Vijenac 472

Naslovnica, Tema

Prilog (pre)vrednovanju nezaobilaznoga poglavlja hrvatske kulturne povijesti

Jedini put Mate Ujevića

Vladimir Lončarević

Smisao današnjega govora o Ujeviću nije ustrajavanje na odgovornosti zbog propusta u razumijevanju njegova značenja i priznanju zasluga, a još manje politička ili moralna rehabilitacija. Smisao je da se podsjeti na njegovu iznimnu ulogu u razvoju hrvatske kulture te da se na njegovu primjeru reaktualizira važnost izgradnje trajnih načela razvoja nacionalne kulturne politike


„Ne tražimo mač, nego srce“

(M. Ujević, Luč, 1925)


Dvadeseto stoljeće bilo je za hrvatsku kulturu u mnogim vidicima doba njezina procvata i usklađivanja s europskim kulturnim razvojem, a s druge strane, nažalost, i razdoblje njezina kljaštrenja i sakaćenja. Sve donedavno mnogi su ljudi i događaji bili neopravdano negativno etiketirani ili prešućeni i tako izbačeni iz nacionalnoga kulturnog pamćenja. Bilo bi pogrešno u naše vrijeme ići u drugu krajnost pa uzdizati i ono što to ne zavređuje, ali je nužno činjenice utvrditi sine ira et studio, istražiti i protumačiti uzroke i razloge kulturnih procesa, prepoznati i vrednovati ono što ima neprijepornu vrijednost.


Mate Ujević, 1940.


Posebnu pozornost u tome smislu zaslužuje jedan od najumnijih i najmarljivijih ljudi što ih je iznjedrio hrvatski narod – dr. Mate Ujević, nažalost i on među mnogima o kojima se u Hrvatskoj do demokratskih promjena 1990. gotovo da i nije javno govorilo. Tako je i njegova smrt 7. siječnja 1967. u domovini jedva bila zabilježena.

Početkom devedesetih činilo se da će ti grijesi biti žurno ispravljeni, ali uskoro se pokazalo da zbog raznih razloga posao ispunjavanja (auto)cenzorskih „bjelina“ hrvatske kulture nije ni izdaleka moguće započeti nekmoli završiti brzo kako se mislilo i bar djelomice iskreno željelo, pa je i Mate Ujević ostao postrance, s tek omanjim zbornikom radova o njemu uz stotu obljetnicu rođenja.

Ujević kao kulturni brend

Dvije knjige izašle lani, u prigodi 110. obljetnice Ujevićeva rođenja, navještaj su, nadamo se, snažnijega zanimanja za tog velikana misli i duha. Najprije je u redakciji Stipe Botice Institut za etnologiju i folkloristiku s Nakladom Jurčić izdao Ujevićeve Narodne poslovice, da bi potkraj godine Glas Koncila kao 20. knjigu u sklopu biblioteke Hrvatska katolička baština XX. st. tiskao izbor njegovih rasprava, članaka i zapisa Kršćanski idealizam i društveni angažman. Taj izbor priredio je te iscrpnim predgovorom, životopisom i djelomičnom bibliografijom popratio Božidar Petrač, koji je, osim toga, u posljednjem broju lanjske Republike objavio prigodan tekst o Ujeviću te dijelove njegova dnevnika i autobiografskih zapisa. Ovi prilozi, poglavito drugospomenuta knjiga, otkrivaju nam dio njegova kulturnog univerzalizma i njegove univerzalne kulture i učvršćuju u uvjerenju da je objektivno riječ o jednoj od najistaknutijih figura ne samo hrvatske nego i europske kulturne povijesti 20. stoljeća. Nema dvojbe da bi osoba istoga kalibra u kulturi ma kojega samosvjesnog naroda imala kudikamo istaknutiji status, spomen kakav primjerice u Španjolskoj ima jedan od njegovih glavnih suradnika u Hrvatskoj enciklopediji Pavao Tijan, koji je odlikovan za zasluge u razvoju španjolske leksikografije i enciklopedistike, postavši tamo nacionalni kulturni brend!


Jerolim Miše, Mate Ujević, 1961.


