Vijenac 482

Književnost

NOBELOVAC U IZBORU IVANA LOVRENOVIĆA

Izazovan poziv na čitanje Andrića

Strahimir Primorac

Zbirka priča Ive Andrića u izboru Ivana Lovrenovića okuplja novele napisane hrvatskim jezikom s protagonistima bosanskim Hrvatima te je važan prilog povratku našeg nobelovca u hrvatsku književnost

Više od šest desetljeća Ivo Andrić za hrvatsku književnost gotovo da nije postojao: izostajao je u antologijskim izborima nacionalne poezije i proze, nije ga bilo u pregledima i povijestima hrvatske književnosti, kritički odjek njegovih novih knjiga bio je skroman i uopće interes hrvatskih stručnjaka za bavljenje njegovim stvaralaštvom, osim nekoliko iznimaka, bio je neznatan. Odgovori na pitanje zašto je tako uglavnom su se tražili (i nalazili) u piščevoj biografiji, u njegovim neobičnim životnim meandrima. Odbojnost s kojom su u Hrvatskoj popraćeni neki Andrićevi potezi vezani uz diplomatsku karijeru prelila se, nažalost, i u negativnu energiju prema njegovu djelu.

U memoriju hrvatske kulture svijest o literarnom opusu Ive Andrića kao dijelu i njezine književne povijesti počela se vraćati u predvečerje raspada jugoslavenske federacije i u prvim godinama rata. To, vjerojatno, nije bila slučajna koincidencija. Još potkraj osamdesetih godina politički i društveni kaos sugerirao je sve jasnije da je ideja (integralnoga) jugoslavenstva – na kojoj je Andrić konstruirao svoj politički svjetonazor, balansirajući oko njega do kraja života; na temelju koje se smatrao jugoslavenskim piscem, a tako ga je doživljavala i javnost – sasvim potrošena, kompromitirana, oglodana do kosti. Skori rat, u kojem je ta Andrićeva stožerna ideja nestala doslovce u krvi i plamenu, stvorio je i potpuno nove okolnosti u pogledu dotadašnje piščeve pozicije. U hrvatskoj književnosti promjenu krutoga stava prema Andrićevoj umjetnosti nagovještava 1990. književnik Veselko Koroman, koji u svoju antologiju/panoramu/pregled Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine uvrštava nekoliko fragmenata iz Ex Ponta i Nemira i jednu pjesmu iz Andrićeve ostavštine. Uvrštavanje Andrićevih tekstova antologičar nije posebno elaborirao, ali je već sam taj čin bio snažan signal. On se pojačao već 1992, o stotoj obljetnici piščeva rođenja, prilozima Ivana Lovrenovića, Krešimira Nemeca, Branimira Donata i nekih drugih autora koji razmatraju Andrićevu poziciju u novonastalim okolnostima i piščev opus, ili jedan njegov dio, „vraćaju“ u korpus hrvatske književnosti. I neka od tih novijih čitanja Andrića kadšto su vrlo problematična jer glavnu „argumentaciju“ crpu gotovo isključivo iz piščeva privatnog života. Ponekad se u njima iskazuje i neobična sklonost da se književni opus oštro dijeli na onaj pisan hrvatskim jezikom (ovo je naše) i drugi pisan srpskim jezikom (to je vaše), što je s književnoga gledišta, dakako, teško prihvatljivo.


