Vijenac 478

Naslovnica, Znanost

Srpska prisvajanja hrvatskih znanstvenika: primjer Ruđera Josipa Boškovića

Na Istoku ništa novo II. ili Kako znameniti Hrvati postaju Srbi

Stipe Kutleša

Ako se uvaže činjenice, posve je jasno da Bošković sa Srbima nema ama baš nikakve veze. U pozadini prisvajačkih teza o njegovu pravoslavnom podrijetlu ili o Boškoviću kao Srbinu katoličke vjere zapravo je ekstremno nastojanje da se sve što je hrvatsko, u krajnjoj liniji, proglasi srpskim. Premda je to posve besmislena teza, ona politički može biti sjeme novih sukoba


Sporovi i nedoumice oko Boškovićeve etničke i/ili nacionalne pripadnosti imaju korijene još u njegovo doba. Kako je svoju znanstvenu karijeru izgradio u Italiji, njegovi europski suvremenici znali su malo ili gotovo ništa o njegovu podrijetlu. Jednostavno su ga imenovali talijanskim znanstvenikom jer je uz latinski pisao i talijanskim jezikom. Bošković nije ravnodušno prihvaćao takve kvalifikacije, što svjedoči njegov odgovor poznatom francuskom znanstveniku i enciklopedistu D’ Alembertu, koji je Boškovića nazvao talijanskim geometrom, odnosno matematičarom. Bošković mu je odgovorio, vrlo izričito, u svom djelu Astronomsko i zemljopisno putovanje po crkvenoj državi (Voyage astronomique et geographique dans l’état de l’église) objavljenu 1770: „Ovdje ćemo u prvom redu upozoriti da je naš autor Dalmatinac i iz Dubrovnika, a ne Talijan.“

Neki su ga suvremenici, svjesni njegova podrijetla, nazivali Dalmatincem i/ili Dubrovčaninom. Tako npr. austrijski ministar za Lombardiju grof Firmian o Boškoviću kaže: „Primjećujem čistoću istine kojom govori; a što bi bilo kod drugih preveliki zanos, u njemu se čini da je dalmatinska ćud koja po prirodi kao da ne nastoji baš ništa oko toga da zavije stvari u birane fraze.“ Kada je pak Bošković postao francuskim državljaninom, u aktu o državljanstvu iz 1773, što ga je potpisao sam kralj Luj XV, kaže se: „... naš dragi i vrlo ljubljeni Ruđer Bošković iz grada Dubrovnika u Dalmaciji, svećenik ukinute Družbe Isusove, potomak stare obitelji dalmatinske i plemić Republike Lucce, ispovijedajući katoličku, apostolsku i rimsku vjeru, izložio nam je da je u njegovoj namjeri da se nastani u našem kraljevstvu i da u njemu uživa povlastice naših prirodnih podanika“. I oni koji su s Boškovićem bili u bliskijim odnosima isticali su njegovo dalmatinsko i dubrovačko podrijetlo, kao primjerice poznati francuski znanstvenik i Boškovićev prijatelj Lalande.

U većem dijelu 19. stoljeća nije bilo sporova oko Boškovićeve pripadnosti. Tek se u drugoj polovici, pod utjecajem oblikovanja nacionalnog osvještavanja europskih nacija u modernom smislu riječi, pojavljuje pitanje nacionalne pripadnosti nekih slavnih osoba iz prošlosti. Pod utjecajem velikosrpskih ideja Vuka Stefanovića Karadžića, Ilije Garašanina i drugih, srpski autori od kraja 19. stoljeća naglašavaju srpstvo Dubrovnika, Dalmacije i svih njihovih slavnih ljudi.