No smisao današnjega govora o Ujeviću nije ustrajavanje na odgovornosti zbog propusta u razumijevanju njegova značenja i priznanju zasluga, a još manje politička ili moralna rehabilitacija, uostalom sasvim nepotrebna čovjeku kojega je početkom rata bio uhitio Gestapo, a Jad Vašem godine 1994. proglasio Pravednikom među narodima – najuglednije priznanje što ga nežidov može dobiti od Države Izrael. Smisao je da se podsjeti na njegovu iznimnu ulogu u razvoju hrvatske kulture te da se na njegovu primjeru reaktualizira važnost izgradnje trajnih načela razvoja nacionalne kulturne politike i utvrđivanja njezinih prioriteta na temelju onih točaka svekolikog povijesnog razvoja hrvatskoga naroda koje su ga učinile vrijednim i osobitim dijelom europske i svjetske uljudbe.

Pod svjetlom Luči

Rođen u Krivodolu 13. srpnja 1901, nakon franjevačkoga sjemeništa i pohađanja izvrsnih gimnazija u Sinju i Splitu, gdje je maturirao, Ujević već u razdoblju od 1922. do 1928. studirajući u Zagrebu i Ljubljani jugoslavenske književnosti, komparativnu književnost, narodnu historiju te staroslavenski, hrvatski i francuski jezik pokazuje najširi kulturni interes. Ujedno već kao gimnazijalac u Studiumu pod pseudonimom Edy Našinsky, a zatim i u Renesansi, koju je pokrenuo s Bogdanom Radicom, iskazuje smisao i potrebu da pisanom riječi sudjeluje u kulturnom životu. Svoj javni angažman uskoro prenosi na stranice katoličkih glasila Jadrana, Mladosti, Narodne politike, Hrvatske prosvjete, a poslije i Obitelji, Hrvatske straže, kalendara i almanaha te dakako Luči, čiji je urednik bio od 1924. do 1926. Valja imati na umu da Luč nije bila tek jedan od tadašnjih „đačkih listova“, nego je od 1905. do ugasnuća 1942. bila organizacijsko, idejno i književno glasilo mlade katoličke inteligencije, periodik koji je, o čemu se i danas malo zna, iznjedrio niz važnih imena hrvatske književnosti i kulture, ljude koji su u njemu napisali neke od svojih prvih redaka (npr. J. Andrić, I. Balentović, I. Bogdan, H. Bošković, L. Brajnović, I. Degrel, V. Deželić ml., A. Đarmati, C. Fisković, B. Fučić, R. Glavaš, P. Grgec, I. Horvat, J. Horvat, S. Hrastovec, I. Jakovljević, Đ. Kokša, S. Kolar, J. Korner, V. Kos, L. Košuta, I. Lendić, Lj. Maraković, M. Meštrović, S. Mičić, A. V. Mihičić, K. Mlač, V. Nikolić, V. Novak, V. Rabadan, Z. Remeta, T. Smerdel, B. Storov, Đ. Sudeta, J. Šćetinec, A. B. Šimić, N. Šop, P. Tijan, V. Žganec, A. Živković, dakako i sam Ujević: nije teško zapaziti da se u tom popisu krije dio jezgre buduće Hrvatske enciklopedije: Ujević, Tijan, Horvat, Živković), a mnogi od njih bili su višegodišnji suradnici. Ako je uređivanje Luči tadašnjim mladim katoličkim inteligentima bilo svojevrsna inicijacija u vodstvo katoličkog pokreta, Ujević je pokazao zamašniju ambiciju: uredio je Almanah Luči, koji kao dvobroj 9/10. akad. godine 1924/25. na više od dvjesto stranica brojnim prilozima bivših i tadašnjih urednika i suradnika osvjetljava prvih dvadeset godišta toga lista i Hrvatskoga katoličkog pokreta u širem društvenom kontekstu.

