Vijenac 477

Književnost

Novi češki roman: društvenopolitička freska Tomáša Zmeškala

Apsurd kao teret i sudbina

Matija Ivačić

Otprilike u vrijeme kad su svjetsku kulturu i književnost napustili češki velikani Václav Havel i Josef Škvorecký u Hrvatskoj je objavljen prijevod romana Ljubavno pismo klinopisom češkoga književnika Tomáša Zmeškala (1966). Iako je taj izdavački pothvat u hrvatskoj književnoj javnosti prošao bez pozornosti koja mu nedvojbeno pripada, trenutak njegova objavljivanja možda je i znakovit. Na simboličkoj razini, Zmeškalov roman mogao je u hrvatskoj kulturnoj svijesti popuniti barem dio praznine koja je nastala odlaskom isprva Havela, a zatim i Škvoreckog – bez obzira što to može zvučati nemalo pretenciozno, posebice kad se uz ime nekoga debitanta navode ugledna imena koja u domicilnoj kulturnoj svijesti figuriraju gotovo kao nacionalni amblemi. No ta tvrdnja i nije baš posve neopravdana, jer nakon objavljivanja u Češkoj (2008) roman Ljubavno pismo klinopisom izmamio je mahom pozitivne reakcije kako kritičara tako i čitalačke javnosti, a njegovu autoru priskrbio je Nagradu Josefa Škvoreckog (2009) i Nagradu Europske Unije za književnost (2011). Tomáš Zmeškal svojim je prvijencem pokucao na vrata suvremene češke književnosti u maniri zrela autora, a ne debitanta. Uspjeh je to kojim se može pohvaliti nevelik broj čeških književnika u protekla dva desetljeća.


Prev. Renata Kuchar, Naklada Ljevak, 2011.


Zgodan naslov romana otkrit će nam tijekom čitanja da se upravo u hetitskom klinopisu krije okidač brojnih nesporazuma koji će se na stranicama romana nanizati poput domino- pločica. Josef Černý, jedan od glavnih likova, rodio se naime istoga dana kada je češki lingvist Bedřich Hrozný odgonetnuo hetitsko pismo. Ta podudarnost – koja za Josefa ne predstavlja tek puku koincidenciju, već jasan prst sudbine – rezultira njegovim zanimanjem za jezike koji još nisu odgonetnuti, ali i susretom s Květom, budućom suprugom. Naoko slučajna i nevažna podudarnost u datumima u odredit će naposljetku živote gotovo svih važnijih likova koji se u romanu pojavljuju.

Pripovjedač Ljubavnog pisma klinopisom uvo­di nas u radnju epizodom vjenčanja Alice, Jo­se­fo­ve i Květine kćeri, i Maximiliana. Tim doga­đa­jem počinje velika obiteljska kronika koja obu­hvaća nekoliko generacija i koja je protkana nizom tragičnih i komičnih (a nerijetko upravo tragikomičnih) nesporazuma. Na pozadini obiteljskih zbivanja ocrtanih tijekom nekoliko generacija, Zmeškal u Ljubavnom pismu klinopisom ispisuje društvenopolitičku fresku koja dočarava polustoljetne paradokse češke povijesti od kraja Drugoga svjetskog rata pa sve do onoga što se najčešće svodi na pojam tranzicije. Zmeškalov pripovjedač pritom je nepretenciozan i nenametljiv, pa i liberalan spram svojih likova. U Ljubavnom pismu klinopisom svakomu od likova pružena je prilika za vlastitu priču, ma kako uvrnuta ona bila, pa se roman posljedično tomu rastače u fragmentarnosti, poliperspektivnosti, nelinearnom izlaganju priče i račvanju u brojne sporedne pripovjedne rukavce. Pritom se pripovjedač pokazuje vrlo suverenim u odnosu na materiju s kojom se hvata ukoštac i koju nam izlaže. Uvodeći nas u poglavlja koja naizgled nisu čvrsto povezana s glavnom okosnicom radnje (odnos Josefa i Květe), pripovjedač nam ne nudi previše prostora za opuštanje, već od nas zahtijeva pojačanu pažnju i angažman. Brojne priče (poglavlja), koje se čitatelju mogu činiti tek rubno povezanima s glavnom fabulom, zapravo su vrlo važne za razumijevanje romana kao cjeline te u prvi plan ističu ono što bismo mogli nazvati središnjom, nadređenom temom romana. Ta tema polazi od individualnih i intimnih sudbina likova, da bi naposljetku prerasla u kolektivnu i univerzalnu dijagnozu. Mogli bismo je nazvati riječju apsurd – a upravo je to riječ koju su Česi tijekom druge polovice prošloga stoljeća izgovarali toliko često i s toliko gorčine.