Veliki znanstvenik – žrtva srpskog nacionalizma


Prvi je srpski autor koji ističe srpstvo Boškovića i Dubrovnika Kosta T. Stojanović, koji u svom djelu Atomistika, jedan deo iz filozofije Ruđera Josifa Boškovića (1891) kaže: „U Dubrovniku su bile dve familije pod imenom Bošković poznate. Jedna od tih... dala je srpskom narodu čuvenog Boškovića... Preci jedne od ovih dveju familija behu iz Dola, sela u stonskom primorju, a druga uz Orahova, sela u Hercegovini; i ovi poslednji behu preci Boškovićevi“. U daljem navođenju članova Ruđerove obitelji posve pogrešno navodi nepostojećega Ruđerova brata Avgustina, a najmlađu sestru Anicu, s kojom je Ruđer bio najviše povezan, ne spominje. O Dubrovčanima kaže: „Učeni dubrovački pesnici kao što je I. Bunić, V. Menčetić, L. M. Pučić, V. Gučetić i dr. sačinjavahu pored ljudi, koji su se bavili naukom... cvet inteligencije dubrovačke. Oni su podigli srpsku čitaonicu, gde se utrkivahu svojim radovima, i odatle spremni izlažahu u borbu za održavanje svoje narodnosti. ... Ovo nam jasno pokazuje da jezuitska škola, u kojoj su svi Dubrovčani onog vremena, kao i B. (tj. Bošković – S. K.) dobijali prve naučne osnove, nije mogla učiniti od Dubrovčana ništa drugo do Srbe; jer društvo, okolina u kojoj se kretao živalj beše srpska. Ta ista okolina uticala je i na B. te je on,... ostao Srbin uvek... i kad je u najkritičnijem položaju bivao, nije zaboravio činiti usluge dubrovačkoj republici...“ .

Srpska pjesma:

Virgo sine labe concepta


U drugom radu pod naslovom Radovi Ruđera Josifa Boškovića na polju pesničkom, filosofskom i egzaktnim naukama (1903), Stojanović priznaje da između srpske književnosti i dalmatinske književnosti nije bilo nikakvih utjecaja i sa žaljenjem ističe da je to zbog „stanja u kome se srpska država nalazila u raznim momentima svoga razvića“. Posve je jasno da Stojanović dalmatinsku književnost smatra srpskom, a Dalmatince istim narodom, tj. Srbima. Što se tiče Boškovića, „ovoga najvećeg Srbina XVIII. stoleća“, on pokazuje da o njegovu pjesništvu zna vrlo malo jer navodi da je pjesme pisao na latinskom, ali „ima Boškovićevih pesama i na (i)talijanskom, pa čak i na srpskom jeziku… On je ovim pokazao da je pravi Srbin i da pripada sinovima one slobodne republike … da je bio član onih građana koji su odvajkada poštovali srpsko ime i jezik…“. Primjer Boškovićeve srpske pjesme jest pjesma (kojoj Stojanović ni naslov ne zna) Virgo sine labe concepta, koju je Bošković spjevao na latinskom (a ne na srpskom) jeziku i koju je njegova sestra Anica prevela pod naslovom Djevica bez grijeha začeta. Da se ne bi pomislilo da je Stojanović izoliran slučaj, navedimo još jednoga srpskog autora Miloša Milovanovića koji 1904. objavljuje članak Filosofija u Srba u kojemu kaže da je Ruđer Bošković „kaluđer jezuitskog reda, srpski sin kršne Dalmacije“.

Stojanovićevu i Milovanovićevu ekstremno nacionalističku retoriku donekle je ublažio vjerojatno najveći srpski filozof Branislav Petronijević kada je 1911. prikazao rad Vladimira Varićaka pod naslovom Matematički rad Ruđera Boškovića. Petronijević tu kaže da „Ruđer Bošković po svom poreklu pripada bar podjednako i Srbima i Hrvatima, kako i mi i Hrvati dolazimo sve više do svesti o kulturnoj i nacionalnoj zajednici, koja treba da nas nerazdvojno veže…“ No kada su Hrvati i Srbi postali „nerazdvojno“ povezani u novoj državnoj zajednici, Petronijević je promijenio mišljenje te je u uvodnom tekstu latinsko-engleskog izdanja Boškovićeva glavnog djela Teorija prirodne filozofije (1922) pod naslovom: Life of Roger Joseph Boscovich (Petronijevićev tekst je naručen i financiran od tadašnje Jugoslavenske vlade) izričito zastupao Boškovićevo srpsko podrijetlo. On kaže: „S očeve strane Boškovićeva je obitelj čisto srpskog podrijetla, njegov djed Boško bio je pravoslavni srpski seljak iz sela Orakova u Hercegovini. Njegov otac, Nikola, kasnije je preselio u Dubrovnik... gdje je postao rimokatolik.“ Što se jezika tiče, navodi da je Bošković, između ostalih, govorio „i svoj rođeni jezik srpsko-hrvatski“.