Ideja sabiranja

Ujevićev sintetski duh presudno se dakle oblikuje u tom ambicioznom katoličkom intelektualnom krugu (čiji je vjerski, kulturni, socijalni i politički rad još neistražen rudnik naše povijesti, pa malotko zna da se u njemu uoči Prvoga svjetskog rata započelo raditi na izradi opće katoličke enciklopedije, no rat je omeo dalji rad). Ali, da ne ostajemo na natuknicama i izvedenicama, evo Ujevićevih misli iz spomenutog Almanaha, koje su duhovni temelj njegovih budućih osnova i pothvata: „Ideal naš je u stvaranju društva koje svoj moral crpi iz kršćanstva i koje osjeća jedinstvenost mističnog tijela opće crkve, Bogom upravljene. To društvo nije bojovna četa; ono mora biti povezano ljubavlju i razumijevanjem za bol čovječanstva, za čovječju dušu, za sve što čovjeka čini čovjekom i da – praktično proživljavajući u sebi Kristovu nauku, donese u život ljepotu djela, svježinu misli, plemenitost osjećaja, dubinu srca i širinu pogleda. (...) Neka se zapamti: uvijek ćemo, prema vremenu, naš rad upravljati; izgrađivat ćemo našu socijalnu i kulturnu orijentaciju prema potrebama vremena, jer znamo da načela te vrsti nisu apsolutna, nego imaju vremensko i relativno značenje. Ostaje nešto trajna, a to je čovjek, potpun kršćanin (katolik), oduhovljen ljubavlju i dobrim životom, iskren sin svoga naroda, vjeran Bogu, a brat ljudima.”

Vođen dakle tom u kršćanskom duhu oblikovanom idejom sabiranja, Ujević u prvoj polovici tridesetih godina u sklopu pripreme profesorskog ispita i doktorata piše nekoliko djela koja redimice imaju sintetski značaj: monografiju Hrvatska književnost. Pregled hrvatskih pisaca i knjiga (1932), disertaciju Jovan Hranilović. Prilog za povijest hrvatske moderne (1933), studiju Gradišćanski Hrvati (1935) te Priloge za povijest pokreta hrvatske omladine koncem XIX i početkom XX stoljeća, s osobitim osvrtom na borbu starih i mladih (1933), opsežan rukopis čijem se skorom kritičkom izdanju nadamo. Sve su to zapravo bili pripremni radovi za njegov golem urednički i spisateljski rad u Hrvatskoj enciklopediji (HE), koja je nedvojbeno bila njegov „najveći i životni projekt“ (B. Petrač), a koji će imati svoje odvjetke u Velikoj i maloj enciklopediji Seljačke sloge, udžbenicima Prve brazde, Sjetva, Plodovi srca i uma, u enciklopedijskom priručniku Znanje i radost te poslije u Bibliografiji rasprava, članaka i književnih radova, Pomorskoj enciklopediji i drugim izdanjima između 1939. i 1965.

Hrvatska enciklopedija

Unatoč političkim mijenama koje je i kroz koje je prolazio, Ujevićevo je hrvatstvo uvijek bilo centripetalno. Stoga i zamisao HE idejno, koncepcijski i metodološki dolazi kao prirodan izdanak njegove integrativne naravi. Ujević je o enciklopediji započeo intenzivno razmišljati početkom tridesetih godina, ali zamisao užem krugu budućih suradnika iznosi tek potkraj 1938, ocijenivši društvene prilike pogodnima. U najboljim godinama, goleme radne energije, izvanrednih organizatorskih sposobnosti, laća se posla s velikim entuzijazmom imajući pred sobom jasno oblikovan cilj: da „oslobodimo duhovno našeg čovjeka, da se otresemo kulturnog tutorstva“ i opasnosti da „postanemo periferija tuđih kultura“, kako ističe u radijskom predavanju 9. travnja 1940. Stoga „za formiranje narodne kulture i za izgrađivanje narodnog ponosa(!) temeljni elementi moraju biti domaći“. Sukladno tomu, kaže u razgovoru za Hrvatski list 1940, „želimo, da naša enciklopedija bude u prvome redu hrvatska, to jest da se posebno i obširnije obazire na hrvatske prilike, a zatim na prilike bližih, srodnih naroda, dok će prilike i osobine dalekih naroda prikazivati zbitije i sažetije“. To će u prospektu s oglednim arkom HE obrazložiti: „Želimo da Hrvatska Enciklopedija prikaže naš udio u sveopćem kulturnom stvaranju i da na taj način dođe do izražaja i narod kao cjelina i pojedini naši kulturni stvaraoci. (...) ... hoćemo da se konačno utvrdi koliko smo mi kao narod dali duhovnih vrednota sebi i čovječanstvu, i kako smo kroz stoljeća utvrdili i sačuvali svoju bit, svoje autohtone kulturne elemente; isto tako želimo iznijeti kako smo doživljavali kulturne i civilizacijske elemente stranih naroda. (…) ... znamo da će iz šarene i teške slike naših stradanja, uspona i padanja, izaći svijetla slika i konstruktivni lik hrvatskoga čovjeka, s dubokom etičkom sviješću, s ljudskim osjećajem za pravdu i poštenje, i s razvijenim smislom za oblikovanje i doživljavanje lijepoga. (...) Tako će Hrvatska Enciklopedija biti ne samo zbirka znanja o svemu i svačemu, nego će biti prvorazredno sredstvo za jačanje narodne svijesti, za izgrađivanje naše narodne kulture i za socijalno harmoniziranje narodne cjeline.“ Imajući u vidu prethodne retke, razvidno je da je Ujević HE držao narodnim dobrom – izrazom svih njegovih povijesnih dostignuća i vrednota, zadaća i dometa.

