Vijenac 477

Književnost

KAKO POSTATI STRUČNJAK U GUBLJENJU

Gubljenje kao izraz slobode

Božidar Alajbegović

Izgubiti se knjiga je posvećena gubljenju, orijentaciji te postupcima pomoću kojih si čovjek može pomoći kad negdje zaluta. Kathrin Passig i Aleks Scholz, autori knjige, pobornici su tzv. rekreativnog, namjernog gubljenja jer ono podrazumijeva istraživanje svijeta; krećući se zadanom rutom čovjek zapaža nešto što je netko drugi (najčešće putnička agencija ili turistički vodič) za njega odabrao da je vrijedno vidjeti, te više vremena provodi proučavajući plan grada nego prostor kojim se kreće, dok čovjek koji luta pažljivije promatra prostor oko sebe, uočavajući najsitnije detalje i brojne zanimljivosti te na taj način produktivnije troši vrijeme. Usto, traganje podrazumijeva i pustolovinu, adrenalin, neizvjesnost te pruža više užitka od kretanja utrtim stazama. No autori ove knjige, unatoč trudu koji ulažu u promoviranje namjernoga gubljenja radi stjecanja novih uvida, ipak ne žele da se ono pretvori u kriznu situaciju. Stoga u knjizi donose niz strategija spašavanja sama sebe, odnosno niz tehnika i znanja s pomoću kojih se čovjek može izbaviti iz dezorijentiranosti. Jer samo kad je u svakom trenutku sposoban okončati igru gubljenja čovjek može reći da je gubljenjem ovladao.

Stajalište autorskog dvojca jest da je namjerno izazivanje sudbine u smislu mogućnosti gubljenja svjesnim skretanjem s utrte staze na putu od točke A do točke B svojevrstan izraz slobode. Putovi su prekrasna postignuća, rezultat su na osnovi iskustva utvrđenog optimalnog puta koji putnika vodi od polazišta do odredišta; putovi simboliziraju civilizaciju, jasnoću, strukturu, nasuprot kaosu neprohodne divljine. No putovi su istodobno konvencije, oni su izraz nekreativnosti, nepoduzetnosti, pukog slijeđenja mase, oni neutraliziraju slobodu izbora i sužavaju čovjekovu mogućnost samoodlučivanja.


Prev. Nataša Medved, Oceanmore, Zagreb, 2012.


Autori se u knjizi bave brojnim slučajevima „onih koji se nisu izgubili svojom voljom“ kako bi na tim primjerima ukazali na najčešće greške neiskusnih planinara i sličnih pustolova i lutalica, ali i iznose brojne vrste orijentacijskih tehnika. Kao najvažniji savjet u slučaju gubljenja oni ističu onaj nazvan be here (biti ovdje). On podrazumijeva prihvaćanje stanja kakvo jest, što bržu prilagodbu novonastaloj situaciji te hladnokrvnost i izbjegavanje panike. To sve omogućava maksimalno produženje preživljavanja u stanju izgubljenosti, a postupno slijedi i preusmjeravanje percepcije i posljedično uočavanje pojedinosti koje vode postupnoj orijentaciji i, naposljetku, izbavljenju. „Gubljenje je, naime, klasična metoda pokušaja i pogreške. Pravi put pronalazimo kada smo se dovoljno dugo i često gubili. Vrlo je vjerojatno da ćemo na kraju naučiti nešto o sebi ili o svijetu.“

Autori ističu kako se izgubljenost razvija u nekoliko stadija – prvi je poricanje da nismo na pravom putu, nakon čega slijedi panika zbog osvješćivanja da je tomu ipak tako. Potom, nakon daljega bezuspješna lutanja, nastupa glad i iscrpljenost kao preduvjeti depresije, koja je četvrti stadij i prethodi konačnom odustajanju, koje se može račvati u dva smjera – ili ka rezignaciji i smrti ili pak ka prihvaćanju novonastale situacije, koja se počinje doživljavati kao novi život, prilagođavanje novim uvjetima i preživljavanje. Za gubljenje uvijek je i isključivo krivo čovjekovo ravnanje prema unutarnjoj karti, mentalnoj projekciji krajolika kojim se čovjek kreće. Pritom, kod izgubljenosti mozak se premalo bavi opasnostima vanjskog svijeta (npr. traganjem za izvorom pitke vode), već sav trud ulaže u slijeđenje unutarnje karte (koja je pogrešna) i tako si dodatno oduzima mogućnost pronalaska pravog puta. „Gubljenje počiva na pogreškama, a nitko nije nepogrešiv. Gubljenje je zato sastavni dio ljudskog života koji ne možemo potpuno izbjeći. Ali ono što možemo kontrolirati jesu fatalne posljedice gubljenja: provala emocija, duševna pomućenost, što dovodi do daljnjih, za život opasnih pogrešaka. U slučaju gubljenja cilj je ostati opušten“.

Svako poglavlje autori otvaraju karakterističnim citatom iz nekog književnog djela (Erich Kästner, Venedikt Jerofejev, Karl May, Stanislaw Lem…), a Homerova Odiseja apostrofiraju kao prototip svih gubljenja. No, nažalost, na tome i staju ne posvećujući veću pozornost motivu gubljenja u književnosti. Također, ironija je prisutna tek u tragovima, a autori ne iskorištavaju mogućnost ironizacije književne vrste kojoj njihova knjiga pripada (tzv. priručnici za samopomoć), za što je bilo prostora (dovoljno je zapaziti strukturu rukopisa, poglavlja podijeljena na ona za početnike, napredne i stručnjake u gubljenju). Suprotno uvodnoj najavi ispostavlja se da tzv. rekreativno, namjerno gubljenje biva tek ovlaš spomenuto, kao izraz slobode i nadilaženja konvencija, te kao izvor novih uvida, nažalost, bez dublje analize, osim preporuke da se takvom vrste razonode ipak treba baviti isključivo u gusto naseljenim urbanim sredinama (npr. lutati Londonom bez plana grada i bez korištenja metroa). Također treba žaliti što se autori bave isključivo doslovnom izgubljenošću u prostoru, ponajprije u prirodi, te potpuno propuštaju posvetiti se metaforikom pojma izgubljenosti i njegovim brojnim manifestacijama (npr. u psihološkom ili socijalnom smislu).

Uglavnom, knjiga Izgubiti se. Priručnik za početnike i napredne, kao i većina drugih knjiga te vrste (npr. knjige Mirjane Krizmanić ili Brune Šimleše) zapravo su katalogizacija općeraširenih znanja iz određenog područja, a popularnost duguju upravo kompatibilnosti iznesenih tvrdnji sa stajalištima prosječnih recipijenata. Nažalost, novi uvidi i inovativna saznanja ili pak nekonvencionalni pristupi tematici vrlo su rijetko zastupljeni u takvim knjigama. Toga, nažalost, nema ni u ovoj.

Vijenac 477

477 - 14. lipnja 2012. | Arhiva

Klikni za povratak