Vijenac 479

Kazalište

Ivana Šojat Kuči, Unterstadt, red. Zlatko Sviben, HNK u Osijeku, Osječko ljeto kulture 2012.

Tragična sudbina osječkih Švaba

Sanja Nikčević

Redatelj Zlatko Sviben iz predloška je izbacio emocije i toplinu jer je želio i napravio izrazito političku predstavu na tragu Bertolta Brechta i njegove maksime: ne uživljavajte se u osjećaje i ne buljite tako romantično nego shvatite što se oko vas zbiva i djelujte!


Gornji i Donji grad dijelovi su grada Osijeka uz Dravu, nazvani prema poziciji u odnosu na Tvrđu, austrougarski grad-tvrđavu podignut za obranu protiv Turaka (inače pravi dragulj barokne arhitekture). Unterstadt je njemački naziv za Donji grad jer je, kao i Tvrđa, za Austro-Ugarske bio naseljen pretežito njemačkim stanovništvom. Unterstadt je i naziv romana objavljena u Frakturi 2009. koji je dobio brojne književne nagrade (Nazor, Gjalski, Kozarac, Galović…), a autoricu, Osječanku Ivanu Šojat Kuči, lansirao u orbitu poznatih i važnih hrvatskih pisaca. Unterstadt je i naslov predstave nastale prema tom romanu u režiji Zlatka Svibena i produkciji HNK-a u Osijeku kojom je 29. lipnja otvoreno Osječko ljeto kulture 2012.


Scenografija Miljenka Sekulića pridonijela je povijesno-političkoj predstavi Unterstadt Ivane Šojat Kuči u režiji Zlatka Svibena / Snimio Damir Rajle


Roman se bavi sudbinom četiri generacije osječke njemačke obitelji od početka 20. stoljeća do danas. Obitelj prolazi kroz Prvi i Drugi svjetski rat i traume podivljaloga vremena. Sa svakim ratom neka kategorija ljudi postane nepoželjna, a nakon rata dolaze neki novi ljudi koji se osvećuju i grabe. Uz ostalo, roman pokazuje i stradanje podunavskih Švaba nakon Drugoga svjetskog rata koje su pobjednici smatrali neprijateljima i nad njima počinili odmazdu o kojoj se nije smjelo ni govoriti. Osim što su ih doslovno desetkovali (pobili, držali u radnim logorima gdje su umirali od dizenterije i gladi, deportirali), zaplijenjena im je sva imovina i šikanirani su dugo vremena u novom društvu. Roman ta politička previranja prikazuje iz ženske perspektive, od prabake Viktorije preko bake Klare, mame Marije do posljednjega člana obitelji, Katarine. Dok se muškarci vraćaju iz rata slomljeni ili ih rat briše, žene pokušavaju održati obitelj, a osnovna je tema romana kako nepravde počinjene nad nekom obitelji postaju obiteljska sramota koja se taji u očajničkom pokušaju da se nove potomke sačuva u neznanju koje će im pomoći da „normalno“ žive. No postiglo se suprotno, Katarina se cijeli život smatrala nevoljenom i izoliranom jer se u njezinoj kući o svemu i stalno šutjelo, a dobivala je pljuske za obična dječja pitanja o članovima obitelji. Zbog toga je rasla nesretna, a izrasla ljuta, ponajviše na majku koja joj nije pružala dovoljno ljubavi i od koje je pobjegla u Zagreb nakon što su umrli ostali članovi obitelji. Roman započinje Katarininim povratkom u Osijek, nakon osamnaest godina izbivanja, na sprovod majci. Nakon majčine smrti, kroz cijeli roman, Katarina otkriva svoju obitelj, njezine zanijekane članove i traume, svoj dvostruki identitet.


Odmak od uživljavanja


Za scenu roman je prvo dramatizirala Nives Madunić, a onda je redatelj Zlatko Sviben, kako piše u programu, „priredio dramatizacijski scenarij“, što god to značilo! Zapravo, Zlatko Sviben nije mogao uzeti doslovnu dramatizaciju jer je želio napraviti nešto drugo od romana. Roman je izrazito emotivan, sa svake stranice pri čitanju kao da polagano curi sjeta, tuga, radost, koje ispunjavaju prostor oko čitača, a u tom prostoru junak (a s njim i čitač) proustovski stvaraju slike prošlosti i doživljavaju sadašnjost putem mirisa (potraga za bakinim mirisom u staroj kući) ili njihova nedostatka (nedostatak mirisa zumbula u dvorištu znači da je mama Marija umrla!), zvukova (škripa kreveta, vrata, ljuljačke…) i ostalih osjetilnih podražaja.

