Vijenac 479

Glazba

Susret s Davorinom Kempfom – stalnim skladateljem Zagrebačke filharmonije

Stvaralac širokih interesa

Maja Stanetti

Uprava Zagrebačke filharmonije odlučila je, po uzoru na mnoge europske orkestre, otvoriti i mjesto za stalnog, odnosno rezidentnog skladatelja. To je mjesto za dvije sljedeće sezone pripalo Davorinu Kempfu, skladatelju i profesoru na Muzičkoj akademiji u Zagrebu


Domaća sredina upućenih vrlo dobro zna da je Davorin Kempf završio i studij klavira i dirigiranja i kompozicije kod legendarnoga Stjepana Šuleka. Usavršavao se u nekoliko navrata u Njemačkoj, relativno svježe doktorirao u Berlinu o temi simetrije i varijacija u glazbi, usavršava se i u Sjedinjenim Državama, gdje su ga, prepoznavši kvalitetu, obilno nagrađivali, primjerice iz Američkoga biografskog instituta. Ni u vlastitoj domovini nije ostao bez nagrade Josip Štolcer Slavenski sada već bivšega dnevnog lista Vjesnika i godišnje nagrade Vladimir Nazor. Već godinama na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji među studentima slovi kao strog profesor koji ne dopušta odstupanje od vrlo visokih, a zapravo i normalnih kriterija za visokoškolsku ustanovu. Među ostalim čini se da je Davorinu Kempfu mnogo lakše napisati glazbu nego javno govoriti, kada se zapaža njegova trema kao na nedavnoj dodjeli diskografske nagrade Porin. U ugodnoj i sada u tropskim uvjetima tako važnoj rashlađenoj atmosferi zagrebačke Gradske kavane, uz kavu i čaj, kako tko već voli, do sita sam se napričala sa svojim profesorom iz nekih „davnih“, kako se to danas već voli reći, vremena prije tridesetak godina. Baš ne i tako davnim, ali svakako je bilo u prošlom mileniju! Na dar sam dobila dvostruku kompaktnu ploču s njegovim djelima za klavir i komorne sastave, objavljenu u izdanju Hrvatskog društva skladatelja i Cantusa. Teme su za razgovor bile razne, i nije ih moguće sve prenijeti, a neke od njih nisu ni načete. No povod je tu!


Davorinu Kempfu nedavno je objavljena i dvostruka kompaktna ploča s djelima za klavir


O svojoj novoj funkciji rezidentnog skladatelja u Zagrebačkoj filharmoniji Davorin Kempf kaže:

„Moj je zadatak pisati djela za Zagrebačku filharmoniju, a to je onda povezano i s krugom djela koja su naručena. Konkretno, riječ je o četirima skladbama. Dvjema za veliki, simfonijski orkestar, jednom za gudački orkestar i jednom za puhački ansambl. Ova prva skladba je za klavir i orkestar. To je moj prvi koncert za solo instrument i orkestar. Drago mi je da se takva prilika pojavila jer sam i diplomirao klavir i to je moj instrument. Poslije bi došao jedan stavak za veliki orkestar. Ne znam još točno što, ali razmišljam o nekoj simfonijskoj pjesmi. Slijedi skladba za gudački orkestar te skladba za puhače. Sastav još nisam definirao. Okvirno sam dogovorio s ravnateljem Miljenkom Puljićem, ali nije definirano što to mora biti. To je vrlo elegantno i dobro za kompozitora da ima slobodu svojih zamisli.“


Svladavanje skladateljskog zanata


Karkoshka, Kelemen, Ligeti i mnogi drugi bili su mjesto „konzultacija“ Davorina Kempfa u inozemstvu. Pitajući umjetnika iz srca Slavonije, rođena u Virju, a iz glazbenih početaka „podrijetlom“ iz Požege, koliko je vezan za orgulje, aludirajući na njegovu nagrađivanu Fresku za orgulje i orkestar u kojoj je solistica bila Ljerka Očić, dobila sam od Davorina Kempfa odgovor o utjecaju franjevca, patera Kamila Kolbea, koji mu je omogućio svirati orgulje. Blagotvorni glazbenički utjecaj Kamila Kolbea rado će uvijek spomenuti i Milko Kelemen. „Jednu sam godinu i studirao orgulje, no bilo je nemoguće studirati četiri odsjeka. Sa skladateljskog stajališta orgulje su mi, recimo tako, drugi instrument nakon klavira“, priča Kempf. Svojedobno je i pokrenuo tamošnji festival u prelijepoj katedrali. „Imao sam široke interese u glazbi i nastojao upoznati što više njezinih aspekata. Tu je bio i klavir i studij dirigiranja, upoznavanje partitura, i simfonijskih i opernih... Studij klavira mnogo je utjecao na mene kao skladatelja, ne u smislu sviranja klavira već traženja zvukovnih rješenja. Mnogi skladatelji su to radili.... Činjenica da sam imao instrument još od djetinjstva, baštinjen od mog djeda Julija i mogao po njemu prčkati, preko klavira ušao sam u glazbu jer je jedna neslužbena profesorica, sijeda gospođa, podučavala u Požegi. Bilo je to povezano i s nekim doživljajima iz prirode, zalascima sunca....I onda sam nešto napisao za klavir četveroručno i – kombinirao...“ Danas, kao „strogi“ profesor, Davorin Kempf o podučavanju kompozicije kaže: „U početku se radi pasacaglia kao vrlo fleksibilna forma kojom su se koristili razni autori tijekom povijesti, pa i u 20. stoljeću. Zanimljiva je to forma i kompozicijski zadatak. To je za početak kamen kušnje za gudački orkestar uz možda dodani klavir ili orgulje... Studenti biraju sastav. Pasacaglia je i polifonija, a i varijacija kao postupak, što je u kompoziciji neobično važno. To je tehnika i neobično važan moment u svladavanju zanata. Tako je to i Šulek zamislio i mislim da je to vrlo važno. Ima primjera i kod Berga i kod Šostakoviča. Pasacaglia ne ovisi o nekim stilskim opredjeljenjima. U sljedećoj godini dolazi puhački ansambl u raznim mogućnostima, a potom i povezivanje s gudačima – sve do velikog orkestra.“


