Vijenac 473

Naslovnica, Razgovor

Wawrzyniec Konarski, poljski politolog

Poljaci žude za državnikom

Razgovarao Vedran Obućina

Poljaci općenito ne vole svoje vođe / Poljaci trebaju državnika, nekoga tko će ispuniti nade i želje poljskog društva / Borba između konzervativnoga Lecha Kaczyńskog i liberalnoga Donalda Tuska personifikacija je borbe konzervativne i liberalne Poljske / Možemo zaključiti da su Poljaci u vrlo specifičnu obliku konzervativni / Danas je poljska ljevičarska orijentacija žrtva sebičnosti, nedostatka novih i svježih argumenata, kao i predvidivoga vodstva, a nije ni otvorena za samokritiku / Čak 45 posto potencijalnih glasača namjerno ostaje kod kuće tijekom izbora; oni tvore veliku skupinu ljudi koju može privući sposoban političar / Lustracijski zakon ima velike legalne i sustavne jazove / Konstruktivna kritika Europske Unije leži većinom u detaljima; problem je što tih detalja ima mnogo


U prohladnoj ali sunčanoj Varšavi nema krize. Po mnogočemu Poljska je različita u odnosu na vrijeme od prije pet godina. Izbjegla je opće raširenu recesiju, otvara nove diplomatske kanale u području Baltika, a nakon dugo vremena, možda i prvi put u povijesti, glas Varšave omiljen je i u Berlinu i u Moskvi, nakon kopernikanskih obrata u poljskoj vanjskoj politici. U 2012. predviđa se gospodarski rast od dva posto (europski prosjek je -0,8 posto), a u 2013. od tri do tri i pol posto. Proračun za 2012. i u Poljskoj je nesiguran, jer ovisi o situaciji u svim državama Unije. Nitko nije siguran hoće li Europa pasti u recesiju; hoće li samo pojedine zemlje biti u težem položaju i što se može dogoditi izvan europskih granica, jer zbog globaliziranog učinka svaka promjena može imati izravnih posljedica na poljsku ekonomiju i fi-nancije. Premijer Donald Tusk zbog toga traži poprilično slobodnoga prostora u kojemu može brzinski provesti rebalans proračuna putem kojega bi se ostvarili poljski ciljevi za 2012. A oni se tiču izrade proračuna koji će imati limit od tri posto na opći vladin deficit potkraj ove godine. Vladin dug trebao bi ove godine pasti na 52 posto, sa sustavnim smanjenjem na 47 posto do kraja 2015. Deficit je poljske vlade do kraja siječnja ove godine iznosio 5,38 milijardi zlota (1,65 mili-jardi dolara). Prema istraživanju Standard&Poor’sa, poljs-ka će ekonomija u 2012. rasti za dva posto, umjesto 2,5, kako je predviđala vlada. Za 2013. previđa se rast između 3 i 3,5 posto, dakako ako se dužnička kriza u eu-rozoni stabilizira. Vlada želi sustavno i učinkovitije prikupljati namete na iskorištavanje prirodnih resursa, ponajprije bakra i sre-bra, metala koji su za Poljsku iznimno važni jer ta zem-lja ima među najvišim zalihama u Europi čak i u svijetu. Učinkovitim oporezivanjem Poljska bi imala stabilan izvor financija za razvoj gospodarstva, a tiče se ne samo bakra i srebra nego i drugih resursa, kao i krute nafte.