Sviben nam je na samu početku Barthesovim citatom o nemogućnosti rekreiranja svijeta iz fotografija poslao poruku da fotografije iz kojih Katarina rekreira svoju prošlost ne mogu biti ni tople ni žive! Ali to je bio samo izgovor, on je izbacio emocije i toplinu jer je želio (i napravio) izrazito političku predstavu na tragu Bertolta Brechta i njegove maksime: ne uživljavajte se u emocije i ne buljite tako romantično nego shvatite što se oko vas zbiva i djelujte! Zato putem do gledališta publika susreće nekoliko glavnih točaka predstave (dominatno političkih), a u pričanju priče prevladava politička linija romana, pri čemu Sviben pojačava partizansku nepravdu (u odnosu na roman kojem su sve nepravde „jednakije“). To čini izborom scena, dopisujući scene (npr. Titove naredbe vezane uz rješenje „pitanja jugoslavenskih Nijemaca“), izdašnom fotodokumentacijom privatnih slika i dokumenata, a uvodi u predstavu i esekerski jezik (suradnik za esekerski Velimir Petrović).


Prodiranje emocija


U stilu igre primijenio je sva brechtovska sredstva odmaka od uživljavanja. Priču koju nam pričaju dva glavna lika, Katarina i Jozefina, prekidaju scene iz prošlosti poremećene kronologije u kojima je likovima izbijelio lica i zacrnio oči i sve ih pomaknuo u kodu. Tople i ljubavne scene likovi smješljivo pjevaju (ljubav bake Klare kao mlade Aleksandra Demše i Petera Vladimira Tintora), neke se scene prekidaju ili naglo završavaju songovima lika „Anđela“ (odlična Petra Blašković, ali lik nedefiniran između kabaret-majstora i onog koji se, kako roman kaže, na onom svijetu brine o mrtvima), scene Katarinine obitelji odvlači u mehanicizam igre (mama Marija Ljiljane Kričko, tata Stjepan Marija Radeta, brat Antun Vjekoslava Jankovića), scene vezane uz pradjeda Rudolfa (Aleksandar Bogdanović) i njegovo pijanstvo s kumom Francekom (Miroslav Čabraja) u grotesku, dok su scene okupljanja obitelji prabake Viktorije i svađa nacističkog brata Adolfa (Mladen Vujčić) i partizanske sestre Grete (Marija Kolb) razlomljene u vremenu i prostoru. Mnogi su likovi tek krokiji (Katarinin mladić poginuo u Domovinskom ratu Aljoše Čepla, Katarinina prijateljica Snježana Ivone Kundert ili njezin djed Damira Bakovića, Židovka Rebeka Matee Grabić, partizan Marko Domagoja Mrkonjića), funkcije (partizanski stražari), a neke scene rješava korski (logor za Nijemce u Krndiji).

Unatoč tomu emocija je probijala, prvo na izvankazališnoj razini, na prepoznavanju, jer su se mnogi u publici mogli poistovjetiti sa sudbinama i pričama likova. Emocije su probijale i kroz igru nekih glumica, pri čemu je teško reći je li ih redatelj dopustio ili su se probile zbog snage emocija u samim likovima i potrebi glumica da ih tako odigraju. No one su nas, za razliku od ostalih likova, uspjele dublje dotaknuti. Rada Mrkšić likom stare bake Klare između nježnosti i ludila, Tatjana Bertok Zupković koja u sceni na pogrebu muža pokazuje i dodatnu, smekšanu, dimenziju „uštogljene“ bake Viktorije, a osobito dvije glavne junakinje. Sanda Tankosić u ulozi Katarine odlično prelazi iz ljutnje i muke u sadašnjosti u zbunjenost ili radost u igranju scena iz prošlosti, a emocije prodiru u predstavu osobito u finalu predstave, u Jozefininu monologu Branke Cvitković, u kojemu nam priča svoju sudbinu: od gubitka djeteta i muža do toga da je cijeli život živjela u svinjcu vlastite kuće koji su joj „milostivo“ poklonili oni koji su joj sve oteli! Jozefina je u romanu uštogljena, stara i sva ofucana od siromaštva, živi u smradnom i tamnom kućerku, a ironično je zovu frau milostiva, ali kako s vremenom otkrivamo istinu o njoj postaje Katarini (i nama) sve bliža. Scenska Jozefina bila je dotjerana kao prava milostiva pa bi bez tog potresnog monologa kao lik bila potpuno promašena.