Petronijevićev predgovor obiluje i drugim fak­tičkim pogreškama, što ukazuje na njegovu po­vrš­nost: posve krivo pozivanje na talijanskog autora Francesca Marucellija (umjesto na Giovannija Mariu Mazzuchelija), koji Boškovića nije uvrstio u popis talijanskih književnika i ta mu činjenica služi kako bi „dokazao“ da Bošković nije Talijan, kako se ističe kod nekih talijanskih autora. Naravno da ga nije mogao uvrstiti, kada je umro prije nego što se Bošković rodio. Na osnovi toga kratkog Petronijevićeva teksta na engleskom jeziku u znanstveni svijet je prodrla (dez)informacija o Boškovićevu srpskom podrijetlu, a rezultat je toga da još ima stranih autora koji Boškovića navode kao srpskog znanstvenika.

Vladimir Varićak u tekstu U povodu državnog izdanja Boškovićeva djela „Theoria philosophiae naturalis“ kritizirao je Petronijevićevu tvrdnju o srpskom podrijetlu Ruđera Boškovića, između ostaloga napisavši: „Veoma bi me zanimalo znati, da li je to napisano na osnovu kakvih dokumenata?“. Taj tekst nije uvršten u knjigu Srpski istraživači dela Ruđera Boškovića (Beograd, 2011) Radomira Đorđevića, koji u uvodnoj riječi kaže: „Osamnaestog maja ove, 2011. godine navršilo se tri stotine godina od rođenja Ruđera Josifa Boškovića, jednog od najistaknutijih umova srpskog porekla, filozofa i naučnika…“. U knjizi se nalaze prilozi dvanaest različitih autora. Među njima su i dva „dvojbena“ imena srpskih istraživača. Jedan je Varićak, „istaknuti srpski matematičar iz Hrvatske, profesor Sveučilišta u Zagrebu…“, a drugi Ernest Stipanić „…značajan matematičar i istoričar matematike i nauke uopšte, bio profesor Građevinskog fakulteta u Beogradu i član SANU“. Kriterij za „srpstvo“ Stipanića, Hrvata iz Boke kotorske, jest što je živio i radio u Srbiji. Varićaka, Srbina rođena u Hrvatskoj, koji je odbio ponudu da predaje u Beogradu, također se naziva srpskim matematičarom. Botaničar Josip Pančić (u svjetskoj znanosti poznat po Pančićevoj omorici), Hrvat po rođenju i rođen u Hrvatskoj, a dugo radio u Srbiji i koji svakako ima zasluga za srpsku znanost, proglašava se srpskim znanstvenikom. Ako je mjesto rođenja kriterij za određivanje nacionalne pripadnosti, onda su i Varićak i Pančić hrvatski znanstvenici, a Stipanić nije srpski nego crnogorski ili jugoslavenski matematičar (strogo uzevši nije ni jugoslavenski jer je rođen 1917, kada Jugoslavija kao država još nije postojala). Ali onda ni Milutin Milanković (Srbin rođen u Dalju 1879) nije srpski nego hrvatski ili austro-ugarski znanstvenik. Ako je kriterij mjesto (država) djelovanja, onda je Varićak hrvatski, a Pančić srpski znanstvenik. No u srpskoj su historiografiji oba srpski znanstvenici.

Srbi svi i svuda

Posebna je priča o slavnom Nikoli Tesli. Njegov dnevnik koji se nalazi u Beogradu do danas nije objavljen. Zašto? Pretpostavlja se zbog navoda u kojemu Tesla govori o svom podrijetlu i kaže da mu je drago što ga Hrvati smatraju svojim izumiteljem. Opisuje odakle su mu preci i kako je on i njegova obitelj postala pravoslavna. Preci su mu i po očevoj i majčinoj strani hrvatski plemići iz primorske Hrvatske koji su se doselili u Liku, a Teslin je pradjed, otišavši u Tursku Hrvatsku (tj. Bosansku krajinu), oženio pravoslavku i prešao na pravoslavlje. I dok Tesla ne može biti Hrvat ni po čemu, hrvatski se filozof Albert Bazala, rođen u Brnu u Češkoj, a gotovo čitav život proživio u Hrvatskoj, znatno pridonijevši hrvatskoj kulturi, također navodi u okviru prikaza o srpskoj filozofiji (usp. Ilija Marić /prir./: O srpskoj filosofiji, Beograd, 2003).