Wawrzyniec Konarski profesor je politologije na prestižnom Jagelonskom sveučilištu


Takva predvodnica nove Europe ipak ima niz izazova s kojima se mora suočavati. Vijenčev urednik posjetio je Varšavu i razgovarao s jednim od najpoznatijih poljskih politologa Wawrzyniecom Konarskim. Razgovor je, pomalo simbolično, održan na Trgu konstitucije. Riječ je o velikom trgu koji je sagrađen nakon Drugoga svjetskog rata na širokoj ulici Marszałkowska kao glavni element socrealističkog urbanizma. Naime, na drugom kraju te ulice nalazi se Palača kulture i znanosti, dar Sovjetskog Saveza bratskoj Poljskoj. Trg je u tom kompleksu dobio ime po staljinističkom ustavu koji je prihvaćen u komunističkoj Poljskoj u srpnju 1952. Arhitekti su ga napravili tako da bude mjesto održavanja prvosvibanjskih parada. Danas nema ni komunista ni njihovih parada, ali trg je ostao, kao i socrealističke zgrade oko njega, no nadvisuju ih bliski neboderi koji su vizuru Varšave pretvorili iz socijalističkog sivila u kapitalistički velegrad kojega se ne bi posramila ni Amerika.

Profesor Konarski predavač je na politologiji na uglednom Jagelonskom sveučilištu u Krakovu. Bavi se političkim strankama i stranačkim sustavima, vladama, kao i etnopolitikom u modernoj povijesnoj perspektivi, s posebnim interesom za europska keltska područja (posebno Irska i Sjeverna Irska), nordijske države, Srednjoistočnu Europu, kao i pojedine neeuropske države uključujući bivše „bijele britanske dominione”, irske i poljske imigrantske zajednice u SAD-u i Australiji. Prof. Konarski bio je gost predavač u Irskoj, Finskoj, SAD-u, Mađarskoj, Čileu, Danskoj, Slovačkoj, Njemačkoj, Italiji i Hrvatskoj. Autor je jedanaest monografija, među njima i knjige Balkan: etnokulturni korijeni sukoba (2006). Prošle je godine izdao kao suautor knjigu o krizi vodstva u suvremenoj politici. Član je više profesionalnih i stručnih udruženja u Poljskoj i inozemstvu, a svoja saznanja podijelio je s više eminentnih svjetskih novina i medijskih kuća. Ovaj put na tom je popisu i Vijenac.


Profesore Konarski, u zadnjem radu govorite o važnosti političkoga vodstva u modernim političkim procesima. Prema vašem mišljenju, glasuju li Poljaci za stranačke programe ili je utjecaj vodstva važniji?

Rekao bih da oba argumenta zvuče uvjerljivo, ali mislim da je individualno vodstvo važnije kao jasna vrijednost. Prevlast individualaca u poljskoj je politici očigledna osobito od 1997. pa nadalje. Bilo je to doba političkoga vodstva Mariana Krzaklewskog, koji je predstavljao desni politički savez poznat kao Izborna akcija Solidarnosti. No nije on preuzeo poziciju premijera, već Jerzy Buzek, današnji predsjednik Europskoga parlamenta. Sposobnost komuniciranja bila je životno važna za Krzaklewskog, ali on je to izveo vrlo nespretno. Nije uspio koordinirati argumente s neverbalnim gestama. Primjerice, kad je pozvao desne stranke da se ujedine, pokret njegovih ruku mogao se interpretirati kao da ih je htio odvojiti ili srušiti. Ti groteskni pokreti otvorili su put spekulacijama do koje je mjere Krzaklewski bio podoban za svoju poziciju. Istovremeno je Krzaklewski bio promatran kao osoba koja je uključena u Buzekovu manipulaciju. Tako je pozicija premijera oslabjela. Tijekom devedesetih obojica predsjednika – Lech Walesa i Aleksander Kwasniewski – ojačali su svoju političku važnost unatoč njihovoj ustavnoj poziciji. Potrebno je naglasiti da Poljska ima parlamentarno-kabinetski sustav vlasti, gdje predsjednik ima ulogu potencijalnog arbitra samo u nekim političkim okolnostima.