Integrirani potencijali

Uspjeh bi tako plemenite ideje vjerojatno bio mnogo teže ostvariv da ona nije započeta u vrijeme kada je hrvatski narod išao k autonomiji (Banovina Hrvatska bit će proglašena 26. kolovoza 1939), uz punu potporu političkih i crkvenih autoriteta Mačeka i nadb. Stepinca, ali i najširu potporu kulturne i svekolike javnosti. Pridobio je k tomu sve slojeve hrvatske inteligencije, angažiravši ponajbolje stručnjake iz svih znanstvenih područja. „Što se tiče suradnika”, reći će u spomenutom razgovoru u Hrvatskom listu, „ja sam stao na jedino ispravno stajalište, da u hrvatskom leskikonu moraju surađivati svi naši stručnjaci bez obzira na njihovo političko, kulturno i socijalno naziranje“, te ističe „da se vrlo teško može naći identičan slučaj u cijeloj svjetskoj javnosti, da se na jednom poslu nađu zajedno ljudi s najoprečnijim nazorima“. Osim toga, kako je primijetio Mladen Švab, kao prvak katoličkog pokreta i pripadnik Seniorata „mogao je biti sklon da otvori Hrvatsku enciklopediju daleko većem utjecaju borbenoga krila Katoličke akcije, ali to nije uradio“. Drugim riječima, želio je i uspio integrirati sve hrvatske kulturne potencijale, postavivši HE kao centripetalnu točku, sjecište i stjecište dostignuća i zadaća hrvatske kulture.

Tisak prvoga sveska bio je završen 10. veljače 1941, „u vrlo teškim i tmurnim vremenima“, kako će napisati u predgovoru, „ali baš činjenica da izlazi u sadašnje vrijeme potvrđuje našu moralnu i intelektualnu otpornost.“ Uspostava Nezavisne Države Hrvatske i činjenica da je Konzorcij u kolovozu 1941. zakonskom odredbom pretvoren u Hrvatski izdavalački bibliografski zavod (HIBZ) stavio je cjelokupan rad u nov politički kontekst, no dinamika, intenzitet i stručna zahtjevnost nisu bili umanjeni: drugi svezak izlazi potkraj 1941, treći 1942, četvrti 1943, a peti početkom svibnja 1945, od čije je naklade sačuvan tek manji broj primjeraka.

Unatoč kojekakvim nevoljama i pritiscima, Ujević je u HIBZ-u uspješno opstruirao režimske smjernice i zabrane, zauzimao se za autonomiju znanstvenosti i stručnosti, za intelektualnu objektivnost, etičnost i neisključivost prema tada nepoćudnim svjetskim i domaćim autorima i nazorima, ne dajući se povući u kolo oportunističke popustljivosti, sam pak izbjegavši surađivati u tadašnjim ustaškim glasilima. Stoga je HE u najvećem dijelu ostala do danas autentičan izraz hrvatskog identiteta i integriteta, nacionalne emancipacije i temeljnih kulturnih potreba te ujedno svjedočanstvo duhovne širine u poimanju i vrednovanju općih kulturnih dobara.