U doba Jugoslavije pretjerano isticanje hrvatske ili srpske nacionalnosti nije bilo poželjno. Jugoslavenstvo je djelomično apsorbiralo nacionalne identitete iako je ostala „sloboda“ isticanja nacionalnoga. Jedan od jugoslavenski orijentiranih srpskih filozofa, Dušan Nedeljković, govoreći o Boškovićevoj pripadnosti, najčešće je isticao da je on „naš“ znanstvenik, govorio je o Dubrovniku kao Boškovićevoj „otadžbini“, njegovoj „sopstvenoj zemlji“, a materinski mu je jezik „slovinski“ ili „slovenski“ (tj. slavenski). Bošković je slovio i kao primjer bratstva i jedinstva ne samo jugoslavenskih naroda nego dapače svih Slavena. U članku Ruđer Bošković i bratstvo južnih Slovena (Slovensko bratstvo, Beograd, 1949) Nedeljković kaže: „Bošković nije tuđio slovenske narode, već ih toplim, zaista bratskim srcem osećao svojim sopstvenim...“. Njegovo osećanje bratstva i jedinstva s porobljenim bugarskim seljacima, što ih je izrazio u svome djelu Dnevnik sa puta iz Carigrada u Poljsku trebao je biti „dokaz“ Boškovićeve jugoslavenske i sveslavenske svijesti. Prolazeći kroz Bugarsku zapazio je da je jezik bugarskih seljaka sličan, ali nije „isti onaj ‘slovinski jezik’ kojim je govorio njegov rodni Dubrovnik“ kako bi to htio Nedeljković, nego: „Jezik toga kraja je dijalekt slavenskoga jezika, koji je i moj materinji iz Dubrovnika, pa sam mogao postići, da me razumiju, a i ja sam razumio nešto od njihova govora.“


Boškovićevo glavno djelo: Theoria Philosophiae Naturalis (II. izd.)


U kojoj je mjeri Nedeljković bio ideološki zatucan, svjedoči i ovaj navod: „Tako bratski jedan sa bugarskim narodom se osećao još veliki naš... Ruđer Bošković još pre dvesta godina,... a danas... otuđuje se ne samo današnja herojska, socijalistička Jugoslavija, već se tuđi i ignoriše i ponos ne samo naše nauke i filozofije, već i ponos bratstva i jedinstva južnoslovenskih naroda, Ruđer Bošković. Ali kao što se ništa ne može učiniti da Ruđer Bošković nije tvorac atomističke teorije o atomima centrima atraktivno-repulzivnih sila… i kao što se ništa ne može učiniti da Ruđer Bošković nije pisac najtoplijih stranica bratstva i jedinstva Južnih Slovena, tako ništa ne može učiniti, pa ni ovo prećutkivanje i otuđivanje i Ruđera Boškovića i Jugoslavije da nova Jugoslavija ne izgradi socijalizam i da se bratstvo i jedinstvo socijalističkih zemalja uopšte, a slovenskih posebno ne ostvaruje.“

I neki su drugi srpski autori, kao npr. Miloš Đurić i Ksenija Atanasijević, Boškovića svrstavali među jugoslavenske znanstvenike. Neki su neodređeno o njemu govorili kao o svom sunarodnjaku (npr. Pavle Savić, Staniša Novaković, 1987), dok su drugi za Dubrovačku Republiku Boškovićeva doba tvrdili da je ona „identifikovana kao posebna narodnost“. Bilo je i onih koji su prigodom obilježavanja dvjestote obljetnice Boškovićeve smrti (1987) izričito govorili o Boškoviću kao hrvatskom znanstveniku. Tako je npr. Jugomarka iz Beograda izdala poštansku marku i razglednicu na poleđini koje, između ostalog, piše: „Ruđer Bošković…(je) najveći hrvatski naučnik svog vremena…“