Uz to je Buzek imao snažnu opoziciju u liku Leszeka Millera, vođe Demokratskoga lijevog saveza (SLD). Millerova je stranka pobijedila na parlamentarnim izborima 2001, ali također je njegovo premijerstvo bilo vrlo nespretno. Sve su njegove kvalitete umanjene, posebno njegovi napori za očuvanjem ujedinjene ljevice. Čini se kao da je bio bolji političar u ulozi oporbenoga vođe nego kao premijer. Ali Miller je bio i prvi premijer koji je istodobno bio i predsjednik svoje stranke. Prije toga premijeri su bili važni političari, ali nikad predsjednici svoje stranke. Stoga je njihova pozicija bila osobito slabija od uloge predsjednika države. Nastavilo se takvo stanje do kraja predsjedničkoga mandata Lecha Walese i unatoč njegovu prilično slabu predsjednikovanju. No nakon što ga je Kwasniewski porazio 1995, nije uspio povratiti svoju poziciju u svijetu politike.

To nas vodi do pitanja koliko su politički vođe popularni među narodom.

Poljaci općenito ne vole svoje vođe. Za razliku, primjerice, od Rusa ili Bjelorusa, Poljaci favoriziraju pojedine političare samo kratko vrijeme, ali ne vole da netko ostaje dulje razdoblje. Više volimo političare koji iskazuju naš svjetonazor. Kao takvi, Poljaci vole jake političare, koji ne krše zakon, niti su za to optuženi, ali koji imaju autoritativan stav legitimiran širokom potporom naroda. On bi trebao utjeloviti veličinu nacije, koje se promatra i kroz partnerstvo sa svjetskim vođama i slično. Poljaci trebaju državnika, nekoga tko će ispuniti nade i želje poljskoga društva, kako god ono tradicionalno bilo poznato kao ćudljivo i vječno nezadovoljno. Po meni su globalni državnici Nelson Mandela i Dalaj Lama. S jedne strane trebamo nekoga sličnog za Poljsku, a s druge ne želimo nikoga da ostane predugo na vlasti. Papa Ivan Pavao II. i njegova popularnost iznimka je koja potvrđuje pravilo.

Spomenuli ste predsjednike i premijere. Vole li Poljaci kohabitaciju između predsjednika i premijera?

Prvo, kohabitacija je francuski politički pojam koji se u čistom političkom razumijevanju može primijeniti samo na francuski slučaj. On se temelji na sustavu Pete republike u Francuskoj i ne bi se trebao krivo shvaćati kao globalni pojam, barem ne u uskom promišljanju politologije. No uzmemo li taj pojam kolokvijalno, onda mogu reći da takva situacija nije shvaćena kao problem. Smatram da je u Poljskoj nepovoljnije vidjeti dvojicu najviših političara, naime premijera Donalda Tuska i bivšega predsjednika Lecha Kaczyńskog, u verbalnom ratu. Poljskim je građanima to bilo čudno jer obojica dolaze iz pokreta Solidarnost, tako reći iz iste obitelji. I nisu mogli trpjeti jedan drugoga; bili su posve nespremni dijeliti taj simbolični kolač zvan moć. Ljudi su bili prilično iznenađeni vidjevši osobe iz istoga tabora kako se svađaju, ponekad vrlo ozbiljno i javno. Borba između konzervativnoga Lecha Kaczyńskog i liberalnoga Donalda Tuska personifikacija je borbe konzervativne i liberalne Poljske. To je posebno vidljivo nakon pogibije pokojnoga predsjednika. Kaczyński je poginuo 10. travnja 2010. u zrakoplovnoj nesreći kada se njegov avion srušio blizu Smolenska u Rusiji. Zajedno s njim poginulo je 96 osoba, među ostalim prva dama Maria Kaczyńska te mnogi visoki ljudi iz javnoga, političkog i vojnog života Poljske koji su krenuli iz Varšave na komemoraciju za žrtve pokolja u Katyńu u Drugom svjetskom ratu.


