Vijenac 477

Naslovnica, O tome se govori

Nasljeđe represivnih sustava

Totalitarizam sa zadrškom

Ivo Lučić

Koliko smo se zapravo odmaknuli od totalitarizama i koliko smo blizu demokraciji? Koji je odnos političke elite, znanstvene zajednice, civilnoga društva i dominantnih medija prema povijesnom iskustvu fašizma i komunizma?


Ako bismo se oslonili na medijsku sliku hrvatske stvarnosti, onda bismo riječ totalitarizam razumjeli istovjetno s riječju fašizam. Ukoliko bismo analizirali retoriku hrvatske dominantne političke javnosti i prevladavajuće struje u kulturi, onda bi se totalitarizam uglavnom odnosio na fašizam, ustaštvo, pa i na (manje ili više radikalan i institucionaliziran) hrvatski nacionalizam. No postoji više totalitarizama! Nema općeprihvaćene definicije, pa čak ni pretežne suglasnosti oko pojma totalitarizam, jer su ovisne o svjetonazoru i političkim interesima.

Pobjeda nad „neljudima“


Danas u Hrvatskoj postoji visok stupanj suglasnosti o totalitarnoj naravi fašizma i ustaškog režima. Nema društveno relevantne političke snage, a gotovo ni pojedinca, koji bi branio ustaški režim, osporavao ili opravdavao ustaške zločine. Možemo reći da je proces deustašizacije efikasno proveden. Najprije su sredinom 1945. poubijani gotovo svi pripadnici ustaškog pokreta, od čelništva pa do ustaške mladeži, kao i većina zarobljenih pripadnika ustaške vojnice. Nakon toga su sve do 1990. unutar tzv. „narodnooslobodilačke epike“ ustaše prikazivani kao neljudi, bez lica, fizionomije i karaktera, utvare bez ijedne ljudske osobine. Ustaše, kao i Nijemci, četnici, belogardejci, nisu bili samo pripadnici neprijateljske vojske nego su bili i „sluge imperijalista, ratni zločinci, koljači, djecoubojice“, neljudi ogrezli u zločinu, pa je onda istom logikom i bespoštedna borba do kraja, do njihova istrebljenja, bila nužna i opravdana, objašnjava Ugo Vlaisavljević. Odatle dolazi teza koju smo i proteklih dana mogli čuti, čak i od predsjednika Hrvatskoga sabora, koji je manirom tipičnoga fanatiziranog sljedbenika totalitarne ideje i pokreta izjavio kako su svi oni koji su kao ratni zarobljenici bili ubijeni u poratnim pokoljima „bili krivi“. Ta i slične izjave dolaze iz misaonog sklopa koji priznaje jedino sud Partije i sud povijesti, a koji je gotovo pola stoljeća konstruiran na „narodnooslobodilačkoj epici“ te mitskoj borbi dobra i zla, protiv neljudi, što dokazuje njihovo nepristajanje uz socijalizam, jer samo neljudi mogu odbiti sudjelovati u izgradnji „najljudskijeg sustava“.


Antifašizam Stipe Mesića grubi je politički pragmatizam


S druge strane ideološke barikade govori se o komunističkom totalitarizmu. Tu već moramo biti oprezni jer svaka usporedba komunizma s fašizmom i nacionalsocijalizmom u ljevičarskim, marksističkim i (neo)komunističkim krugovima doživljava se kao uvreda. Pritom se kao argument poteže tvrdnja da se upravo komunizam najžešće sukobio s nacizmom i fašizmom. Prešućuje se činjenica kako je za Kominternu fašizam prije Drugoga svjetskog rata zapravo bio „najviši stadij kapitalizma“, što je zapravo izjednačavalo fašizam i građansku demokraciju. Kao što se prešućuje i Pakt o nenapadanju, koji je u kolovozu 1939. potpisan između nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza, zbog kojega se u Hrvatskoj (i Jugoslaviji) čekalo na komunistički ustanak od 6. travnja do 22. lipnja 1941. Čekao se poziv Kominterne, a on je došao tek kada je Njemačka napala SSSR. Do tada su oni u skladu s potpisanim sporazumom bili saveznici.

Utopijski totalitarizmi vode u teror


Pišući o preporuci Jürgena Habermasa po kojoj politička ljevica „ne bi smjela prešućivati zajedničke specifičnosti totalitarnih režima“, a politička desnica „ne bi smjela nivelirati razlike“ Tomislav Jonjić zaključuje da se takvom preporukom priznaje kako se rasprava o totalitarizmima 20. stoljeća ne može zamisliti bez pojmova političke ljevice i političke desnice, odnosno bez ideološko-političkoga konteksta i njegovih podjela. Očigledno je, zaključuje Jonjić, da odnos prema totalitarizmu nije uvjetovan nikakvim znanstvenim nego gotovo isključivo političkim razlozima. Iznimno bogata literatura o totalitarizmu ukazuje kako totalitarističke ideje i režime treba promatrati u trajnom razvojnom procesu imajući na umu da i oko njihove ocjene postoje različita mišljenja i prijepori. Ipak, velika većina ozbiljnih i relevantnih teoretičara pod pojmom totalitarizma podrazumijeva komunizam, fašizam i nacionalsocijalizam. Nasuprot tvrdnjama hrvatskoga kvaziintelektualnog establišmenta, pojam komunističkoga totalitarizma ne obuhvaća samo komunizam u njegovu lenjinističko-staljinističkom izdanju, nego komunizam kao ideologiju i ostvarenje uopće. Jer komunistički zločini koji su koštali života više od sto milijuna ljudi nisu nikakvi ispadi ni devijacija plemenite ideje, nego pravilo.

