Vijenac 472

Književnost, Naslovnica

KAKO SE SLAVIO NAJVEĆI KATOLIČKI BLAGDAN U SLAVONIJI

Moji Uskrsi

Dinka Čorkalo Biruški

I evo nas za stolom: moji dragi stari i ja. Svatko je od njih na poseban način vezan u mojim sjećanjima baš za Uskrs i svatko je od njih na poseban način vezan s dragim ljudima kojih više nema, a bili su „djetinjstva moga radosne saone“.



Korpa s uskršnjim delicijama spremna za svetenje


Danas Očenaš prije uskršnjeg doručka započinjem ja, sasvim ozbiljno i važno, ali ne mogu se ne sjetiti kako smo kao djeca, okupljeni oko stola, još je dida bio živ, započinjali molitvu, a moj ujak, obiteljski šeret, u bradu bi mrmljao, ali tako da ga mi djeca čujemo – „Oče naš, koji jesi, na tavanu kulen vesi“. Mi, moj brat, moje sestrične i ja, jedva bismo susprezali smijeh, a dida bi nas tobože prijekorno gledao, uživajući u pogledu na svu svoju djecu (troje), sve svoje unuke (samo jedno više) i prepun blagdanski stol. Dida je bio starina od formata. Volio je zemlju i obitelj i bio bogobojazan čovjek. Kao malenu ljuljao bi me na nozi i pjevušio – Hopa, cupa, mi dva skupa. Sjećam se da je mirisao na duhan i da je imao hrapave ruke. Nije bio čovjek koji je pokazivao nježnost, ali kada bi dida pogladio po glavi, bilo je u tome topline i miline koju se i nije trebalo izricati. Moga brata i mene, plavokose „ko Švabe“, zvao je „Moji belogrivci“.

Za djedovsku seosku kuću vezano je sve što danas o Uskrsu znam. Slavio se u Šokadiji Uskrs na poseban način, meni je, kao djetetu, sve oko Uskrsa bilo jako svečano, važno i pomalo mistično; taj je osjećaj ostao do danas i ni jednom se obiteljskom okupljanju i blagdanu ne radujem toliko koliko Uskrsu.

Hranu sam na posvetu na uskršnje jutro zorom počela nositi još kao dijete – mislim da mi je bilo jedva desetak godina, ako i toliko. Moji prijatelji u gradu, barem oni s kojima sam se igrala i išla u školu, jedva da su znali da je Uskrs, pa sam se po tom daru slavlja i pritajene svečanosti osjećala nekako posebno. Ne pamtim da su moji – tada još oboje prosvjetari – baš tajili da slavimo Uskrs, a ja sam ko dijete malo što tajila; ali sjećam se da se slavljenje Uskrsa nije „davalo na velika zvona“. Uostalom, gradski se Uskrs svodio na tucanje jajima pred zgradom, gotovo uobičajeni nedjeljni objed i fine kolače. Nije taj gradski Uskrs bio ništa značajno, snošljivom su ga običajnošću bilježili neki, dok je većini bio samo jedna od proljetnih nedjelja. Ali onaj seoski – e, taj seoski Uskrs kod dide i tete – on je imao jedinu pravu čar. I zato je odlazak na Uskrs bio sveti čin.

U početku sam hranu na posvetu – svetenje – nosila sa svojom tetom Janjom – starijom maminom sestrom. Ostala je uz staroga oca, moga didu, bez djece, pa smo joj mi, njeni nećaci, bili ispunjeno majčinstvo. Nikad se nismo borili za njenu naklonost – nije bilo svrhe --– sve nas je istinski i duboko voljela, ali je samo moj brat imao, i danas ima, posebno mjesto. Jedini sin među nama kćerima, prvorođenac, i tetin miljenik. Danas je teta sitna osamdesetogodišnjakinja, bolnoga artritičnoga koraka, pogurena, drhtavih, izrađenih ruku, ali bistra plava pogleda i nevjerojatne životne vedrine. I eto, i ovoga Uskrsa, sjedi moja draga starica za stolom u mojoj kući. Gradskoj i drugačijoj, ali dok smo skupa, Uskrs je vazda isti.