Poljaci bi htjeli jače osobe na čelu države, ali i jači glas u EU


Javnost je bila šokirana jačinom argumenata kojima su se njih dvojica služila. Danas imamo mirniju kohabitaciju, budući da su predsjednik Bronislaw Komorowski i premijer Tusk iz iste stranke. No Komorowski je pokazao želju za većom aktivnosti u svakodnevnoj politici. Nije nerazumno pretpostaviti da bi on mogao biti zainteresiran za stvaranje vlastite frakcije unutar vladajuće Građanske platforme (PO). On je nekadašnji ministar obrane i predsjednik Sejma, koji je priliku za dolazak na mjesto predsjednika dobio prvo po službenoj dužnosti naslijedivši poginuloga predsjednika, a nakon raspisivanja izbora kandidirao se i pobijedio svoga takmaca Jaroslawa Kaczyńskog.

Možemo li Poljake smatrati nacijom koja većinom glasa za konzervativne političke stranke?

Zapravo imamo dvije konzervativne političke stranke u Poljskoj, barem što se tiče njihovih osnova. Građanska platforma osnovana je kao stranka konzervativnog uma, ali liberalna u ekonomskom pogledu. Stranka je vrlo eksponirana u medijima, ali smatram da je namjerno odstupila od ideoloških vrijednosti zbog svog imidža, puštajući u javnost svoje sposobnosti očuvanja i konzumiranja moći. Stoga je zovem strankom nalik kartelnoj jer se predstavlja kao politički entitet koji objedinjuje sve, jer je podupiru ljudi iz svih društvenih slojeva. Stoga, unatoč nekim razmatranjima 2004. i 2005, zbog ideoloških i osobnih prepreka nije mogla postojati zajednička vlada sa strankom Zakon i pravda (PiS) Jaroslawa Kaczyńskog. U usporedbi s PO-om, bivšom konzervativnom i liberalnom, a sada neideološkom strankom, PiS je konzervativna i nacionalno-katolička stranka. Poljski konzervativizam ima mnoga značenja, ali u percepciji Kaczyńskog i njegovih podupiratelja, on bi trebao počivati na vodstvu jedne snažne osobe koja izražava političko katoličanstvo kao svoju prednost. Zasad je PO učinkovit, pa stoga možemo zaključiti da su Poljaci u vrlo specifičnu obliku konzervativni. Nema to mnogo veze s političkim preferencijama poljskog izbornog tijela što se tiče društvenih pitanja. Što se toga tiče, Poljaci se začudo više slažu s PiS-om nego s podijeljenom ljevicom.

Što je s ljevicom? Čini se kao da je potpuno nestala s političke scene.

Poljska ljevica izgubila je priliku ostanka na vlasti stvaranjem temeljnih pogrešaka, posebno nakon 2002, i nespretnoga vodstva. Ljevičarske organizacije bile su duboko uključene u unutrašnje frakcionaške borbe i opcije, stvarajući krivi odgovor na pitanje kako konzumirati moć. Ponavljaju iste pogreške i dalje pa su izgubili potporu. Ljevica bi trebala pronaći pravoga vođu, relativno mladu osobu, koja neće biti pod paskom ni mentorstvom starih ljevičara. No nitko među mladim lijevo orijentiranim političarima nije mentalno pripremljen preuzeti vlast, pa je Leszek Miller ponovno vođa SLD-a. Ozbiljnu je pogrešku počinio bivši predsjednik Aleksander Kwasniewski, prije više od jednog desetljeća. Nije ostavio nijednoga mladog lijevog aktivista kao potencijalnog kandidata za nasljednika. Njegova je uloga trebala biti posrednička, mogao je oblikovati nekoga mladog političara kao novog vođu. No Kwasniewski to nije uspio učiniti. Danas je poljska ljevica žrtva sebičnosti, nedostatka novih i svježih argumenata, kao i predvidljivoga vodstva, a nije ni otvorena za samokritiku. Taktički, lijevi političari nisu sposobni za promjenu, iako bi trebali nadvladati izazove s kojima se suočavaju.

Poljska je u jednom vremenu imala vrlo jake radikalne stranke. Postoji li šansa da, barem djelomično, ponovno dođu na vlast? Neke od njih sigurno su isključene iz toga scenarija, posebno Samoobrana, čiji se vođa Andzej Lepper ubio. Zašto je on počinio samoubojstvo?