Boškovićev učenik

Raspadom Jugoslavije stvari su se opet drastično preokrenule. Srpski akademski građani nisu htjeli odudarati od tadašnje političke svakodnevnice pa su agresiji dali svoj obol. Mnogi su hrvatski znameniti likovi iz raznih područja kulture opet postali Srbi. Radomir Đorđević kaže (1997) za Boškovića da „otac mu je bio Srbin“, Slobodan Žunjić (Istorija srpske filozofije, 2009) kaže da je Bošković „jezuita srpskog porekla“, Jeremija D. Mitrović objavljuje knjigu Srpstvo Dubrovnika (1992), a Radoslav Milošević članak O srpskom porijeklu Ruđera Boškovića ( 2007). Milošević kaže: „Očigledna je zabluda da je Ruđer Bošković Hrvat, jer se pouzdano zna da je sin od oca Srbina i majke Talijanke.“ Kao „dokaz“ za to navodi: „U engleskoj enciklopediji postoji lična izjava Ruđera Boškovića da je srpskog porijekla koju je zabilježio njegov biograf kada je poznati naučnik priman u kraljevsko naučno društvo u Londonu.“ Da je to istina, Encyclopaedia Britanica bi to i navodila u svojim prvim izdanjima. U dodatku trećeg izdanja te enciklopedije iz 1801. stoji: „BOŠKOVIĆ (Ruđer Josip), jedan od najznačajnijih matematičara i filozofa sadašnjeg doba, rođen, od čestitih i pobožnih roditelja... u gradu Dubrovniku, glavnom gradu male republike istog imena... Na krštenju mu je dano ime Ruđer kojemu je dodao ime Josip kada je primio sakrament potvrde“. Ovaj je članak napisan i objavljen zahvaljujući časnom kleriku rimske Crkve koji je bio Boškovićev učenik čije se ime ne navodi. Posve je nevjerojatno da tako blizak Boškovićev učenik ne bi znao o Boškovićevu „srpskom porijeklu“. Miloševićeva je knjiga puna faktičkih i interpretacijskih nedosljednosti, čega autor nije posve ni svjestan. Tako on jezik slovinski i ilirski naziva srpskim, navodeći citat koji ga izravno demantira. On kaže kako su se u Dubrovniku trgovački i drugi dokumenti prepisivali „ex lingua serviana in hanc nostram illyricam“ („sa srpskog jezika u naš ilirski“) što može značiti jedino to da su srpski i ilirski, koji je istoznačnica za hrvatski jezik, dva jezika.

Bez obzira na sve, Miloševiću ipak ne predstavlja nikakav intelektualni problem da na osnovi svojih „argumenata“ zaključi: „Na osnovu ovog primjera o Ruđeru Boškoviću i njegovim precima može se induktivno proširiti i poopštiti istraživanje o srpskom porijeklu Hrvata u velikom broju.“

I Hrist je, naravno, Srbin

Površnost i neprofesionalnost krasi, nažalost, i mnoge srpske autore kao npr. Slobodana Žunjića koji, želeći učiniti Boškovića aktualnim i u suvremenoj znanosti, kaže: „Boškovićevom anticipacijom savremene relativističke fizike, pa i kvantne teorije, bavili su se mnogi srpski filozofi: A. Radics, Introductio in philosophiam naturalem theoriae P. Rogerii Boscovich e S. I. acomodata, Budae s.a.“ . Žunjiću bi se moglo oprostiti da ne zna da je Antun Radić hrvatski znanstvenik i Boškovićev suvremenik, ali mu se ne može oprostiti da smatra kako je Radić pisao o Boškoviću kao anticipatoru teorije relativnosti i kvantne teorije. Žalosno je da „učenog“ profesora treba podsjećati na to da je Radićevo djelo objavljeno nešto malo manje od jednog stoljeća prije nego što se rodio tvorac kvantne teorije Max Planck i nešto više od jednog stoljeća prije rođenja tvorca teorije relativnosti Alberta Einsteina. Iz takve „pouzdane“ literature svoje zaključke, nažalost, crpe većina srpskih autora od 19. stoljeća do danas. Neka od tih „pouzdanih“ djela su: Kratka povjesnica Srba od postanka srpstva do danas (Zagreb, 1894) Sime Lukina Lazića, Odlomci istorije Srba i srpskih jugoslavenskih zemalja u Turskoj i Austriji (Beograd, 1872) M. S. Milojevića i dr. Jedan od istaknutih srpskih akademika Miroslav Pantić čitav je život potrošio da dokaže srpstvo Dubrovnika. Kada nije išlo, onda se poslužio falsifikatima. Tako je npr. svu dubrovačku književnost proglasio srpskom. Kao primjer navedimo Dominka (Dinka) Zlatarića, renesansnoga pjesnika i prevoditelja, čije jedno prevedeno djelo nosi naslov Ljubav i smrt Pirama i Tizbe, iz veće tuđijeh jezika u hrvacki složene. Bez obzira na to, srpska verzija Wikipedije kaže da je Zlatarić dubrovački „pesnik“ od srpskog i bosanskog plemstva. Zanimljivo je da ga ni hrvatska Wikipedija ne imenuje hrvatskim nego dubrovačkim pjesnikom, dok bosanska Wikipedija izričito kaže da je on hrvatski pjesnik.