U svjetlu dviju osnovnih linija koje se protežu romanom – uske obiteljske i šire društvenopolitičke – tema apsurda postaje svojevrsno čvorište u kojem se presijecaju sve priče. Dojam apsurdnosti vremena i svijeta koje nastanjuju Zmeškalovi likovi provlači se poput crvene niti čitavim romanom, a njime su obilježeni i odnosi glavnih likova. Čudnim spletom okolnosti i ponajviše zahvaljujući nedostatku razumijevanja, a katkad i zbog pretjerana ponosa, likovi se u Zmeškalovu romanu na simboličkoj razini susreću, ali još češće i mimoilaze u vremenu koje je šašavo i neshvatljivo poput njih samih i njihovih postupaka. Dovoljno je obratiti pozornost na odnos Květe i Josefa. Nakon što 1950. Josefa zadesi sudbina političkog zatvorenika i trinaestogodišnje izdržavanje zatvorske kazne, Květa se zbližava sa svojim udvaračem iz mladosti i Josefovim nekadašnjim prijateljem Hynekom Janským, nadajući se da će njegov visok položaj u Komunističkoj partiji pozitivno razriješiti suprugovu sudbinu. Isprva prijateljski odnos s vremenom prerasta u odnos mučitelja (Hynek) i žrtve (Květa), pri čemu Hynek na Květi uspješno primjenjuje metode uvjetovanih refleksa. Hynek je utjelovljenje totalitarnog režima koji mu daje legitimitet; njegove perverzije samo su jedna u nizu velikih perverzija komunističkog režima u Čehoslovačkoj. Ipak, Květa se naposljetku u njega zaljubljuje, a njegovo fizičko iživljavanje nad njom za nju postane dobrovoljno te prerasta u ovisnost i žudnju. Tu epizodu iz života svoje supruge Josef doznaje iz pisma koje mu upućuje Hynek Janský neposredno prije uvodne epizode romana, odnosno vjenčanja Alice i Maximiliana. Sve do kraja života Josef i Květa živjet će odvojeno, premda će se zapravo i dalje voljeti i potajice priželjkivati pomirenje. No oboje umiru u nesporazumu, ne objasnivši se – i to ponajprije zbog vlastite nespretnosti i ponosa. Njihova je ljubav, baš poput njihovih života, okončana u nesporazumu, istovremeno i tragično i smiješno. Josef ostavlja Květi tajno pismo – zapravo ganutljivo ljubavno priznanje – napisano klinopisom, ispisano u vitrini koju joj daruje na dan kad će on iznenada umrijeti. No Květa umire nedugo nakon njega, prije nego što je pismo prevedeno, stoga njihova životna priča time ostaje nezavršena i potpuno promašena. Apsolutno zakazivanje elementarne međuljudske komunikacije jedan je od problema na koji suptilno upućuje Zmeškalov roman; u tome se krije dobar dio njegove dramske napetosti, pa i prikrivene tuge.

Jedna od osobina Zmeškalova romana jest ta da nam on razotkriva češku povijest u nešto drukčijem svjetlu. Povijest je to tipična za srce Europe (Češku) kao mjesta koje u sebi akumulira niz povijesnih paradoksa. U Ljubavnom pismu klinopisom nema povijesnih heroja, već samo žrtava, a u skladu s time gotovo svi likovi završavaju naposljetku kao gubitnici: u želji da vlastitu priču i vlastitu istinu podijeli s drugima, Zmeškalov je pojedinac egzistencijalno uvijek u koliziji s neposrednom okolinom. Simptomatično je da roman završava scenom u kojoj Květina majka Květi i Josefu, u vrijeme kad su još mladi i zaljubljeni par, predviđa prekrasnu budućnost jer je, kako sama kaže, logično da nakon dva svjetska rata napokon svane bolja budućnost. Njezine je nade, dakako, povijest demantirala, a time je roman još više dobio na uvjerljivosti i koherentnosti. Zmeškal nam je, naime, svojim romanom jasno dao do znanja da nikakva logika (povijesti, života…) ne postoji.

Nakon više od dva desetljeća češka književnost još traga za tzv. velikim češkim romanom. Bilo bi preuzetno već sada reći da ga je pronašla u Zmeškalovu prvijencu. No staloženost i rafiniranost pripovjedača Ljubavnog pisma klinopisom, njegova pripovjedačka superiornost kao i nepreuzetnost u pristupu problemu i tematici koja se izlaže, sugerira nam da je Zmeškal na dobru tragu. A već sama ta činjenica trebala bi za češku književnost biti i više od ohrabrenja.

Vijenac 477

477 - 14. lipnja 2012. | Arhiva

Klikni za povratak