Radikalizam ima mnoga značenja, kao što je vidljivo i u poljskom slučaju. Što se tiče Andzeja Leppera, on je bio apsolutni i nedvojbeni autsajder poljske politike. Predstavljao je ljude razočarane ekonomskom i političkom tranzicijom, koje su napustile vladajuće kombinacije, pa čak i one lijevoga spektra. Tako je on predstavljao običan narod i prikazivao se kao neki politički tribun. Ali napravio je pogreške kao i većina populističkih vođa. Iako ideološki nije bio ljevičar, u eklektičnim je oblicima izražavao lijeve vrijednosti. Svoju je političku karijeru prebrzo razvijao i nije mogao sakriti goleme ambicije. Počevši od pozicije političkog autsajdera postao je član vladajuće koalicije i postigao status predsjedničkoga kandidata. Na tom je putu izgubio strpljenje i postao vrlo tjeskoban pokušavajući shvatiti što treba, a što ne treba činiti. Od početka je verbalno kritizirao transformaciju, ali je ona zapravo bila zlatno doba za njega. Poslije je počeo gubiti utjecaj, pratili su ga seksualni skandali i optužbe za korupciju. Nije se mogao nositi sa svim tim izazovima.

Važno je napomenuti da do čak 45 posto potencijalnih glasača namjerno ostaje kod kuće tijekom izbora. Oni tvore veliku skupinu ljudi koju može obuhvatiti sposoban političar. Stoga u Poljskoj imamo društvene i statističke resurse za znatan antisustavan radikalni pokret. No većina je potencijalnih podupiratelja apatična i nema jakog i karizmatičnog vođu. Postoji određena tendencija među lijevo-liberalnim strankama političkog spektra, u Pokretu Janusza Palikota, koji je uspješno iskoristio razočaranje lijevo orijentirana izbornoga tijela SLD-om. Janusz Palikot odbjegli je član PO-a, čiji je pokret osvježenje u obliku libertarijanskog pokreta.

Ne postoji nitko na desnoj strani društva koji ima isti utjecaj kao onaj koji je Palikot na nedavnim izborima u studenom 2011. pokazao. Ne postoji šansa za revitalizaciju bivše Lige poljskih obitelji (LPR), krajnje desnom strankom Romana Giertycha, koji je napustio politiku prije četiri godine. Teško je reći da li će desni populizam zadobiti utjecajnu poziciju u Poljskoj i kada će se to dogoditi. No tendencija postoji, posebno ako dođe do pogoršanja u ekonomskom stanju.

Vlada Kaczyńskog uvela je izmijenjeni lustracijski zakon u Poljskoj. Koji je status tog zakona danas i podupiru li Poljaci većinom lustraciju?

Mišljenja sam da taj zakon ima znatne legalne i sustavne jazove. Osoba osumnjičena kao bivši informator tajne policije nije stavljena u jednaku pravnu poziciju u odnosu na one koji podižu optužnicu protiv nje. Ako je netko pod presumpcijom krivnje, taj mora pronaći legalne i činjenične dokaze u svoju obranu, dok se tužitelji pozivaju na izvore pronađene u arhivima tajne policije, što samo po sebi nije u potpunosti dokazano kao istina. Društvu je već dosadilo svjedočenje brojnim sudskim raspravama i sada se interes javlja samo ako je riječ o nekim poznatijim javnim ličnostima. Ipak mislim da lustracija više nije tako važna tema kao nekad. Unatoč tomu, taj zakon u ovom obliku i dalje razdvaja poljsku političku scenu. Desne stranke nacionalno-katoličke orijentacije žele ostaviti zakon nepromijenjenim. Ironično je što odredbe tog zakona sprovode u djelo bivši djelatnici tajne policije jer se oni pozivaju kao svjedoci tužiteljstva na sudovima.

