Vijenac 475

Književnost

NOVA ZBIRKA POEZIJE NAJVAŽNIJEGA SLOVENSKOG SUVREMENOG PJESNIKA

Atraktivan tekstualni ekran

Davor Šalat

Zbog izbjegavanja objektivizma Debeljak se utječe fragmentarnosti i značenjskim preskocima. Zato je njegova poezija i u Krijumčarima teže prohodna, hermetizirana nejasnim značenjskim vezama. No semantičku nerealiziranost obilno zamjenjuje sugestivnost i aluzivnost, što je zapravo i jasna preporuka senzibilnijim i pažljivijim čitateljima


Znano je da je Aleš Debeljak jedan od najvažnijih slovenskih književnika srednje generacije, da je, dapače, u najužem krugu vodećih slovenskih pjesnika, što je, između ostalog, potvrđeno nekolikim književnim nagradama i brojnim prijevodima njegovih pjesama na čak sedamnaest jezika. On je, uostalom, i jedan od najzastupljenijih slovenskih književnika u Hrvatskoj, gdje su mu u prijevodu objavljene četiri zbirke pjesama i tri knjige eseja. Debeljak je u Hrvatskoj od osamdesetih godina prošloga stoljeća, kad je bio književni suputnik kvorumaša i kad je Branko Čegec preveo i u Biblioteci Quorum objavio (1989) njegovu uistinu iznimnu zbirku pjesama Rječnik tišine. Knjiga je to koja se tekstovima zgusnute poetičnosti smještala unutar neuralgičnih točki postmodernizma: praznine, odsutnosti, slaboga subjekta, krhkih ili raspršenih identiteta, intenzivnoga osjećaja aktualiteta koji je zbog praznoga središta neprestano nagrizan nostalgijom i melankolijom, citatnosti i multimedijalnosti. Sve to, samo po sebi, ne bi Debeljaka izdvajalo od drugih tadašnjih postmodernističkih pjesnika da nije bilo i njegove osobite poetske vještine u građenju sugestivnih atmosfera, srazova gustih, počesto i disparatnih, poetskih slika te zasnivanje nesigurnog ontološkog statusa predmeta na prijelazu između postajanja i uminuća. Čini mi se da slovenski pjesnik više nikad nije posve dosegnuo poetski intenzitet spomenute zbirke, no Debeljakov pjesnički standard iznimno je visok i u njegovim naknadnim knjigama u kojima su, u tematskome i motivskom sloju, osobito česti tamni ratni koloriti izazvani u prvom redu sukcesivnim ratovima devedesetih od Slovenije do Kosova.


Izd. Fraktura, Zagreb, 2011.


Koncentrični krugovi identiteta

Nedavno je pak objavljen hrvatski prijevod (Edo Fičor) Debeljakove zbirke pjesma Krijumčari, koja je u izvorniku u Ljubljani izišla 2009, a za koju je autor dobio Jenkovu nagradu Društva slovenskih pisaca za najbolju zbirku pjesma u dvogodišnjem razdoblju. Zanimljivo je da se dosadašnji interpretativni pristupi toj Debeljakovoj zbirci ponešto ili znatnije razlikuju, a i samoj je knjizi imanentno nukanje na više mogućih krugova tumačenja. Koncentrični su to krugovi koji počinju s onim najužim, posve kronotopski određenim, krugom osobne mitologije i činjeničnosti na „domaćem“ ljubljanskom terenu, sve do kontekstualizacija u širi prostor Slovenije, drugih zemalja nastalih nakon raspada bivše Jugoslavije i Europe (posvete Albahariju, Štiksu, Andriću, citatima važnih filmova nastalih za vrijeme bivše države, kao i eksplicitno upućivanje na neke njezine društvene fenomene). Problem je, donekle, u tome što se na Krijumčare – temeljem predznanja o Debeljakovim esejima, prethodnoj njegovoj poeziji i u intervjuima iznesenim stajalištima – lako mogu primijeniti i značenja na koja zbirka ponekad izravnije ili neizravnije upućuje, ali zapravo sama, temeljnim svojim karakterom, izbjegava njihovu određenost, jednoznačnost i diskurzivnost (o tome u nadahnutom pogovoru knjizi govori i njezin urednik Delimir Rešicki, koji napominje da je sam Debeljak u svojim esejima ponudio mnoštvo različitih, ali ne i „onaj ključni ključ za čitanje svoje poezije – nesvodive na bilo koje jednoznačno iščitavanje“). Pod spomenutim stajalištima mislim na Debeljakovu, doista u više navrata ekspliciranu, nostalgiju za kulturnim prostorom bivše države u kojem su se, posebice u vrijeme omladinske kulture i subkulture osamdesetih godina, događale raznovrsne književne, glazbene, filmske i likovne osmoze. Slovenski pjesnik u svojim esejima doista i govori o koncentričnim krugovima vlastita identiteta – od slovenskoga do kozmopolitskog. No u svemu je tome i određena opasnost da se zbirka Krijumčari iz u prvome redu intimističkoga prebiranja po ljubljanskim itinerarima pjesnikova odrastanja i njihovim nagrizanjem sadašnjosti tih toposa ne stane „navlačiti“ na „velike naracije“, koje su pak uistinu opravdane u slučaju Debeljakovih eseja.

