Vijenac 477

Matica hrvatska

Filozofska škola Matice hrvatske u Orebiću, 14–19. svibnja

Škola duha istinske filozofije

Alen Sućeska

Od 14. do 19. svibnja održana je Filozofska škola Matice hrvatske u Orebiću (Pelješac), u Pomorskom muzeju u središtu mjesta, sa svrhom rada na kapitalnom djelu Martina Heideggera Bitak i vrijeme. Voditelji škole, Damir Barbarić, Petar Šegedin i Ozren Žunec, pozvali su sedmero nastavnika i znanstvenika izlagača te putem javnog natječaja odabrali trinaestero perspektivnih studentica i studenata filozofije, koji su u Školi sudjelovali ne samo kao publika nego i kao sudionici diskusijâ. Osim Damira Barbarića i Petra Šegedina, ostali su izlagači bili Dean Komel, Ivan Kordić, Stjepan Kušar, Igor Mikecin te Nebojša Mudri. Svi su studenti, pak, bili studenti viših godina studija filozofije ili doktorandi, i to ne samo s hrvatskih sveučilišta nego i iz Slovenije, Srbije i Njemačke.


Polaznici i predavači Filozofske škole Matice hrvatske


Škola je izvedbeno podijeljena na dva segmenta: prvi čini niz izlaganja u kojemu su izlagači detaljno obradili te svaki na svoj način interpretirali pojedine, od strane voditelja škole odabrane dijelove Bitka i vremena, nakon čega bi slijedila rasprava o specifičnim problemima izlaganja ili o pojedinim zahtjevnijim ili dubioznijim mjestima iz same knjige. Drugi dio činile su interpretacije tekstova tijekom kojih su izlagači zajedno sa svima prisutnima nastojali temeljito proći ista ta (ključna) mjesta Heideggerova djela. Budući da prijevod postojećega hrvatskog izdanja, prema procjeni voditelja Škole, ne zadovoljava, za ovu su priliku svi odabrani dijelovi teksta nanovo prevedeni s njemačkoga jezika i otisnuti dvojezično, tako da su se svi sudionici mogli referirati kako na original, tako i na prijevod.

Opisana metoda rada pokazala se i više nego plodonosnom: rasprave su nerijetko trajale daleko više od predviđenoga vremena, postavljana pitanja i izmijenjeni argumenti bili su kako inspirativni, tako i instruktivni. No unatoč velikom interesu svih sudionika Škole za raspravu, zbog koje bi se ponekad i zaboravilo na vrijeme, ono je, premda ograničeno, ograničavalo rasprave tek uvjetno, što svakako valja naglasiti kao jedno od ključnih koncepcijskih obilježja i prednosti Škole. Jer čak i kad bi se moralo prekinuti, otvorena bi se pitanja nastavila razmatrati u „neformalnom“ dijelu Škole, bilo za ručkom, bilo tijekom večeri, kada bi se svi sudionici Škole u opuštenoj atmosferi okupili za jednim stolom, a ako bi pitanja bila osobito opširna, njima bi se ponovno vratilo sljedećega dana Škole te se tako ništa nije ostavljalo neriješenim. Jasno je gotovo samo po sebi da su takvi pogodni uvjeti rada rijetkost u akademskoj filozofiji, osobito za studente koji – prisiljeni studijskim obvezama koje im „bolonjski“ studij nameće kao da su radnici na proizvodnoj traci – teško nalaze vremena u toj se mjeri i na taj način, uistinu podrobno, posvetiti jednom „klasičnom“ djelu povijesti filozofije.

Da su studenti neizmjerno mnogo dobili iskustvom sudjelovanja u Školi, vjerojatno najbolje pokazuje posljednji dan Škole, za koji je tijekom trajanja Škole, u razgovoru nastavnika i studenata, odlučeno da će biti predviđen za pitanja studentica i studenata. Prema riječima za to meritornijih sudionika Škole – samih nastavnika i izlagača – studentska pitanja i tumačenja sama teksta svojom interpretativnom ozbiljnošću i ambicioznošću nimalo nisu „kaskala“ za razinom filozofijskog rada prethodnih dana Škole, vođenih i usmjeravanih od strane nastavnika. Prema tome, dobit studenata pokazala se u zavidnoj razini njihova razumijevanja teksta, a možda još više u njihovu interesu da taj tekst shvate u njegovu slovu i duhu – što je oboje dobrim dijelom rezultat rada u Filozofskoj školi. „Profit“ studenata upravo je stoga u navodnicima, jer se ono što su svojim sudjelovanjem u Školi dobili teško može mjeriti u materijalnim stvarima. Naprotiv, ono što su studentice i studenti ponijeli sa sobom nije tek znanje u smislu boljega shvaćanja Heideggerova djela i njegovih temeljnih pojmova, nego i duh svake istinske filozofije koji, naime, leži u specifičnoj metodi filozofiranja: u kritičkom pristupu temeljnim djelima filozofije koji upravo zbog epohalnosti tih djela ustrajava na tome da ih se ne uzima zdravo za gotovo u nekoj formi njihove isprazne teorijske glorifikacije – što ne bi bila filozofija – već da ih se čita i u njihovim implikacijama, potencijalnim propustima te osobito u onome što ona ne govore, ali možda natuknu, u njihovoj specifičnoj šutnji. Jer filozofija nije tek pravilno utvrđivanje ekspliciranoga, nego i jedno bitno ocrtavanje obrisa osebujnoga nijemog govora svakog filozofijskog djela koje onda stvara prostor daljem filozofiranju. To je način na koji filozofija nastavlja i uvijek iznova rađa samu sebe.

Konačno, posljednja stvar koju su svi sudionici Filozofske škole zasigurno ponijeli sa sobom svakako je nezamjenjivi ugođaj u kojemu je Škola protekla, a koji je svakako jedan od glavnih razloga koji je čini time što ona jest. Riječ je o prijateljstvu te ravnopravnosti ne samo između studenata nego i između nastavnika te studentica i studenata, kao i o svojevrsnoj opuštenosti u marljivosti, o kojoj je prethodno bilo riječi. Upravo taj i takav ugođaj zaslužan je za to da su se studenti osjećali toliko ohrabrenima i potaknutima da sudjeluju u raspravama i postavljaju pitanja te da sami sebe razumiju kao ravnopravne čitače teksta. Taj se ugođaj gradio na nezaboravnim izletima (u Korčulu, Kunu – rodno mjesto slikara Celestina Medovića, Trstenik te Dubrovnik), ali još više tijekom već spomenutog neformalnog dijela Škole, odnosno, druženja i razgovora u poslijepodnevnim i večernjim satima. Pretpostavljamo je da će sudionici Škole u tom smislu i nastaviti dalju suradnju te održavanjem kontakta zajedno napredovati u bavljenju filozofijom.

U znak zahvalnosti na dosadašnjoj uspješnoj suradnji s Općinom, glavni tajnik Matice hrvatske, Zorislav Lukić, posljednjega je dana Škole u ime Matice darovao nekoliko desetaka knjiga Narodnoj knjižnici Orebić, koje je preuzela ravnateljica knjižnice Nataša Tolj. Riječ je o vrijednim Matičinim izdanjima, od rječnika hrvatskog jezika do najvećih djela hrvatskih pisaca.

Vijenac 477

477 - 14. lipnja 2012. | Arhiva

Klikni za povratak