Vitalnost i neslomivost duha

Kraj rata i politički preokret značio je kraj HE i drugih projekata što ih je zasnovao i vodio. Okolnosti su to u kojima bi većina ljudi klonula duhom i napustila sve osnove. Ali ne Mate Ujević, koji, poslužimo li se njegovim riječima, pokazuje iznimnu „moralnu i intelektualnu otpornost“. Utoliko je njegov tekst Hrvatski izdavalački bibliografski zavod od 18. svibnja 1945, napisan dakle u životno krajnje neizvjesnu razdoblju neposrednog poraća, sve samo ne defetistički. U tom je opsežnu izvješću, nabrajajući što je sve i pod kojim uvjetima učinjeno, Ujević u točki devetoj „Nacrt za rad u budućnosti” gotovo provokativno naveo da su „zalihe papira dosta znatne” te da se „intenzivno radi” na šestom svesku HE! Je li doista vjerovao da je HE moguće nastaviti? Ne bi to bilo nevjerojatno, iako je, razumije se, dobro znao da je nastupio ne samo radikalni vojno-politički nego i kulturni prevrat. No on računa da će nova vlast u Zagrebu, kakva god bila, biti hrvatska i razumjeti potrebu da se sačuva jezgra i razvija sustav nacionalne leksikografije i enciklopedistike. Nedvojbeno, spomenuti tekst svjedočanstvo je njegove izvanredne duhovne vitalnosti, koja mu omogućuje da, unatoč neodrživosti HE i HIBZ-a, i dalje stvara koliko može, sada u sklopu Akademije i NSK. A nakon pet godina takva rada, kad je već bilo posve jasno da je njegova enciklopedija politički pokopana, Ujević dobiva novu prigodu.

Ujević i Krleža

Godine su to u kojima, unatoč ideološko-represivnom obračunu s IB-om i „ostacima poraženih snaga“, kulturna stega pomalo popušta. Veliku ulogu u ograničenu, ali nezaustavljivu širenju kulturne slobode ima Miroslav Krleža, koji, uz ostalo, uviđa potrebu obnove hrvatske leksikografije i enciklopedistike, sada, razumije se, politički redizajnirane. Taj pothvat traži pak okupljanje kompetentnih kulturnih snaga, a tu će Krleža na prvome mjestu vidjeti Ujevića i preostatak ekipe iz nekadašnjeg HIBZ-a.


Hrvatska enciklopedija do danas je ostala autentičan izraz hrvatskog identiteta i integriteta


Krleža, razumije se, zna tko je Ujević. Zna što je nekadašnji kulturni kolumnist Hrvatske straže pisao o njemu prije rata, kao i to da ga nije (i zašto ga nije) uvrstio u čitanke izašle za NDH. Jasno je da nije dijelio Ujevićev svjetonazor, ali je, imajući iskustvo preživljavanja između „Dide“ i „Đide“, znao da se u vremenima kad se prvo puca, a onda se traže razlozi, čini što se može učiniti. Znao je i to da će u unutarnjim političkim borbama što su već počele kultura ponovno biti poprište i sredstvo borbe za, ako ne slobodnu, bar slobodniju misao. Osim toga, Krleža zna da će hrvatska kultura pretrpjeti mnogo veće štete nego što ih silom prilika trpi ne bude li nastavljen sustavan razvoj leksikografije i enciklopedistike. Pohodi stoga Ujevića u Varaždinskim toplicama, gdje se liječio, i predlaže mu da se prihvati posla kao njegov zamjenik u budućem Leksikografskom zavodu FNRJ. Jasno je da tim činom oba žrtvuju dio svojih nazora, ali pokazalo se da je to bila žrtva koja je omogućila kontinuitet hrvatskoj leksikografiji i enciklopedistici, što je hrvatski narod, unatoč nemalim političkim ograničenjima, i dalje činilo kulturno kompetentnim i kompetitivnim u tadašnjim federacijskim i međunarodnim razmjerima. Bio je to ujedno polog za buduće doba slobode što je neizbježno imalo doći.