Pisac granice i pisac bez granica

Unatoč i danas različitim pristupima slučaju Andrić – a vrlo je izvjesno da će različitih čitanja u nas biti i ubuduće – čini se da je među hrvatskim književnim povjesničarima i kritičarima danas prevladao i učvrstio se stav da se Andrić ne može tumačiti iz pozicije nacionalnog ekskluzivizma (bilo kojeg), i da je posrijedi pisac koji je jednako domicilan i u hrvatskoj i u srpskoj i u bosanskohercegovačkoj književnosti; da je to pisac granice (prostora različitih vjera, naroda, običaja, kultura, civilizacija), a da je umjetničkom preobrazbom lokalne povijesti u univerzalne priče istodobno pisac bez granica, svjetski pisac. Noviji pregledi i povijesti hrvatske književnosti, književni leksikoni, Hrvatska književna enciklopedija, eseji i studije andrićologa o njegovu opusu gotovo odreda izričito određuju upravo takvu, trojnu osnovnu pripadnost Andrićeva opusa (Andrić je „egzemplarni primjer međukulturnog pisca“, kaže npr. Zvonko Kovač). U svakom slučaju, za našu je književnu povijest vrlo važno da je prekinut dugotrajan i nerazuman muk ili neobvezujuće došaptavanje o jednom od naših najvećih pisaca uopće, i da je pritom otvorena najplodotvornija opcija – ona koja upućuje na čitanje i proučavanje Andrićeva književnog djela. Jer povratak Andrića u hrvatsku književnost ostao bi samo paradni, besmislen čin ako njegovo djelo ne bi zaživjelo među čitateljima. Treba tek vidjeti što i koliko Andrićevo stvaralaštvo znači današnjim generacijama. Tu nas čeka možda i teži, delikatniji i vjerojatno dugotrajan posao. Vremenska provalija od šezdesetak godina kad Andrić ovdje nije doživljavan i kao hrvatski pisac (dapače, više kao „prebjeg“ i „izdajica“!), današnji potpuno promijenjen svijet i drukčiji senzibilitet nego u vrijeme u kojemu je pisac stvarao ili o kojem je pripovijedao bit će velik izazov u približavanju njegove proze čitateljima.

Prvi je preduvjet toga posla učiniti dostupnim Andrićeve knjige. Iako je jedini naš književni nobelovac, zadnja sabrana djela koja mu je tiskao neki hrvatski nakladnik (ali ne samostalno, nego s još pet udruženih izdavača iz drugih republika) bila su ona objavljena 1981–86. U samostalnoj Republici Hrvatskoj, kad je i došlo do odmrzavanja Andrićeva statusa, izdanja njegovih knjiga mogu se nabrojati na prste jedne ruke. Najprije je Mosta 1995. tiskala u jednoj knjizi Ex Ponto, Nemire i nekoliko novela, a priređivač je bio Dubravko Horvatić. Uslijedila su dva opsegom i antologijskim odabirom dosad najambicioznija pothvata. Prvi je bio Konzorov (1998–2005), koji je pod uredništvom Velimira Viskovića tiskao Andrićeva izabrana djela u šest svezaka. Potom je u knjizi Nemir od vijeka (2007) Krešimir Nemec objavio svoj izbor iz Andrićeva opusa – poeziju, dva romana, izbor novela. Tom bi trebalo dodati da je Andrić uvršten i u kapitalni nacionalni projekt Stoljeća hrvatske književnosti, ali da njegove knjige još nisu objavljene jer beogradska Zadužbina Ive Andrića ne dopušta tiskanje piščevih djela u bilo kakvu izdanju koje nosi hrvatski naziv. Zbog toga krutog stava sarajevski ogranak Matice hrvatske vodi sudski spor sa Zadužbinom jer je objavio tri Andrićeva romana i izbor iz pripovjedačkog opusa u svojoj ediciji Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga.

Ovom kratkom popisu izdanja Andrićevih djela u samostalnoj Hrvatskoj sada se pridružuje knjiga novela Ispovijed i druge priče (367 str.) u izboru Ivana Lovrenovića i u izdanju Naklade Ljevak. Upućeniji u Lovrenovićev rad znaju da je on jedan od naših najrespektabilnijih andrićologa i da mu ovo nije prvi posao te vrste; upravo je on za spomenutu ediciju sarajevskog ogranka MH priredio četiri Andrićeve (sporne) knjige. U svojoj ranijoj, kapitalnoj studiji Ivo Andrić, paradoks o šutnji (2008) Lovrenović govori o Andrićevu mjestu unutar hrvatske kulture, koja je složena od tri kulturno-civilizacijska podtipa. Ističući specifičnost njegova stvaralaštva, označuje ga ključnim piscem onoga podtipa koji naziva balkansko-orijentalnim; po važnosti, stavlja ga dakle u sam vrh, na ono mjesto koje Krleža ima u panonsko-srednjoeuropskom, a Ujević u mediteransko-romanskom podtipu.

