Vijenac 478

Likovna umjetnost

Monografija o velikom kiparu

Ono što ruka zamisli i stvori

Barbara Vujanović

Dvije činjenice određuju poziciju umjetnika u povijesti umjetnosti. Najbitnija je činjenica, nedvojbeno, djelo, opus, no njegova prisutnost i poznavanje u vremenu nastanka, i naposljetku u kasnijem razdoblju, ovisi o tumačima, ali i, što je mnogo rjeđe, o sposobnosti i spremnosti umjetnika da sami ostave pisani trag, razmišljanja o načelima svoga stvaralaštva te o poimanju umjetnosti općenito. Kipar Kosta Angeli Radovani (1916–2002) ima stoga dvostruku mogućnost tumačenja – vlastitu i onu iz pera kritičara, povjesničara umjetnosti. Napose se za njegovu ostavštinu u tom smislu skrbi Ive Šimat Banov, čiju je monografiju o desetoj godišnjici kipareve smrti objavila zagrebačka izdavačka kuća Disput.


Izd. Disput, Zagreb, 2011.


U razdoblju od 2006. do 2009. Erasmus naklada iz Zagreba objavila je četiri knjige izabranih eseja Koste Angelija Radovanija: Kip s grivom – O Ivanu Meštroviću (2006); Između proroka i radnika – Ogledi o stoljeću hrvatskoga kiparstva (2007); Gorila u nama. Kosta o drugima – drugi o Kosti (2007); Zapisi iz osamljenosti – Dnevnik 1949–1993. (2009). Knjige je priredio Ive Šimat Banov.

Kosta Angeli Radovani rođen je u Londonu, školovan u Italiji, otac mu je bio Frano Branko Angeli Radovani, koji je studirao na mletačkoj potom i bečkoj akademiji, surađivao u bečkim novinama te je u jednim milanskim bio i suvlasnik, stvarao likovne priloge, satiričke grafike, bavio se pisanjem, novinarstvom i literaturom.

Kosta upisuje milansku Breru 1934, a iste je godine došao i njegov profesor, dobar portretist i sintetičar forme Francesco Marini. Nastavlja liniju sinteze forme na tragu Aristidea Maillola, no usvaja i impresionističku slikovitost Augustea Rodina. U svoj izričaj integrira elemente medievalnoga, romaničkoga i pučkoga. Osjećaj mjere baštini od tradicije renesansne umjetnosti koju je dobro poznavao (Jacopo della Quercia, Piero della Francesca). Trijada Martini–Marini–Manzu učvršćuje kiparovu plastičku tradiciju s kojom je oponirao onoj Ivana Meštrovića. Od domaćih je posebno poštovao Luja Bezeredija i Petra Smajića.

Već za školovanja na klasičnoj gimnaziji, od četrnaeste do sedamnaeste godine, Radovani stvara znakovit mladenački opus. Radovi kao što je Portret d’Artagnan (1929) pokazuju utjecaje verizma i simbolizma oko 1900. Ipak i u tim se radovima nazire klica koncentracije i sažimanja kiparske mase, koja će biti karakteristična u njegovu kasnijem osobnom stilu. Važna je upravo ta linija kontinuiteta, koju uočava autor monografije. Studentska faza, čiji je reprezentativni primjer diplomski rad iz 1938, reljef Martiri – mučenici, pokazuje tendencije koje kipar poslije odbacuje – impresionizam, rodinizam i simbolizam. S druge pak strane, i u tom razdoblju pokazuje sklonosti rimskom verizmu i realizmu. Portret iz 1933. uspoređuje s Rimljaninom oko 80. pr. Kr. te s Rimljaninom Roberta Frangeša-Mihanovića iz 1893.

Nužno je naglasiti da upravo za vrijeme boravka u Milanu, kada je općenito u Italiji, kao i nekim drugim zemljama, sve prisutnija ideološka (u talijanskom slučaju fašistička) retorika koja progovara i kroz umjetnička djela, Kosta se odmiče od aktivističkih i bučnih tema, povlači se u kip, promišlja apstrakciju, geometriju i konstrukciju kipa.