Hrvatska je nedavno dobila zeleno svjetlo za ulazak u EU. Poljska je, s druge strane, već dulje vrijeme u Uniji. Kako se EU doživljava u Poljskoj i kakva je potpora članstvu?

Potpora društva za članstvo u Uniji i dalje je znatno. Za mlađe generacije riječ je apsolutno o golemoj dodanoj vrijednosti, o kojoj njihovi roditelji nisu mogli ni sanjati. Formalno su slobodni putovati, učiti jezike, zadobivati iskustvo u zajedništvu Europe. Malo stariji Poljaci ipak imaju svoje dvojbe. Oni ne idealiziraju stanje. Primjerice, program Erasmus je sjajan, ali studentske razmjene ipak su moguće samo za dobrostojeće studente ili one koji dolaze iz bogatijih zemalja. Fond daje premalo novca za preživljavanje u mjestu studiranja, što posebno iritira studente iz Srednje i Istočne Europe. Znam to iz vlastitoga studentskog iskustva i smatram da je riječ o nepoštenoj politici. Također mislim da studentima iz novih zemalja članica trebaju dati praktične šanse za promociju, ne samo na papiru. Konstruktivna kritika Europske Unije leži većinom u detaljima. Problem je što tih detalja ima mnogo.

Ima li političkog euroskepticizma?

Među uobičajenim poljskim političkim strankama nema anti-EU-stava, barem ne otvorenoga. Neki političari, ali nikako na visokim pozicijama, jesu protiv članstva u Uniji, ali takvo je stajalište praktično nemoguće pronaći na širokoj osnovi. Skepticizam, a ne protueuropsko raspoloženje, može se pronaći među nekim političarima PiS-a, ali zanimljivo ne među onima koji sjede u Europskom parlamentu. Statistički nema velike euroskeptične političke platforme, osim fundamentalističkoga katoličkog Radija Marije, poznate radiostanice koju vodi otac Tadeusz Rydzyk, od kojega se Katolička crkva u nekoliko navrata distancirala.

Osjećaju li se Poljaci jakima u EU?

Narod bi volio vidjeti jači poljski glas u EU. Želimo da se čuju naše ideje o euru, o ekonomskoj krizi i Istočnom partnerstvu, kao i o tome kako smanjiti povijesno ukorijenjene stereotipe. Općenito, Poljaci su skloniji vidjeti Poljsku u EU nego izvan nje. To ne znači, jasno, da će takvo zadovoljstvo trajati unedogled.

Možete li ukratko opisati poziciju Poljske danas prema Rusiji, Litvi i Njemačkoj?

Današnja je poljska politika prema tim trima zemljama različita. Manje je pragmatična prema Rusiji. Nije razumno da se samo čuju žaljenja zbog promjenjivih odnosa Poljske i Rusije, jer znamo Rusiju više i bolje no ijednu drugu europsku zemlju. Zbog toga bi bilo mnogo preporučljivije za političku poljsku klasu da pronađe pravi način odnosa s Rusijom, temeljen na zajedničkim iskustvima.

Poljska politika prema Litvi zasniva se na staroj jagelonskoj ideji poljsko-litavske države, koja je postojala do 1795. Riječ je o vrlo sentimentalnu pristupu za Poljake, ali neprihvatljivu za Litavce. Zapravo, od ponovnoga zadobivanja nezavisnosti u 1990. Litva nije bila niti jest zainteresirana za posebne odnose s Poljskom. Nedavne odluke vlade u Vilniusu, koja ograničava učenje poljskog u školama s poljskom učeničkom većinom, potvrđuje postojanje jaza između poljskoga političkog koncepta prema Litvi, kao i litavske povijesno utemeljene opsesije.

Poljsko-njemački odnosi službeno su korektni, ali naša želja da postanemo najvažniji partner Njemačkoj na istoku čini se da nije zadovoljena s poljske strane. To se posebno vidi u odnosu Njemačke i Rusije.

Vijenac 473

473 - 19. travnja 2012. | Arhiva

Klikni za povratak