Širina „hrvatskog“ tematskog repertoara

U knjizi Ispovijed i druge priče tekstovi su razvrstani u tri dijela. U prvom je okupljeno deset priča iz tzv. fratarskog ciklusa, pisanih u razdoblju od 1923. do 1954: Ispovijed, U musafirhani, U zindanu i Kod kazana u kojima je glavni lik fra Marko Krneta, zatim Trup, Čaša, U vodenici i Šala i Samsarinom hanu s protagonistom fra Petrom (kojeg susrećemo i u kratkom romanu Prokleta avlija) te Napast i Proba. U drugom su dijelu priče nastale u razdoblju od 1923. do 1971: Mustafa Madžar, Mara milosnica, O starim i mladim Pamukovićima, Čudo u Olovu, Pekušići, Svečanost, Ćilim i Bife „Titanik“. Ovaj dio potvrđuje da je „hrvatski“ tematski repertoar znatno širi nego što to sugerira uobičajena predodžba o „franjevačkim pripovijestima“. Treći dio sadrži samo jedan tekst, možda najčešće pretiskivanu i vjerojatno najviše zlorabljenu Andrićevu priču: Pismo iz 1920. godine. Izdvojeno od drugih i određeno epiloškim položajem Pismo tako dobiva značenje svojevrsnog komentara.

Premda u knjizi nema predgovora/pogovora ili barem napomene o kriterijima izbora, ipak nije teško zaključiti da se Lovrenović odlučio za novele u kojima su protagonisti bosanski katolici/Hrvati. K tome velik dio tih tekstova potječe iz vremena kad je Andrić još pisao hrvatskim jezikom. Sve su to detalji koji čitateljima u Hrvatskoj donekle olakšavaju pristup opusu s kojim će se mnogi prvi put susresti i čije jezične modalitete ne poznaju. Lovrenović govori o Andriću kao „piscu sve Bosne“, dapače „jedinom autoru u povijesti umjetničkoga, respective književnog bavljenja svijetom Bosne, koji je (...) nadišao njegovu okamenjenu unutarnju fragmentiranost i međusobnu izoliranost njegovih dijelova, te ga svojom mišlju i svojom stvaralačkom imaginacijom obuhvatio u svoj njegovoj kaleidoskopskoj cjelovitosti“. Taj totalni obuhvat muslimansko-bošnjačkog, pravoslavno-srpskog, katoličko-hrvatskog, pa i sefardsko-židovskog i doseljeničkog svijeta u BiH, smatra Lovrenović, ključna je karakteristika njegova djela, ono što je stvorilo Andrića pisca i bez čega se taj opus ne može ni razumjeti ni tumačiti. Kriterij za koji se odlučio u izboru tekstova u knjizi Ispovijed i druge priče ne proturječi tomu stajalištu, on je jedan od nekoliko mogućih (legitimnih). Isto bi se tako mogle složiti knjige o likovima iz drugih religijskih i kulturnih entiteta, i svaka bi od njih, kao i ova o kojoj govorimo, umjetničkim dosezima svjedočila o Andrićevoj vrhunskoj vještini da lokalnu priču uzdigne na razinu globalne, da pronađe univerzalna značenja koja govore o čovjekovu položaju u svijetu.

Struka o Ivi Andriću

Čitatelji koji nakon uživanja u Ispovijedi i drugim pričama žele posegnuti i za stručnim tumačenjima koja će im ne samo olakšati nego i produbiti razumijevanje piščeva književnog svijeta, također mogu doći na svoje. Osim ovdje već spomenute obuhvatne Lovrenovićeve studije, u nas je u novije doba o Andriću pripovjedaču najviše pisao Krešimir Nemec, a Franjo Grčević okupio je nekoliko svojih ranijih radova o toj tematici u knjizi Simbolizam, ekologija, eshatologija (2002). Od starijih, nezaobilazni su tekstovi Krunoslava Pranjića, osobito oni o stilu Andrićevih priča (Andrićiana).

Knjiga Ispovijed i druge priče novi je izazovan poziv na avanturu čitanja.

Vijenac 482

482 - 6. rujna 2012. | Arhiva

Klikni za povratak