Bilo bi iluzorno pomisliti da je srpska historiografija nedosljedna i naivna. Naprotiv, vrlo je dosljedna i ima vrlo čvrste kriterije. Konstantnost kriterija stara je više od stoljeća i pol i do dana današnjega kriteriji se nisu bitno promijenili. Znanstvena „otkrića“ Jovana Deretića, koji drži predavanja u najvišoj srpskoj znanstvenoj ustanovi SANU, pokazuju da je srpska historiografija doista napredovala u odnosu na Lukina Lazića i Milojevića. Za ilustraciju navedimo samo nekoliko njihovih tvrdnji: „Prakolijevka Srba bila je čak tamo u dalekoj Aziji, u zemlji Indiji. Misli se, da je tu bila i prva Srbija…vrlo davno prije Hrista. (...) Jedan ogranak Srpstva krenu iz Indije prema zapadu i ustavi se oko rijeke Tigra i Eufrata, u zemlji Mezopotamiji (Međurečju). Tu Srbi osnovaše Novu Sarbarsku (Srbiju)... Neki pisci vele, da su se Srbi tu zatekli... u doba zidanja vavilonske kule, pa čak da su je oni i zidali. Drugi između Kaspijskog i Azovskog mora osnovaše novu Srbiju ili Servaniju, a treći u Sibiru osnuju novu Srbiju.“ Srbi iz Sibira „svi skupa pređu u Evropu. Jedni se ustave oko rijeke Volge, Dona i Dnjepra... Drugi se stane... u kasnijoj Poljskoj, Galiciji i Besarabiji. Treći odmaknu još zapadnije i konačno se nastane u današnjem njemačkom carstvu, oko rijeke Odre i Labe i duž cijelog Baltičkog mora, a kasnije se pružiše čak i do rijeke Rajne... U današnjoj Bavarskoj i Češkoj, ostali polapski Srbi osnovaše drugu Bijelu Srbiju koja se također zvala Bojka... A od te Bojke srpske kasnije Švabe stvoriše svoju Bojoaniju (Bavarsku) i Bojemiju (Češku)... Oni najsjeverniji Srbi duž Baltičkog Mora osnovaše Baltičku Srbiju u Pruskoj, Pomorskoj (Pomeranu), u Maklenburgu i Hanoveru u sjevernim stranama današnje Njemačke.. (...) Maloazijski Srbi… borahu se u slavnom trojanskom ratu protiv Grka kao saveznici Trojanaca.“ Srbi su zauzeli i čitavu Europu, a „s vremenom nekoji od… Srba dočepaše se i prestola rimskog. (…) Neki vele, da je i sam Aleksandar Veliki bio Srbin“. Srbi su zapravo osvojili čitavu Europu pa svi „današnji Sloveni zvahu se jednim… rođačkim imenom: Srbi. ... Kasnije u Velikoj Srbiji (bilo je) jedno gorštačko pleme… (koje) se … nazivaše Hrvati.“ Srpski vođa Strojilo pored Dubrovnika „podiže i Spljet, Trogir, Krk, Rab i druge gradove. (...) I tako iz onog ostatka prastarih Srbalja, ponikoše novi narodi: Česi, Moravci, Poljaci, Rusi, Slovaci, Slovenci, Hrvati, Bugarci…“ A Milojević dodaje: „Tako na... srpskim kostima niknu današnja Germania, Belgija, Dania, Holandia, veći deo Francuske, Španije, sva Austrija, Prajska i Italija, sva Grčka ceo Balkanski poluostrv, Vlaška, Moldavija i ostale zemlje. (...) Ime Srbin postalo je u nezapamćeno doba, na mnogo stoljeća prije Hrista… Ali nekoji Srbi i sami se nazivaju još: Crnogorci, Bosanci, Hercegovci, Dalmatinci, Bokelji, Hrvaćani, Ličani, Banovci, Krajišnici, Slavonci, Srijemci, Bačvani, Banaćani, Srbijanci, Šumadinci, Starosrbijanci, Makedonci itd. (...) Ne postoji na zemaljskoj kugli ni jedan drugi narod (nego) srpski narod koji… ima iza sebe prošlost od preko pet hiljada godina, kao najveći narod na planetu, kao najsnažniji narod na zemaljskoj kugli, beskonačno plodan i raširen, koji je oplodio sve zemlje Evrope, Azije i Afrike, jedan narod, kojemu bi zapravo cijeli svijet morao biti podvrgnut, narod u kom se je i sam Hrist rodio.“ Krist koji je, kako tvrdi Deretić, govorio aramejskim, tj. srpskim jezikom. Od ovakvih tvrdnji ne razlikuju se znatno tvrdnje nekih suvremenih srpskih autora.

