Vijenac 475

Književnost, Naslovnica

Razgovor: Helena Peričić, književna povjesničarka

Hrvatsku književnost treba revidirati

Andrija Tunjić

U nas su mnogi književnici nepravedno zapostavljeni / Za (pre)vrednovanje povijesti književnosti potrebna je hrabrost


Nedavno je predstavljena knjiga Deset drskih studija Helene Peričić u izdanju Naklade Bošković iz Splita. Tema i sadržaj knjige povod su razgovoru s autoricom, književnicom i sveučilišnom profesoricom.



Gospođo Peričić, jeste li knjigu Deset drskih studija napisali da pokažete neke promašaje povijesti hrvatske književnosti?

Da. U knjizi polazim od teze da u hrvatskoj književnosti postoje autori, opusi i čitavi oblici književnoga stvaralaštva koji su nedovoljno rasvijetljeni i zastupljeni u tzv. službenoj književnoj povijesti.

Zašto nisu?

Zato što su stanoviti akademski autoriteti prema svojim kriterijima zacrtali put nekim piscima, odnosno našu predodžbu o njima, pa je o takvim piscima „drsko“ pisati ili u njih nije preporučljivo dirati. U nas predodžba o pojavama u domaćoj pa i stranoj književnoj proizvodnji često ide ukorak s onim što se događa u „izvanknjiževnoj“ zbilji; mnogo je toga kako vam se čini ili kako vam serviraju.

Dakle, niste zadovoljni povijestima hrvatske književnosti, koje su često vrlo oprečne?

Autori raznih knjiga o povijesti hrvatske književnosti nude svoja viđenja u kojima je štošta prešućeno. Ima imena koja ni u jednoj verziji povijesti nisu spomenuta, a objektivno su itekako važna, čak nezaobilazna. Hrvatska povijest književnosti krcata je upravo njima, odnosno zakinuta je evidencijom o njima. Često su imena velikih radnika, erudita, vrijednih istraživača i istaknutih osoba u kulturi stavljena pod tepih.

S razlogom?

Zato što su nekomu smetala. Netko je nekomu stao na žulj, „krivo“ ga pogledao, pozdravio njegova suparnika, napisao lošu kritiku o njemu i nekom njemu bliskom... pa se to onda pretvori u konstrukcije, ćakule, podmetanja... U taštinama bremenitu akademskom svijetu stvari često funkcioniraju na taj način. Dok je uloga nekih autora u prošlosti bila preuveličana, drugi su bili nepravedno zapostavljeni.

Primjerice?

Primjerice „slavni“ Alberto Fortis bio je neprimjereno veličan, dok je u često istim povijesnim priručnicima prešućivan Nikola Šop. Bili su zanemareni i marginalizirani Ljubomir Maraković, Vinko Krišković, Ivo Hergešić, Josip Horvat, Ilija Petrović; pa Kalman Mesarić i drugi dramatičari... Godinama u svojim izlaganjima i tekstovima tvrdim kako je štošta u hrvatskoj književnosti nužno revidirati, prevrednovati, jer se praksa prešućivanja nastavlja. Samo su druge generacije i druga imena u igri.

Određuju li lobiji nečije mjesto u povijesti književnosti?

Da. Ali lobiji su, dakako, postojali i prije. Oni su rezultat interesa koji uopće ne moraju biti utemeljeni u samoj književnosti. Zato se plaćaju kritike u novinama i način prezentiranja nekog autora, bili oni afirmativni ili pogubni za pisca. Do same književnosti u takvim okolnostima treba doći nakon što odgrnete sve što je zakriljuje: oblaci ideologije, kiča, populizma, metoda „ruka ruku mije“, politike, medijske pristranosti i favoriziranja, individualna ili skupna... Nerijetko studentima naglašavam kako je ono što dobivamo u priručnicima i udžbenicima samo nečiji izbor i tumačenje tzv. činjenica, a to tumačenje zna biti vrlo udaljeno od stvarnoga stanja stvari.

„Ispisat će povijest umjesto istine“ Tončija P. Marovića stih je upozorenja kojim se koristite kao naslovom priloga o Maroviću u Deset drskih studija. Sumnjate li u povijesnu istinu?

Volim o povijesti govoriti kao o (hi)storiji. Iako sam rođena u obitelji povjesničara, na povijest i njezine interpretacije gledam s velikom skepsom. To ne znači da su posljednja dva desetljeća donijela nepristranost i objektivnost jer su autori književnih i općih povijesti ljudi od krvi i mesa, a neki su od njih (bili) i strašljivci. Mislim da je za (pre)vrednovanje povijesti književnosti u mnogim slučajevima potrebna hrabrost, nastojanje da se drznete i spomenete ono što neki ne bi.

Možda ste odveć strog sudac?