Mislim da sam s tetom svetenje nosila jednom ili dvaput, a onda su me počeli puštati samu. Prvi sam puta podigla tu tešku korpu, a teta je brižno pitala „Milo, je l’ ti teško, hoćeš li moći?“ „Nije teško“, odgovarala sam svečano, dok mi je ruka trnula od tereta koji sam bojažljivo i pazeći, kao da nosim najveće blago, svaki čas premještala iz ruke u ruku. Bilo je podnošljivo ako je posveta hrane bila u rokovačkoj crkvi – jedva parsto metara od didine kuće – koliko se i priličilo da od crkve bude udaljena kuća seoskog uglednika i crkvenoga tutora, gazde od značaja. Onda je bilo lako: za čas bih dohodala do crkve čvrsto s obje ruke držeći pretešku košaru, a pod miškom savijeni ponjavčić, tkanu vunenu prostirku na koju sam trebala staviti košaru. I danas, kad u zagrebačkoj prvostolnici na uskršnje jutro stojim sa svojom majkom i držim košaru – ne više onu tetinu, nego neku drugu, moderniju, gradskiju – kao da čujem tetin upozoravajući glas: „Milo, ne stavljat korpu na pod, nego na ponjavčić. A kad velečasni projde, uzmi je u ruku i ne stavljaj više na tlo. To je sveto.“ Ponjavčića više nemam, ali mi je pouka ostala kao zapovijed – i danas korpu uvijek držim u rukama – niti je ne spuštam na tlo. Iako više nema te svetosti trenutka i te djetinje opčaranosti mističnim činom nakon kojega se, s malo poškropljene vodice i nekoliko zamaha kandilom, hrana pretvara u – svetinju.



Za stolom nas je uvijek bilo barem desetoro – pa je i košara za crkvu morala biti velika i bogata. Teta i ja smo je slagale na Veliku subotu kasno navečer, svečano i ritualno. Na dno bismo stavile veliki komad kuhane šunke, mirisne i sočne, a teta bi je nekoliko puta okretala i mijenjala joj položaj kako bi bila sigurna da je od gore vidljiv njen najljepši, najmesnatiji dio. Potom bi stavljale debeli komad kulena, jedrog i crvenog, najboljeg, čuvanog u pušnici baš za tu prigodu. A onda bih ja stavljala čitavi kruh – letnicu – okruglu i nabreklu, sjajno premazanu jajetom, to jutro umiješenu i spečenu i, slijedeći tetin primjer, okretala je i tražila joj najbolje mjesto, kako bi se njena žuta boja najbolje stopila s ostalim u košari i kako bih bila sigurna da će kap svete vode doći i na nju. Okolo bi išli komadi kuhane kobasice, pokulenca i slanine, a onda smo teta i ja slagale uokolo „vjenčić“ od mladoga luka i hrena. I na kraju – sol – u otvorenoj soljenki ili košarici od papira koju smo same napravile. Koje kuhano, oguljeno jaje, i naša je korpa bila spremna za crkvu. Prema gore okrenuti najbolji komadi, sve izgleda kao da je odjednom spušteno u košaru, kao cjelina, a taj se šareni blagdanski mozaik slagao pomno i pažljivo, dugo i strpljivo, brižnim i sigurnim rukama moje tete i mojim, od uzbuđenja uzdrhtalim, dječjim prstima. „Oćeš moći dignit“, pitala bi teta, a ja bih svečano, kao da dajem obećanje glasno odgovarala da hoću i za probu tešku korpu odnijela na siniju u sobu. A teta bi za to vrijeme iz staroga šifonjera izvadila platnene salvetice – valjalo je odabrati najljepšu kojom će se prekriti košara: onu vezenu vinovim vulim, ili starovirsku, šlinganu ili još stariju, rađenu zlatim, ili… Sve su bile jednako snježnobijele, čvrsto uštirkane starinskom štirkom i rađene rukom moje pokojne bake. O njoj su njezina djeca govorila kao o svetici: radišnoj, staloženoj i vrlo mudroj. Seljanka koja je puno čitala i znala čitava Evanđelja napamet, svoju je umjetničku, do tankoćutnosti osjetljivu narav iskazivala u vezu – jedinstvenom, nemjerljivo preciznom i zapanjujuće lijepom.