U Boškovićevu rodnom selu nije bilo pravoslavaca

Za manje upućena čitatelja potrebno je iznijeti neke osnovne podatke o Boškovićevu životu i podrijetlu, tako da sam može donijeti svoj sud. Boškovićeva obitelj s očeve strane potječe iz Hercegovine, župe Ravno u Popovu polju, iz katoličkog sela Orahova Dola. Ruđerov pradjed zvao se Boško Pokrajčić (ili Podkrajčić) i po svom imenu dao je lozi, koja se odvojila od plemićke loze Pokrajčića, prezime Bošković. Ruđerov djed, također Boško, imao je sina Nikolu koji je kao dječak došao u Dubrovnik i zaposlio se kod trgovca Rade Gleđevića, koji ga je poslao u važnu dubrovačku trgovačku koloniju Novi Pazar. Nakon turskoga napada na Novi Pazar Nikola je s bratom pobjegao i nastanio se u Dubrovniku, gdje je oženio Pavlu Bettera, čiji je djed bio trgovac podrijetlom iz Bergama u sjevernoj Italiji. Njegov sin Baro pisao je pjesme na hrvatskom jeziku te je bio cijenjen u Dubrovniku. Barina kći Pavla imala je s Nikolom Boškovićem devetero djece: tri kćeri i šest sinova, od kojih je samo najstarija kći Marija Ruse zasnovala obitelj, dok je Marija Dumna bila časna sestra u samostanu sv. Katarine Sijenske u Dubrovniku. Najmlađa sestra Anica, s kojom je Ruđe, kako su ga zvali u obitelji, bio najprisniji, također se nije udavala. Bila je poznata kao vrsna pjesnikinja. Brat Božo (Natalis) ostao je u Dubrovniku i nije se ženio, Bartolomej Ignacije ili Baro bio je svećenik isusovac, a Ivan Dominik dominikanac. Braća Petar (Pero) i Marko Antonije umrli su mladi.

Ruđer se, kao pretposljednje dijete, rodio 18. svibnja 1711, a kršten je 26. svibnja u katoličkoj crkvi. Obrazovao se u isusovačkom Dubrovačkom kolegiju te na Rimskom kolegiju, gdje je bio profesor sve do 1760. godine. Godine 1742. papa Benedikt XIV. povjerio mu je da ispita i sanira pukotine na bazilici Sv. Petra u Rimu. U svrhu određivanja oblika Zemlje i izrade zemljopisnih karata isti papa angažirao ga je da izmjeri u Papinskoj Državi duljinu meridijanskog stupnja između Rima i Riminija. Taj su posao obavili Bošković i irski isusovac Christopher Maire i rezultate mjerenja objavili u djelu O znanstvenom putovanju po Papinskoj Državi (1755). Putovao je po Italiji, Francuskoj i Engleskoj. U Parizu se upoznao s francuskim akademicima. U Londonu je postao članom Britanske akademije znanosti (Royal Society). Objavio je astronomski spjev O pomrčinama Sunca i Mjeseca (1760). Putovao je u Carigrad da promatra prolaz Venere ispred Sunca, koji se trebao dogoditi 6. lipnja 1761. Nije stigao na vrijeme, a na putu je ispitivao ostatke ruševina Troje. Iz Carigrada se vraćao s engleskim veleposlanikom, vodeći putem dnevnik koji je poslije objavio kao Dnevnik putovanja iz Carigrada u Poljsku. U Varšavi se sprijateljio s budućim poljskim kraljem Stanislavom Poniatowskim. Nakon povratka u Italiju prihvatio je ponudu na sveučilištu u Paviji. Zaslužan je za izgradnju zvjezdarnice u Breri kraj Milana. Nakon ukinuća isusovačkoga reda (1773) otišao je u Francusku, gdje je dobio francusko državljanstvo i mjesto upravitelja Optike za pomorstvo s visokim primanjima. Privremeno se vratio u Italiju radi objavljivanja svojih djela, no zbog bolesti je tamo i ostao, umrijevši 13. veljače 1787. Pokopan je u crkvi Marije Podone u Milanu.