Ne: vrijeme je strog sudac. Nažalost, mi koji običavamo pisati o prošlim sudbinama i opusima imamo na raspolaganju samo arhivske spise, tekstove, ono što je zapisano; ali ono što valja iščitati između redaka, ono što nije nigdje evidentirano, ono što se izgovaralo u kuloarima, zatvorenim sastancima, u četiri oka, možda u loše osvijetljenim sobama – istražiteljskim ili neke druge vrste – to nije zabilježeno. Zato recepcija književnosti i književnika u slučaju domaćega prostora bude katkada tek konstrukcija i privid.

Je li ideologija u nas još glavni vrijednosni kriterij?

U nas su ideologije često kulisa za goli materijalni interes. Pojedinci koji naizgled stoje na sasvim različitim ili čak oprečnim „ideološkim“ polovima planiraju zajedničke projekte. Povišeni tonovi, čak egzaltiranost i busanje u prsa u njihovim politički i ideološki obojenim izjavama ili polemikama zapravo su samo način privlačenja pozornosti u cirkuskoj areni marketinga, što podrazumijeva dobar utržak za vlastiti džep. Pritom se ističu i moćne skupine povezane s medijima u kojima ne možete objaviti demanti, koliko god bio utemeljen i logičan, ako niste bliski s urednicima, suradnicima ili vlasnicima novina. Ako im niste po „guštu“, prešućivat će vas. Eksponiranošću pojedinih imena ili skupina oblikuje se javno mnijenje, a često i predodžba o tzv. kvaliteti i „istini“.

Mali čovjek nije ni svjestan u kolikoj mjeri mediji njime manipuliraju.

Ne. Kako u nas „svatko svakoga zna“, postoje obziri prema foteljašima, dodvoravanja, afirmativna ili negativna došaptavanja o tome što treba učiniti s kojom osobom... Informacije o ljudima te njihove sudbine vrlo se lako i predvidljivo „kroje“. Čak i kolege za koje ste jučer mislili da su dobrohotni i da će se s vama solidarizirati pokleknu pod takvim utjecajem, vezanim za privatni interes. Mi smo prostor koji je „ispekao zanat“ u modelima takva, izdajničkoga ponašanja od Drugoga svjetskog rata. To se čak i biološki teško iskorjenjuje.

Živi li naša književnost u vakuumu stvarnosti? Ili možda protežira virtualnu stvarnost?

Naša je „stvarnost“ proizvod utjecaja medija, razmjene i krojenja informacija, senzacionalizma, isticanja bizarnosti i nekih „svjetskih trendova“. Narod nije ni svjestan u kolikoj je mjeri podložan onomu što vidi na televiziji, onomu što mu u glavu usađuju kreatori mnijenja, naizgled autoritativni, ali zapravo profesionalno plaćeni da utječu na misli nemoćnika koji postupno gube volju i izaći na izbore.

Svojedobno, kada se nešto od spomenutoga opisali u zbirci „priča o skr/u/šenosti“ Domnana i bijele ovce i u knjizi O riđanu Petru i Pavlu..., proglasili su vas bijelom vranom ili crnom ovcom. Na što ste tada sve upozoravali?

Domnana i bijele ovce (2007) zbirka je raznožanrovskih priča, među kojima i sms-priče, koju je u vrijeme nastanka prije desetak godina malotko spomenuo, iako je bila svojevrsni začetak takva žanra u nas. No možda je ipak važnije kazati nešto o knjizi O riđanu, Petru i Pavlu (2006); ona sadrži izbor mojih tekstova iz ratnog i poratnog doba u kojima sam nastojala dati kritiku onoga što se u tim danima događalo. Pisala sam, među ostalim, o likovima moćnika koji su svoje postupke opravdavali motom: „Nekom rat, nekom brat“, koji su svoj ljubljeni narod doživljavali kao primitivnu, nekultiviranu rulju što je u ratnim vremenima služila uglavnom kao topovsko meso.

Neke od takvih faca završile su sa svojim blagom na Kajmanskim i sličnim otocima, a neke pak i dan-danas određuju pravila, čak kroje kodeks kulturnoga ponašanja, rugajući se infernovski (rekao bi Krleža) tobože nezainteresiranoj masi čije siromaštvo i kruljenje u želucu otupljuje oštricu kritičnosti i volje da se nešto poduzme. Dakle, već u ranim devedesetima opisala sam takve potencijalne moćnike.

I što se dogodilo?

Rijetki su pisali o O riđanu, Petru i Pavlu, a oni koji su se drznuli tvrdili su da bi bilo uputno tu knjigu koristiti u školama kao priručnik iz povijesti, ali i kao književnu lektiru. Međutim, distribucija knjige bila je otežana ili nikakva. Misli o ratnom profiterstvu i braniteljima-samoubojicama posve su prešućene. Takvo je razmišljanje vladalo. Hvala „velikim hrvatskim domoljubima“.

Ali nisu pljačkali samo domoljubi, nego i lijevi internacionalisti. Uostalom, već ste rekli da među utjecajnima nema ideološke podjele.

Vrlo mi smeta vječna podjela na desno i lijevo koja, s obzirom na ono što se događalo i događa među našim vrlim političarima, više uopće nema smisla. Ideološka je polariziranost privid, zabava za javnost, skretanje pozornosti na nebitno, trla-baba-lan tema za televizijski talk-show i panel-rasprave. Dakle, naše društvo nije polarizirano na način na koji stalno ističu: lijevo – desno.

