885. godinom, potom Ratna, Koncertna i Religiozna glazba, koje je potpisao Gustav Klimt (svaka približno 140 x 110 cm) i koje su nastale u duljem vremenskom rasponu, dok je veliku alegoriju Kazalište i dvije manje slike sa po dvama anđelima potpisao Ernst Klimt.

Slični rukopisi

Kako ugledni Frank Whitford u monografiji o Klimtu donosi reprodukciju Sviračice orgulja (zapravo Alegoriju glazbe) kao njegovu skicu za Narodno kazalište u Bukureštu, nije nemoguće da se umjetnik u jednom trenutku predomislio oko mjesta dostave dovršenih slika.

Iako Whitford tvrdi da je prilično teško razlikovati djela trojice umjetnika, treba reći da su slike Gustava Klimta svjetlije, nešto kruće u crtežu i zapravo naginju stilizaciji, dok su djela Franza Matscha realističnija i tamnija, dok je Ernst bio negdje na pola puta između njih.

Klimt, Religiozna glazba (snimio: Dražen Šokčević)

Svečanost otvaranja kazališta bila je planirana za 3. listopada 1885, no zbog kvara generatora prebačena je za idući dan. U kazalištu, koje je tada moglo primiti 1.240 gledatelja, govore su održali arhitekt Ferdinand Fellner, gradonačelnik Giovanni de Ciotta (unuk Andrije Ljudevita Adamića!) te predstavnik graditelja Kranjskog građevinskog društva (Krainische Baugesellschaft) iz Ljubljane. Gradonačelnik Ciotta, guverner Agoston Zichy, princ Lobkowitz te župnik Ivan Fiamin ugradili su pred prvom stubom ulaza u parter posljednji kamen. Prethodno su ispod njega položili olovnu tubu s dokumentacijom o gradnji i raskošnim plakatom za prve predstave – opere Aidu i Giacondu.

Skandal u Beču

Tvrtka Fellner i Helmer ukupno je ostavila za sobom više od dvjesto velikih građevina – osim pedesetak kazališta tu su i vojarne, hoteli, robne kuće (u Beču: Gerngros, Thonet, Schein, Rothberger), banke, tvornice, dvorci (u Beču: Von Schenk, Seybel, Lanckoronski), vile i stambene zgrade. U usporedbi s ostalim tadašnjim graditeljima kazališta bili su najuspješniji. Gotovo sva kazališta projektirali su u stilu historicizma, no izdvajaju se ona u Jablonecu, Klagenfurtu, Giesennenu, Meranu i Mlade Boleslavu, koja su podignuta u stilu secesije. U Zagrebu su Fellner i Helmer podigli impresivnu zgradu Hrvatskoga narodnog kazališta, odlično smještenu usred prostrana trga – no 1895, deset godina poslije Rijeke!, Umjetnički paviljon (1897, preseljen nakon Milenijske izložbe u Budimpešti), zgradu Eskomptne banke u Ilici 3 (1898), a rekonstruirali su i baroknu palaču i kulu u Visokoj ulici 22.

Od velikih dekorativnih radova Gustava Klim- ta i njegovih suradnika treba navesti zahvat na tek izgrađenu Povijesno umjetničkom dvorskom muzeju u Beču. Posao je bio započeo Hans Makart, no nakon njegove smrti 1884. dekoriranje stropa preuzeo je Mađar Michael Munkacsy, dok su braća Klimt i Matsch oslikali 40 manjih polja na zidu stubišta. Potom su dobili narudžbu za dekoriranje novoga Burgtheatera, koji su ispunili scenama iz povijesti umjetnosti pod zaštitom muze Thalije.

Vrlo uspješna suradnja triju umjetnika raspala se nakon Ernstove smrti 1892. Klimt je ugled najboljega bečkog dekoratera zadržao i nakon što je 1897. došao na čelo umjetničkoga pokreta nazvana secesija, no skandal je uslijedio s golemim slikama za Veliku vijećnicu bečkog Sveučilišta 1900, gdje je na Filozofiji, Medicini i Pravu dao razornu sliku mračnih strana čovjeka. Ugled vrhunskoga portretista uživao je sve do smrti 6. veljače 1918.

Stjecajem okolnosti u Rijeci su ostali sjajni radovi iz rane, historicističke faze jednog od najvećih slikara cjelokupne povijesti. O njegovoj glo- bal- noj važnosti dovoljno govori podatak da je nedavno Portret Adele Bloch Bauer (iz 1912) prodan na aukciji za 135 milijuna dolara!

Da grad Rijeka ima ozbiljniju kulturnu strategiju – a nema! – devet slika iz kazališta već odavno bi bilo zamijenjeno kopijama, dok bi originali bili izloženi u Guvernerovoj palači, gdje bi ih dolazilo vidjeti stotine tisuća ljudi... godišnje.

Vijenac 482

482 - 6. rujna 2012.

Klikni za povratak