Srpska historiografija svoju tezu o Boškoviću kao Srbinu gradi na navodnom pravoslavnom podrijetlu Ruđerova oca Nikole Boškovića, koji je iz Orahova Dola u istočnoj Hercegovini doselio u Dubrovnik i pokatoličio se. Da Ruđerov otac Nikola nije bio ni pravoslavac ni Srbin, svjedoči arhivska građa prema kojoj je Orahov Dol bio čitavo katoličko selo (popisi stanovništva iz 1624, 1733, 1871, 1879; godine 1776. postoji 15 katoličkih i jedna muslimanska obitelj, a 1959. sve su obitelji katoličke, a samo je jedna pravoslavna). Pravoslavci se u Orahovu Dolu javljaju tek 1885. godine. Uz 185 katolika tu je i 12 pravoslavaca. Ti su prvi pravoslavci u Orahovu Dolu popravoslavljeni katolici iz obitelji Šešelj.

Prema dokumentima u 17. i 18. stoljeću u Orahovu Dolu bilo je Boškovića katoličkih svećenika. Jedan od njih, Ilija Bošković, vjerojatno je bio Ruđerov stric. Sestra biskupa franjevca Dominika Andrijaševića (rođena u Orahovu Dolu) bila je baka Ruđera Boškovića. Utvrđeno je da Ruđerov otac Nikola nije promijenio vjeru dolaskom u Dubrovnik.

Što se tiče Boškovićeve majke, ona jest talijanskoga podrijetla. Njezin djed i Ruđerov pradjed Petar Bettera doselio je kao trgovac iz Bergama u sjevernoj Italiji u Dubrovnik. Njegov sin i otac Ruđerove majke Pave (Pavle) Baro Bettera rođeni je Dubrovčanin i pjesnik koji je pisao pjesme na hrvatskom jeziku. Boškovićev odnos prema Hrvatima potvrđen je na više načina. Kada brata Bartolemeja (Baru) izvještava o hrvatskim postrojbama koje su pokraj Beča prolazile 1757. u rat protiv Prusije, Bošković bilježi: „Danas su prošli naši Hrvati“. Nakon pobjede piše bratu: „Živio Hadich i naši Hrvati“. Bošković je bio povezan s Hrvatskom bratovštinom u Rimu osnovanom 1453. i čiji su članovi bili istaknuti Hrvati jer su se u Bratovštinu primali samo oni koji govore hrvatski i potječu iz hrvatskih krajeva. Bratovština je često tražila potporu Hrvatskog sabora, koji joj je od 1609. bio i pokrovitelj.

Ako se uvaži sve navedeno, posve je jasno da Bošković ima neke veze i s Hrvatima, i s Talijanima, čak i s Francuzima (bio je državljanin Francuske) te s drugim europskim narodima, ali sa Srbima nema ama baš nikakve. Kada je postala neuvjerljivom teza o pravoslavnom podrijetlu Boškovićevu, onda se danas, čak s najviših državnih i političkih instanci, pokušava progurati teza o Boškoviću kao Srbinu katoličke vjere. U pozadini svega zapravo je ekstremno nastojanje da se sve što je hrvatsko, u krajnjoj liniji, proglasi srpskim. Premda je to posve besmislena teza, ona politički može biti sjeme novih sukoba. Povijesno nas iskustvo, i ono najnovije, poučava do čega mogu dovesti ovakve i slične „bezazlene“ teze. Povijest doista nije učiteljica života onima kojima nije stalo ni do istine ni do mira.

Vijenac 478

478 - 28. lipnja 2012. | Arhiva

Klikni za povratak