Primaran je kiparov interes za ljudsku figuru, čije je promišljanje polazište za građenje kiparske forme – oble i teške. Simultano sa sve prisutnijom apstrakcijom, čiji je eminentni predstavnik u Hrvatskoj bio Vojin Bakić, Radovani će njegovati istraživanje mogućnosti antropomorfnosti. Osim milanske pouke, važan je impuls koji pronalazi u atelijeru Frane Kršinića, koji je mediteransku tradiciju sjedinio s češkim (Stursinim) shvaćanjima o jedinstvu oblika i osjetilnosti, upozorava Šimat Banov.

Autor predstavlja Kostu Angelija Radovanija kao velikoga kipara i pedagoga te kao ključna aktera, uz Vojina Bakića i Kseniju Kantoci, u obnovi moderne hrvatske skulpture. Prije svega, tu mogućnost on pronalazi u samu kipu. Radovani se (kao i Kršinić!) odlučuje za ženski akt, u kojem nalazi prostor slobode neopterećen služenju bilo kakvoj ideologiji.

Akt te portret, njegova druga dominantna tema, kiparska je zadaća kojoj pristupa principom redukcije, svođenja na esencijalno, bez nužnosti nepotrebnih detalja i uvlačenja u bilo kakav oblik naracije. Tijelo je zaista jedina i osnovna mjera ravnoteže i građenja, jer i sam formu gradi dlanom (sve u kiparstvu valja zamisliti i stvoriti rukama). Imanentna oblost proizlazi dakle iz mjere dlana, a „pradomovina njegovih oblika bila je grumen“, tumači Ive Šimat Banov. Lapidarnost i jednostavnost, upućuje autor, reflektiraju se i u jednostavnosti naziva djela, kao što su primjerice Djevojka s jednom nogom, Djevojka s rukama među nogama, itd.

Ilustrativni dio monografije na dvjestotinjak stranica prikazuje Radovanijeva kiparska djela, portrete, figure i figurine (u terakoti i bronci, rjeđe u kamenu i srebru), malu plastiku, spomenike i projekte te crteže i grafike. Iznenađenje publikacije su nepoznati crteži i grafike, krede i akvareli (1926–1995) koji svjedoče o kiparovoj potrazi za jakim oblicima i volumenima, a također o njegovoj konstruktivnoj strogosti ili lakoći crteža. Pridonose razbijanju kodificirane slike o Kosti Angeliju Radovaniju samo kao kiparu teška, zatvorena oblika. Bio je i crtač i grafičar; katkada i slikar, podsjeća Šimat Banov. U završnom dijelu monografije dana je kronologija Radovanijeva života, bibliografija, popis važnijih samostalnih i skupnih izložbi te popis reproduciranih djela.

Banov se u pristupu koristi Radovanijevim pisanim tragovima te osvrtima svojih prethodnika koji su se njime bavili. Kao neprijeporni autoritet za razdoblje modernoga (i suvremenoga!) hrvatskoga kiparstva pruža elaborirani uvid u taj amblematski opus. Kreirajući zaokružene cjeline u kojima prati genezu stila i opusa, ulazeći u razlaganje odredbenih postavki, s navođenjem svih relevantnih domaćih i europskih korelata, pisac daje nadahnutu kritičku interpretaciju. Lapidaran kipar koji je odbacivao suvišno, zagovarajući jednostavnost u kojoj se sjedinjuju i oblik i sadržaj, dobio je komplementarno tumačenje! Ono je uobličeno u monografiju visoke dizajnerske kvalitete (Nikolina Jelavić Mitrović), obogaćenu veoma kvalitetnim fotografskim reprodukcijama više autora.

Vijenac 478

478 - 28. lipnja 2012. | Arhiva

Klikni za povratak