Ujević tako može nastaviti provoditi svoju ideju sabiranja što ju je prije četvrt stoljeća bio izložio u Luči. Sljedećih će se godina kao Krležin zamjenik i glavni redaktor posvetiti Pomorskoj enciklopediji, Enciklopediji Jugoslavije te posebice vođenju izrade Bibliografije rasprava, članaka i književnih radova (od XVIII. st. do 1945). Specifikum je toga pothvata činjenica što je Ujević u Bibliografiju, svoju predratnu zamisao, sada proširenu i na srpsko-slovenski sklop, ubacio i sve u tadašnjem režimu proskribirane pisce, pa će kroz nju kulturno biti (ko)memorirane osobe i tiskovine koje su od jugoslavenskih vlasti bile neprijateljski etiketirane!


Hrvatska književnost, 1932.


Krleži su neki partijski krugovi zamjerili angažiranje Ujevića, pa ga je organ KPH Naprijed bio napao jer je zaposlio „ustaše“ i „frankovce“, uz ostale Krunu Krstića, Cvitu Škarpu i Franu Sentinellu, koji su prije rata djelovali kao katolički intelektualci (Krstić s izravnim protukrležinskim „punktacijama“!). No Krleža je drugovima odgovorio, među ostalim, da nije bilo „sramota biti suradnikom Hrvatske Enciklopedije, jer je u njoj surađivalo, uz znatan broj suradnika Srba i Slovenaca, više od 90% danas kulturno aktivnih javnih radnika, a koji surađuju i u Enciklopediji Jugoslavije, dok je njezin pokretač i glavni urednik dr. Mate Ujević sada zamjenik direktora Leksikografskog zavoda FNR Jugoslavije“ te da „Hrvatska Enciklopedija nije izlazila za NDH, nego je produžila svoje djelovanje i za NDH“. Spretno je dakle obranio prije svega sebe, no obranio je svoje suradnike, pa i samu ideju HE, te Ujeviću priznao očinstvo hrvatskih leksikografsko-enciklopedističkih dostignuća.

Spomenik nulte kategorije

„Povijest kultura pokazuje nam da su samo oni narodi postigli velik stupanj duhovnog života koji su kulturnom stvaranju dali vlastiti lik i koji su u sebi i svojim duhovnim osobinama tražili izvore za svoj rad. (...) Pitanje, dakle, kakvo ima biti naše kulturno stvaranje i kojim putem ima poći, za nas je riješeno: ni istok ni zapad, ni sjever ni jug; u ovoj našoj dragoj hrvatskoj zemlji i u ovim našim ljudima potražiti početak i izvor našeg nadahnuća i za nj stvarati. Što je više od toga, nije naše. (...) Narodni put je jedini put za kulturni rad.“ Te je riječi kao svojevrsnu javnu oporuku Ujević napisao 1944. u Viencu u članku Jedini put, jednom od posljednjih javno objavljenih potpisanih tekstova – uskoro je naime postao dosmrtno „osuđen“ na šutnju i autorsku anonimnost.

Razumije se, razlika u pogledima na nj, njegovo djelo i važnost uvijek će biti. Ipak, nije moguće prijeći preko činjenice da je Ujevićev „jedini put“ idejno, programski i koncepcijski bitno odredio razvoj hrvatske leksikografije i enciklopedistike do danas, pri čemu su njegova načela sustavnog sabiranja, vrednovanja i predstavljanja hrvatske kulturne baštine aktualna i u suvremenim zadaćama hrvatske kulturne politike, poglavito u svjetlu činjenice pristupa Republike Hrvatske Europskoj Uniji, čime je samo politički kontekstuiran naš životno odavno ovjerovljen uljudbeni identitet.

U hrvatskoj metropoli Mate Ujević ima ulicu u Trnju, radničkoj četvrti. Oni koji su tako odlučili nisu ga zacijelo mislili „precijeniti“. Ipak i u tome ima neke pravde: Mate Ujević zaista je bio kulturni radnik, stekavši neprolazne zasluge hrvatskom narodu na zemljovidu svjetske kulture, sam postavši njegovim spomenikom nulte kategorije.

Vijenac 472

472 - 5. travnja 2012. | Arhiva

Klikni za povratak