Nego kako?

Podijeljeno je, čini se, na one koji još čeznu za bivšom državom i one koji ne podnose misao o njoj – zbog iskustva ne samo u devedesetima nego i onog iz ranijih i dugotrajnijih razdoblja. Malo političara u nas iskreno nastoji riješiti probleme u društvu, gospodarski unaprijediti zajednicu, zbrinuti nezaposlene i spasiti ono što se spasiti dade. Njih ne zanima buduća intelektualna snaga ove zemlje, naraštaj koji sada s pravom strepi kako godinama neće doći do radnoga mjesta jer će do njega – ako ga bude – doći oni koji znaju manje. Prioriteti su se u nas nekako „putem zagubili“.

Imate li osjećaj da je naše društvo sluga stranih lobija i interesa?

Po mom sudu strah od stranih lobija i interesa zvuči pomalo stereotipno i paranoično. Dakako da ima i toga: čujem da ljudi dobivaju stipendije da bi pisali „objektivno“, tj. loše o Hrvatskoj, u kojoj očigledno ne teče ni med ni mlijeko, ali ipak je to naša država i bilo bi pametno pred drugima je predstavljati u boljem svjetlu. To ne znači da nismo svjesni devijacija, pljački i političkih propusta u vođenju ove države od uspostave njezine neovisnosti, ali nemojmo na „strane lobije“ prenositi odgovornost za vlastite propuste. Sami smo krivi za gluposti koje činimo. Naša sklonost izdaji u svakom smislu riječi, profesionalnoj neodanosti i omalovažavanju tuđega rada... sve to proizvodi sliku o nama kao lošim ljudima. Pogotovo kad je riječ o intelektualnim i akademskim sredinama u kojima djeluju pojedinci koji su kadri onoga tko od njih više radi zasuti podcjenjivačkim etiketama, blatom, obmanama... Zašto bi njima itko pametovao kad oni mirno, dokoličarski mogu prolaziti kroz svakodnevnicu neokrznuti, a okićeni titulama? Pogledajte samo primjer dr. Ivana Đikića. A takvih, vjerujte, ima priličan broj u našem društvu, koje prije ili kasnije pojedinci poput Đikića napuštaju.

Dobivaju li u nas nagrade oni koji ih zaslužuju?

Ne uvijek. Uz dužno poštovanje prema neospornim književnim talentima, javna je tajna da nagrade mogu biti posljedica konstrukcija i kanaliziranja stvari pojedinih skupina ili književnih ocjenjivačkih tijela. U načelu, natječaji za nagrade trebali bi se provoditi anonimno. Ali postoje načini na koje se otključava anonimnost – ako je primijenjena – pa se lako dozna tko je što napisao ili napravio.

Gdje je sada hrvatska književnost? Milan Mirić nedavno je rekao baš u Vijencu da je i nemamo?

Moglo bi se o toj tezi razmišljati. Hrvatska književnost postoji za domaće stručnjake koji sudjeluju na skupovima i pišu o njoj znanstvene radove, ali za stranca je hrvatska književnost nepoznanica. To je moj dojam s gostovanja u raznim stranim sveučilišnim sredinama. Osim informacija o iznimkama, strana čitateljska publika nema gotovo nikakva uvida u hrvatsku književnost, ali ni u povijest, kulturu itd. Postoje preduvjerenja, klišeji, omalovažavanja s raznim predznacima. No da se razumijemo: za to nisu krivi stranci, nego mi sami. Uz to, ne mogu u inozemstvu hrvatski književnici biti predstavljeni u prijevodima koji su diplomski radovi studenata sa stranih slavistika ili kroatistika! Sajmovi knjiga na kojima izlažu ili se predstavljaju naši autori još su shvaćeni na način romantičarskoga tretiranja egzotičnih slavenskih književnosti: otprilike kao književnost indijanskih plemena ili afričkih zajednica, uz dužno poštovanje prema njima.

Bavite se i teatrom pa recite kakav je današnji naš teatar?

Vrijeme je za nadvladavanje duplih tema o homofobiji / homoseksualcima, partizanima / ustašama, Hrvatima / Srbima. Voljela bih kad bi u današnjem teatru bilo više onoga što mu po osnovnom nagnuću i zadaći pripada: sadašnjosti. Zapravo, možda bi bilo jednostavnije kazati kako se naše kazalište ostvaruje vrlo često izvan same ustanove: na ulici, u novinama, u namještenim natječajima, u blaćenjima i nerijetko makijavelističkom diskreditiranju onih koje valja eliminirati kao nepoželjne kandidate. Oko našega se kazališta, pogotovu u manjim sredinama, vrti velik novac, ali i interesi i politika; zato se pozicije na njima uvriježeno smatraju pozicijama moći, a ne onoga što im po naravi posla pripada: stvaralaštva i odgovornosti prema zajednici.

Vijenac 475

475 - 17. svibnja 2012.

Klikni za povratak