Hijerarhija umjetničkih vrijednosti


A otkuda ta opća fascinacija Stjepanom Šulekom, koji se nije maknuo iz rodnoga grada? Davorin Kempf će vam „kao iz puške“ reći da se ni Proust, a može se takvim sjediocima dodati i Immanuel Kant, nije maknuo iz 16. pariškog okruga, pa je spoznao svijet bolje nego mnogi drugi. Šulek je, kaže Kempf, imao vrlo jasan credo, vrlo jasan estetički stav. Poznavao je tadašnja umjetnička kretanja, ali ga to nije zanimalo. „Kada se pojavila takozvana Nova bečka škola ili Darmstadt – a u to su vrijeme pisali skladatelji poput Šostakoviča ili Bartóka koji uopće nisu pisali ni atonalno niti serijalno – bilo je skladatelja koji nisu prihvaćali inovacije pod svaku cijenu, potpuno izvanjskih tehničkih postupaka. Nešto je od toga ostalo zaboravljeno, a ono što je sadržajno važno – ostaje“, objašnjava Davorin Kempf. Dodat će da se u glazbi 20. stoljeća ne rastvara samo tonalitet, već s elektronikom dolazi do novih prostora zvukovnih istraživanja. Mnogo je toga moguće, a u umjetnosti postoji hijerarhija vrijednosti. Kojih? Nije ih lako postaviti. Kempf kaže: „Ne znači da hijerarhija umjetničke vrijednosti ne postoji ako se ona znanstveno i racionalno ne može dokazati. Ali to ne znači ni da ona ne postoji! Jednako tako postoji veza između glazbe i metematike, vrlo duboka i zanimljiva, ali tu su upitni različiti slojevi jer metamatičko-geometrijski sloj ne može biti polazište. Te matematičko-geometrijske strukture, koje igraju važnu ulogu u čitavom svemiru, kao i kod najvećih skladatelja, postaju sveobuhvatni kreativni sloj koji sadrži te matematičke odnose: zrcaljenja, proporcije...“ Uostalom, to je i tema Kempfova berlinskoga muzikološkog doktorata. Sve je to samo dio priče profesora Kempfa, koji nastavlja: „Svijet se oblikuje u doticaju s glazbama prošlosti i glazbama sadašnjosti. Mnogo puta i ono što smo čuli ostaje kao i što smo pročitali, iskusili, vidjeli, doživjeli... Čitavo naše životno iskustvo ima utjecaja na stvaralaštvo.“


Od Bacha do Bartóka


Kada upitate zašto je ljudima tako teško svirati njegova djela, osobito klavirska, i jesu li ona doista teška, odgovorit će vam da dobri instrumentalisti upravo to i traže, traže djela na kojima se mogu usavršavati, brusiti svoj zanat i umijeće interpretacije. No činjenica je i to da se malotko želi suočiti sa sadržajem kada s nekom drugom skladbom može proizvesti efekt koji se nosi. Pijanist Javor Bračić je jedan od rijetkih koji se ne boji ne samo pijanističkih već i intelektualnih glazbenih izazova. Tako je on jedan od ekskluzivnih interpreta klavirskih djela Davorina Kempfa. A za svoj prvi klavirski koncert u funkciji rezidentnoga skladatelja Zagrebačke filharmonije, profesor Kempf najavljuje Miju Elezović.

Gledajući i slušajući dvostruku kompaktnu ploču, mnogo se toga o dometima Davorina Kempfa može doznati. Ponajprije iz velikih zahvata i nasljedničkog poštovanja prema prethodnicima. Hommage, odnosno posveta, najčešća je riječ – od Bacha do Bartóka, da sve ne spominjemo. Iz projekta Zagrebačkih solista, odgovora suvremenih hrvatskih skladatelja na Bachove Branderburške koncerte, među dobrima će onaj Kempfov ostati osobito upamćen.


Vijenac 479

479 - 12. srpnja 2012. | Arhiva

Klikni za povratak