Komunizam nije „dobra ideja koja je pošla ukrivo, nego je to potpuno kriva i zla ideja“ (R. Pipes). Gdje god je komunistička ideologija došla na vlast, zavela je teror, masovna ubojstva, nasilje i neslobodu. Svi utopijski totalitarizmi, komunizam kao i fašizam, uništavali su postojeće strukture društva s namjerom konstruiranja utopije, a to je nužno vodilo u teror. Danas više nema opravdanja za tzv. „strategiju zaborava“ kojom se „zaboravljalo“ komunističke zločine jer je njihovo spominjanje ili inzistiranje na njima „relativiziralo“ naci-fašističke zločine te rehabilitiralo i jačalo političku desnicu (T. Jonjić). Ipak, takve se teze još provlače u Hrvatskoj kada se pokušava zaustaviti objavljivanje knjiga o zločinima jugoslavenskih komunističkih partizana, jer to tobože „relativizira ustaške zločine“ i omogućava „političku zloporabu“. Često se s političke ljevice znanstvenicima koji se bave zločinima partizana upućuje prijekor pitanjem „zašto ne istražuju ustaške zločine“. Kao da se zaboravlja da su ustaški zločini već odavno istraženi, a zločinci kažnjeni. I očito su poubijani, zatvarani i šikanirani mnogi koji sa zločinom nemaju nikakve veze, a sam je zločin višestruko predimenzioniran i politički zlorabljen do onoga zloslutnog i prijetećeg broja o 700.000 žrtava Jasenovca. Totalitarizmu dakle napokon treba pristupati znanstveno (historiografski, filozofski, politološki), a ne samo politički.

Komunisti nazivaju svoje ideološke i političke protivnike fašistima uzurpirajući ekskluzivnu poziciju antifašista i uz to još demokrata. Titovi agitpropovci tiskali su knjige koje su dokazivale da je Staljin surađivao s Hitlerom, a sovjetski agitpropovci su opet objavljivali dokumente o takozvanim „martovskim pregovorima“ iz 1943. dokazujući da je Tito surađivao s Nijemcima. Čak su Kravčenko i Solženjicin u Sovjetskom Savezu proglašeni fašistima nakon što su razotkrili Gulag, dok se Staljin predstavljao vođom antifašističkoga pokreta u svijetu. Europski su komunisti antifašizam smatrali gotovo svojim monopolom. Antifašizmom su se štitili i drugi komunistički diktatori i aparatčici koji su ostali na javnoj sceni, zahvaljujući činjenici da u državama nastalim raspadom Jugoslavije (osim u Makedoniji) i u Rusiji nije proveden nikakav oblik lustracije te što su komunisti za svoje vlasti potpuno uništili građansko društvo, a time i samu mogućnost efikasne demokratske vlasti.

Zato je danas u Hrvatskoj moguće da se bivši komunistički dužnosnici licemjerno zalažu za građansko društvo čije su tragove sustavno uništavali pola stoljeća, da o individualnim vrijednostima govore oni koji su silom provodili kolektivizaciju te da nekadašnji glavni tamničari bivše totalitarne komunističke države govore o slobodi, ljudskim pravima i demokratskim vrijednostima. Tek za (i)lu­stra­ciju revnosti i revolucionarnosti ju­go­slavenskih tamničara spo­menimo da je New York Times u travnju 1986. naveo rezultate istraživanja po kojima su jugoslavenski zatvori i kazne za političke delikte bili najstroži od svih zemalja istočne Europe. To je slika stanja svijesti i demokracije u Hrvatskoj. Zato danas povik „smrt fašizmu“ znači isto ono što je značio i 1945. ili 1946, odnosno smrt fašizmu, ali i političkim protivnicima i neistomišljenicima.