Brechtijanski pomak u predstavi doista je bio začudan, ali je funkcionirao (osim pretjerivanja poput tri Euripidove žene u sceni logora u Krndiji ili umetnute predstave U logoru, što bi bilo bolje u budućnosti, kad se predstava preseli u kazalište, zamijeniti završecima priča o baki Viktoriji i samoj Katarini) i ova se trosatna predstava napeto gleda. Priča je ispričana suvislo i dinamično (scenski pokret Alen Čelić), scenski razvedeno u dvorišnom prostoru zgrade u Tvrđi u kojem je scenograf Miljenko Sekulić izgradio nekoliko razina i iskoristio svaku pukotinu i prolaz (iskopan je čak i rov iz kojeg izlaze mrtvi!) s velikim koncentriranim ansamblom (desetak glumaca HNK-a, muški i ženski zbor te desetak bivših i sadašnjih studenta osječke glumačke akademije) u kostimima Katarine Radošević Galić, a sve skupa praćeno živom klavirskom glazbom Igora Valerija.

I roman i predstava važni su jer je ispričana neispričana priča, dobili smo hommage žrtvama koje, da bi se umirile, ne zahtijevaju odmazdu, kako je sama autorica rekla na tribini nekoliko dana nakon premijere, nego samo da ih se spomene i imenuje, da ih se oplače. Ipak, oni koji roman nisu čitali bit će zadovoljniji od onih koji su se zaljubili u roman i kojima nedostaje njegova duša.


OSJEČKO LJETO KULTURE


Golem interes za predstave


Veliki propust otvaranja bilo je preklapanje dviju praizvedbi: dramske praizvedbe Unterstadta u produkciji HNK-a i glazbene praizvedbe kantate Jerihon skladatelja Davora Bobića u produkciji Umjetničke akademije u Osijeku. To je onemogućilo da se vide oba djela u istoj večeri, izazvalo pometnju oko protokola i nepotrebno zasjenilo onu pravu svečanost ovogodišnjeg Osječkog ljeta. Činjenicu da postoji već dvanaest godina, da je program svake godine sve bogatiji, da je ove godine u večeri otvaranja nastupalo tristotinjak izvođača (pedesetak sudionika u dramskoj, a više od dvije stotine u glazbenoj praizvedbi!) i da je interes publike toliki da svaki put neki pokušavaju probiti ogradu ne bi dospjeli na predstave pa svakako treba razmisliti o većem broju izvedbi pojedinog naslova (ove je godine uvedena i dodatna treća izvedba Unterstadta!)

Ove godine planirane su četiri premijere, uz spomenute još i Žar ptica Dječjeg kazališta u Osijeku u režiji Lawrencea Kiirua i Kisik Ivana Viripajeva u režiji Aide Bukvić i produkciji Gradske galerije Osijek. Tu je i devet kazališnih predstava, šest glazbenih te niz filmova, izložbi, književnih i filmskih programa, a ljeto bi trebalo trajati koji dan dulje jer se programi i kasnije preklapaju! Osim s Jerihonom, Umjetnička akademija ove godine sudjeluje s još dvjema atraktivnim predstavama: Zdenkinim striptizom, glazbenoscensko-lutkarskom pričom o ljubavi Zdenke i Borisa Papandopula, koju je prema romanu Dalibora Cikojevića napisala Marijana Nola, režirao Robert Raponja, sjene osmislio Velimir Velev, a naslovnu ulogu igrale Vlasta Ramljak i Katarina Arbanas. Ista autorsko-redateljska ekipa zadužena je i za predstavu Trenk cabaret, glazbenoscensku priču o Barunu Trenku za koju su glazbu skladali i izvode je studenti uz Ivana Čačića u naslovnoj ulozi.

S. N.

Vijenac 479

479 - 12. srpnja 2012. | Arhiva

Klikni za povratak