Krijumčari su, naime, zbirka koja u znatnoj mjeri afirmira singularnost iskustva, a svaka joj je općenitost (iako ne i posve odsutna) u drugome planu. To je ponajprije knjiga koja palimpsestira sadašnjost na prošlosnu pozadinu i na tako dobivenu palimpsestnom tekstu odmjerava ontološki status zbilje i fikcije. Dobro je to, uostalom, poznat Debeljakov poetski postupak iz ranijih zbirki. U njima je pjesnik, kako je još na ovitku Rječnika tišine lucidno konstatirao Zvonko Maković, ponudio „mogućnost da se slike stvari pjesnički iskažu kao da su neprestano na samom rubu nestajanja“, odnosno da se fiksira „fiktivna prisutnosti stvari“. Specifičnost je pak Krijumčara u snažnije naglašenu duhovnom autobiografizmu i programatskom navođenju brojnih stvarnih mjesta na kojima se ukrštavaju prošlost i sadašnjost. U toj knjizi Debeljak kao da ipak ide obrnutim postupkom u odnosu na onaj iz prošlih zbirki pjesama. Ne onestvaruje zbilju, već, naprotiv, doziva u postojanje, uprisutnjuje u tijelu teksta prošlosne činjenice i doživljaje, odnosno stvari koje postoje još samo u sjećanju. Stoga je to prije poetska zbirka traženog i nađenog negoli „izgubljenog vremena“.

Rijeka asocijacija

Baš zato da bi se vrijeme ipak moglo „pronaći“, na neki način rekreirati, Debeljak barata sa što provjerljivijim mjestima koja su vezana za neke emotivno važne događaje u njegovu životu. Uostalom, knjiga i počinje pjesmom amblematična naslova Kod kuće (ispod naslova je i adresa: Tesarska ulica, Ljubljana), a prvi je stih ujedno i poziv na aktualiziranje memorije: „Prilika ne manjka: samo uđem kroz zadnja vrata“. A ta zadnja vrata metaforički znače i prošlost, izmicanje krutom racionalitetu, pripuštanje asocijativne, često i rascjepkane slikovitosti kao emotivnog stimulusa koji uprisutnjuje atmosferu i iskustvenu puninu, a ne tek tvrdnju ili golu činjenicu. Debeljak je majstor baš u stvaranju te iskustvene punine koja u sebi ujedinjuje raznovremenost, čime donekle izbjegava opću desupstancijaliziranost suvremenoga svijeta i većine njegovih fenomena. Slovenski pjesnik zapravo dočarava – koliko god to bilo fragmentarno i krhko – unutarnje, subjektivno vrijeme. Dapače, više i nije riječ samo o njegovoj autobiografskoj i duševnoj subjektivnosti, već i o subjektivnoj dimenziji vremena općenito („Isto drhtanje na obje strane kože, isto blago otkrivenje: / nigdje toliko zvijezda kao u razbijenom prozoru rodne / kuće, nigdje toliko načina da čovjek lako odloži rimu / u čaši i planetu tame, nigdje toliko prijatelja / šutljivih po potrebi, vjernih poput sidra na privremenom / radu u dubini“).

Kako je unutarnje vrijeme kontinuum koji ne može prekinuti ništa vanjsko, tako su i Debeljakovi stihovi neprekinuta, asocijativna rijeka koja se slobodno, s velikim opkoračenjima, prelijeva iz stiha u stih (čak i iz pjesme u pjesmu koje su konceptualno i senzibilitetno iznimno bliske). Ti pak stihovi, nalik filmskom ili televizijskom vizualnom nizu, promiču unutar okvira ekrana, odnosno hotimično neutralnih katrena od kojih su i sastavljene sve pjesme u zbirci. A bez takve neutralne oblikovne pozadine, svojevrsnog minus-postupka često rabljena u postmodernističkoj, neomanirističkoj poeziji, ni uzbibana Debeljakova poetska tekstura ne bi se toliko isticala.

Zbog izbjegavanja pukog objektivizma Debeljak se i utječe fragmentarnosti i znatnim značenjskim preskocima. Zato je njegova poezija i u Krijumčarima, kao i u ranijim zbirkama, ponekad teže prohodna, donekle hermetizirana nejasnim, kadikad autorovoj privatnosti ili metaforičkoj logici pridržanim, značenjskim vezama. No povremenu semantičku nerealiziranost obilno zamjenjuje sugestivnost, aluzivnost, sam poetski intenzitet, što je zapravo i jasna preporuka senzibilnijim i pažljivijim čitateljima kakvi su za pravu recepciju pjesništva, uostalom, svagda i nužni. Ukratko, i zbirkom Krijumčari Aleš Debeljak još je jedanput „pogodio“ svoj iznimno prepoznatljiv i osebujan poetski „ton“. Atraktivan tekstualni zaslon na kojem se projicira utišana, diskretna, ali i iznimno dojmljiva poezija i u njoj se prepletanjem prošlog i sadašnjeg, unutarnjeg i vanjskog, doseže punina trenutka u kojem se pri čitanju zbiva sama pjesma.

Vijenac 475

475 - 17. svibnja 2012. | Arhiva

Klikni za povratak