Monopol manjine i dalje traje


Raymond Aron navodi kako je u višestranačkim sustavima potrebno sačuvati djelotvornost države i poštovanje zakona među uzburkanim strastima i suparničkim interesima, dok je u jednostranačkom sustavu nužno trajno opravdati monopol manjine. Sukobi koji su izbili na ruševinama socijalističkoga carstva zbog neriješenih nacionalnih odnosa te zločini koji su počinjeni u tim sukobima, kao i nužno gospodarsko i uopće društveno zaostajanje u tranziciji, kompromitirali su demokratske i nacionalističke pokrete koji su se ponudili kao alternativa komunističkim partijama. Istovremeno, komunističke strukture u borbi za opstanak premrežile su te pokrete i inficirale ih konvertitskim radikalizmom, antidemokratizmom, materijalizmom i komunističkom popudbinom koju su sa sobom donijele. Stari revolucionar Maksim Gorki u knjizi Moji univerziteti kaže: „Buni se idealist, a s njim i ništarija, manguparija, ološ i svi – iz pakosti, stoga što vide da u životu nema mjesta za njih.“

Kako bi ovladali masom i uspostaviti monopol vlasti, neokomunistički etatisti nastupajući u ime „društveno-političke zajednice“, nacionalne države, ali ne u ime pripadnika nacije nego u ime bezličnih građana, poreznih obveznika i imaoca OIB-a nužno trebaju (ideološki) legitimitet, a njega traže i nalaze u antifašizmu. I to ne u demokratskom antifašizmu pod čijom bi zastavom mogli okupiti većinu građana RH, nego u boljševičkom jugoslavenskom komunističkom partizanskom antifašizmu koji isključuje većinu i osigurava monopol malobrojnima.

Demokratski antifašizam


Predsjednik RH Ivo Josipović u govoru u izraelskom parlamentu u veljači 2012. naglasio je da su svi predsjednici moderne Hrvatske bili antifašisti te „da je i sam sin Titova partizana“. Jedini predsjednik Hrvatske koji je bio stvarni antifašist, partizan i general Jugoslavenske armije bio je Franjo Tuđman. Antifašizam Stipe Mesića grubi je politički pragmatizam koji se kreće u rasponu između pjevanja ustaških pjesama i izjava o dvjema hrvatskim pobjedama, jednoj 1941. i drugoj 1945, preko poruka mržnje Srbima u Hrvatskoj kako sa sobom „mogu ponijeti onoliko zemlje koliko su je opancima donijeli“, pa do iskaza boljševičke mržnje prema „ustašoidima“ neljudima koji su zaslužili „hude jame“. Mesićev antifašizam sveden je na ulogu počasnoga predsjednika ratnih veterana rata u kojem nije sudjelovao, političkog komesara koji dezorijentiranim državnim dužnosnicima i javnim osobama izdaje uvjerenja o političkoj podobnosti, čime im se dopušta pristup medijima i rad u javnom prostoru koji je uzurpirala (neo)komunistička „antifašistička ljevica“.

Mesićev antifašizam folklornoga je tipa i društveno je relevantan koliko i natjecanje u plesanju kozaračkog kola u Kumrovcu. Josipovićev pak antifašizam „nasljednoga tipa“ mogao bi biti problematičan ukoliko nastoji osigurati monopol na vlast u Hrvatskoj sinovima Titovih partizana, što je opasan pokušaj isključenja svih drugih čiji očevi nisu bili Titovi partizani. Demokratski antifašizam nije univerzalna nasljedna pozicija. Možda je to u totalitarnom komunističkom sustavu tako i bilo, pa se antifašistom postajalo rođenjem u partizanskoj porodici, i(li) članstvom u Komunističkoj partiji.

Komunistička je izmišljotina kako je antifašizam istovremeno i demokratizam, kao i to da je antikomunizam istodobno i fašizam. Zato su Slobodan Milošević i Ratko Mladić pozivajući se na antifašizam uspijevali dugo vremena prikrivati pravu priroda zla koje su činili. Jugoslavenski komunisti gradili su „državni socijalizam“ u čijem temelju su bili jedan vođa i jedna partija koja je vladala kombinacijom partijsko-policijskog terora i ideologizirane privole stanovništva. Koliko god danas euforična bila slavlja pobjede nad fašizmom, ona ne mogu prikriti činjenicu da je riječ o jednakoj ili srodnoj psihičkoj shemi funkcioniranja fašizma i (komunističkog) antifašizma, bez obzira na njihova oprečna sadržajna određenja (Gvozden Flego). Utoliko još snažno odzvanja rečenica Hanne Arendt: „Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom, tko nije istodobno i antikomunist.“ Ne postaje se danas antifašist strijeljanjem „fašista“ ili preoravanjem njihovih grobova, nošenjem troroge kape i majice s likom J. B. Tita, Vladimira Perića Valtera ili Che Guevare. Demokratski antifašizam potvrđuje se demokratičnošću, spremnošću prihvaćanja postojanja legitimnih interesa i perspektiva mimo one kojoj sami pripadamo.

U demokratskim društvima ne postoje samo „naši“ interesi čiji su onda protivnici neprijatelji, odnosno fašisti. Suprotstavljeni interesi prihvaćeni su kao jednakopravni. Demokratski antifašizam po definiciji isključuje bilo koji oblik totalitarizma te negiranje i opravdanje bilo kakva i bilo čijega zločina. Dokle god boljševički antifašizam poput zida bude dijelio hrvatsko društvo, ono ne može biti jedinstveno – građansko društvo, niti se može izgraditi stabilna prosperitetna demokratska država u kojoj će živjeti slobodni pojedinci – slobodni raspravljati o svim temama, pa i o antifašizmu.

Vijenac 477

477 - 14. lipnja 2012. | Arhiva

Klikni za povratak