Slaganje korpe u svojem sam djetinjstvu propustila samo jednom – bilo mi je 14 ili 15, kada sam, više se ne sjećam zašto, ostala spavati doma, a ne kod tete, i ujutro – zaspala. Prvi vlak za Rokovce je otišao, a s njim i moja zadnja nada da ću stići nositi hranu u crkvu. „Ja idem biciklom“, odlučno sam rekla, a moji roditelji, navikli na svojeglavost svojega djeteta, popustili nakon kraćeg protivljenje. Bila sam na rubu suza – ja da ne nosim hranu na posvetu – sjela na bicikl i devet kilometara vozila ne prestajući okretati pedale, samo da stignem na vrijeme. I jesam: znojna, mokre kose, s jedva dovoljno vremena da obučem bijele štrample i plisiranu suknju, ali sam nosila svetenje. Taj je ritual značio stabilnost i red, sigurnost da smo svi zajedno, obećanje da će dida i teta imati plodnu godinu jer sam ja uvijek prva iz crkve stizala u kuću, nadu da ćemo se i dogodine okupiti i želju da u vremenu koje je blago, ali ne neprimjetno, mirisalo na promjenu, stalnost Uskrsa ostane. Ali nije. Devedesetih je Uskrs, sada iz perspektive odrasloga, postao plastično jaje i stolnjak od poliakrila, svetenje se nosilo masovno i pompozno, u običnim torbama i Naminim vrećicama, bez korpi od pruća prekrivenih tkanjem, u crkvu se odlazilo „biti viđen“, a kod oltara je bila sve veća gužva. Ne propuštam ja svetenje ni sada, ali već dugo do moje košare dođu zadnji zapusi kandila, a svetu vodu jedva ako osjetim na čelu.

U crkvu bih odlazila najčešće sama i najčešće ranije od svih da zauzmem dobro mjesto, odmah u redu uz klecala i bliže vratima, da mogu klisnuti čim čujem „Idite u miru“. Bilo je pitanje prestiža tko će prvi nakon svetenja doći kući – trčalo se, zaista trčalo – jer tko prvi dođe, tomu će kuća biti puna obilja i prva u svemu. Gospodstveno šokačko nadmetanje vidjelo se i u tome. Nije se smjelo baš trčati, više od straha da se ne raspe tek posvećena košara, nego od straha da kršiš normu, ali se išlo iz crkve žurnim korakom. Uvijek sam imala dostojnoga takmaca – seosku učiteljicu matematike – žustru teta Maru. Prvo što bih učinila kad bih se probila kroz gužvu u crkvenom dvorištu do staze, bilo je okrenuti se oko sebe i pronaći u masi njezin lik – da vidim kolika mi je prednost. A ona bi se uvijek, ali baš uvijek, kao čudom stvorila kraj mene i projurila čestitajući Uskrs, šaljući pozdrave svima mojima. Eh, kako li je ona brzo koračala…

Žurila sam uvijek koliko me noge nose, obično utrčavala u tetinu kuću, stavljala tešku korpu na stol i jurila u prednju sobu, na kibicfenster da vidim tko je sve iza mene. A teta bi se nalaktila zajedno sa mnom, i ponosno otpozdravljala i čestitala prolazećim susjedima i rođacima – Sretan Uskrs i tebi… je, je moja je Dinka već stigla. A ja bih se zadovoljno ljuljala na šamlici na kojoj sam stajala da bih mogla doseći prozor, posve mirna i dječje uvjerena da sam i opet osigurala svojima dobru ljetinu.

Danas naša košara više nije tako teška, a nemam se ni s kime utrkivati. Iz prvostolnice ljudi izlaze i prije nego svećenik prođe s kandilom, „Idite u miru“ izgovoreno je i prije nego je posveta hrane započela, ulaze već ljudi za drugu jutarnju misu, sve je kao na traci, užurbano, nekako bezobredno i „da prođe red“. Mama i ja se vraćamo s rane uskršnje mise s noge na nogu. Uživamo u lijepom jutru i tek probuđenom Zrinjevcu. A moje troje staraca za stolom podsjećaju me da su Uskrsi djetinjstva utisnuti put – mirna običajnost i sigurna sretna sjećanja.

Vijenac 472

472 - 5. travnja 2012. | Arhiva

Klikni za povratak