Vijenac 476

Književnost

DOJMLJIV AMISOV PROZNI EKSPERIMENT

Prošlost koja se tek treba dogoditi

Martin Amis 63-godišnji je britanski pisac izrazito sklon literarnom eksperimentiranju sa svrhom proširenja mogućnosti književnog izraza te autor proza prepunih iščašenih pripovjednih perspektiva, diskurzivne kombinatorike, poigravanja žanrovima i izbjegavanja linearne naracije. Njegovo stvaralaštvo nije nepoznato hrvatskoj publici jer je zagrebački VBZ u posljednjih desetak godina objavio četiri njegove knjige (zbirka priča Teška voda te romani Novac, Londonska polja i Noćni vlak), a i peta je netom stigla na police knjižara.

Riječ je o romanu Strijela vremena, izvorno objavljenu 1991, u kojem autor ponovno izbjegava klasično linearno pripovijedanje – točnije pripovijeda linearno, ali unatrag. Riječ je o retrospektivi jednoga života koji pratimo od trenutka smrti preko predsmrtne agonije i tako godinu za godinom, unatrag, sve do protagonistova rođenja i njegova povratka u majčinu utrobu u obliku još nerođena fetusa. Pritom nije riječ o obrnutoj kronologiji, kao primjerice u Jergovićevim Dvorima od oraha, gdje se sekvence nižu pravocrtno, ali obrnutim slijedom – u Strijeli vremena svaki se događaj ili postupak doslovno odvija unatrag – na primjer ljudi doslovno hodaju unatrag, a svako jutro sjede na zahodskoj školjci iz koje im izmet uskače u anuse, hrana im iz usta posredovanjem žlice ili vilice završava na tanjuru, i sl.


Prev. Petar Vujačić, VBZ, Zagreb, 2012.


Ulogu pripovjedača Martin Amis dodijelio je savjesti jednoga liječnika, savjesti koju taj protagonist za života nije imao. Sada, kad svoj život proživljava ponovo, ali unatrag, savjest se probudila, no ona nema nimalo utjecaja na junakove postupke, ona je tek svjedok života koji se odmata unatrag, ona prati i komentira događaje iz junakova života, ali bez mogućnosti da na njih utječe niti da ih eventualno izmijeni. Naravno, to nije ni moguće u slučaju događaja koji se odvijaju unatraške, gdje rezultat ili posljedica prethodi uzroku ili povodu. Perspektiva je izokrenuta pa postupci bivaju lišeni stvarnih moralnih i zakonskih implikacija, što postaje posebno važno znamo li da je protagonist čiji život pratimo zapravo je jedan od nacističkih liječnika iz Mengeleova tima u Auschwitzu, koji je u smrt poslao nebrojenu količinu ljudi, prethodno na njima izvodeći grozomorne eksperimente. Odmotavajući njegov život unatrag, od trenutka smrti prema danima djetinjstva, Martin Amis postupno, u malim dozama, čitatelju nabacuje naznake o junakovoj izopačenosti, gradirajući napetost i dobro pazeći da tajna što dulje ostane neotkrivena. Pritom je protagonistova liječnička profesija vrlo lukavo odabrana, kao signifikantan indikator onoga što će uslijediti – pripovijedanje unatrag liječnike čini unesrećiteljima, zdrav (izliječen) čovjek napuštajući liječnika svojoj kući odlazi bolestan, liječnik je taj koji ranjeniku skida zavoj, rašiva konce i iz njegove ordinacije čovjek izlazi s ozljedom itd. No sav autorov trud oko koncepta temeljena na brižno građenoj enigmatičnosti i faktoru iznenađenja VBZ-ov je urednički dvojac (Marko Pogačar i Drago Glamuzina) bezobzirno uništio bilješkom na ovitku knjige koja glasi: „Iz stranice u stranicu, iz godine u godinu pred nama se raspliće biografija nacističkog monstruma, zloglasnog ‘Anđela smrti’ – demonskog liječnika iz Auschwitza“, otkrivši tako činjenicu koju je autor čitatelju tajio tijekom cijele prve polovice knjige.

Amisov se roman u početku čini zanimljivom pripovjednom igrom i uspjelom narativnom akrobatikom vješta književnog eksperimentatora, s čestim naglascima na humornosti takva pristupa (pripovijedanje unatrag vjernika koji u crkvi u škrabicu ubacuje milodar zapravo čini lopovom koji novac vadi iz škrabice), no kad se protagonist „vrati“ u Auschwitz, čitatelj otkriva autorovu namjeru. Zločinci, retrospektivnim pripovijedanjem prikazani, zapravo postaju dobročinitelji; doktori koji na logorašima izvode eksperimente i šalju ih u smrt izokrenutom perspektivom postaju njihovi spasitelji pred kojima leševi zapravo oživljavaju, nacisti postaju ti koji mrtvace vraćaju u život, stvaraju ih iz vatre i pepela te zatim židovske zatvorenike odvode iz logora natrag u geta, a iz geta u njihove domove – u normalan život. Iako se takav autorov postupak površnu čitatelju može činiti bogohulnim i uvredljivim spram tisuća žrtava stradalih u Auschwitzu, retrospektivnim pripovijedanjem Amis zapravo ironično izoštrava sliku i na posebno dojmljiv način zapravo naglašava osudu nacističkih zločina. Izokretanjem perspektive Amis apsurdizira nacističke zločine i tako dodatno apostrofira njihovu monstruoznost. Usto, takav narativni postupak iziskuje čitateljevu aktivniju participaciju te ga nagoni da s više pozornosti pristupi tekstu i s više pomnjivosti iščitava tekst, onkraj puke doslovnosti, otkrivajući skrivena značenja.

Retrospektivnim pripovijedanjem postupno se od zločina udaljavamo, zločini postaju prošlost koja se još nije dogodila. No postupkom otvorena kraja – kad se protagonist vrati u majčinu utrobu, kao još nerođeni zametak – autor postiže da se u čitateljevoj glavi pojavi pitanje – slijedi li sad protagonistovo rođenje i ponavljanje njegova života, ali sada normalnim, pravocrtnim narativnim slijedom, što bi zapravo značilo i ponavljanje zločina! Na taj način Amis na paradoksalan i bolno ironičan način upozorava na važnost sjećanja na Holokaust, uz poruku kako nije neizgledno da se nešto takvo ponovno dogodi.

Pripovijedanje unatrag doslovno je apostrofiranje cikličnosti, perpetuiranja povijesti, a ona je prepuna grešaka koje, diljem zemaljske kugle, iz dana u dan ponavljamo. I mnoge se krvave prošlosti, Martin Amis nas upozorava, nažalost, tek trebaju dogoditi. Ponovno. I opet. Uvijek iznova… Ujedno to je i dojmljivo izmaštan prikaz jedne mogućnosti post mortem, kao repriziranja života unedogled, na način da dan po dan ponovno i uvijek iznova proživljavamo ista iskustva i iste situacije, bez mogućnosti ispravljanja pogrešaka, a o ispravnosti naših izvornih postupaka ovisi hoćemo li takvu situaciju doživjeti infernalnom ili edenskom.Božidar Alajbegović

Vijenac 476

476 - 31. svibnja 2012. | Arhiva

Klikni za povratak