Vijenac 471

Tema

DRAMSKI OPUS IVANA KUŠANA

Riječ hrabra i vječno aktualna

Igor Tretinjak

Drame Ivana Kušana glasan su i jasan bunt protiv političkih i društvenih nepravdi naših jučerašnjica, ali i jednako bučna kritika današnjega društva


„Kolo sreće uokoli / Vrteći se ne pristaje, / Tko bi gori, taj je gori / A tko doli, dol ostaje...“, orilo se dubrovačkom Bunićevom poljanom 17. kolovoza 1971. za i nakon premijere predstave Svrha od slobode, autora Ivana Kušana i redatelja Mire Međimorca. Dok je mladi ansambl na sceni, pojačan zborskim pjevom publike, reinterpretirao Gundulićevo Kolo sreće, ustvrdivši kako su društvene i političke pozicije ipak dobrim dijelom zacementirane, stvarnosni okvir oko predstave i samih autora priklonio se Gundulićevoj prevrtljivoj sreći.


Čaruga je najizvođeniji Kušanov komad (na slici Milan Pleština, HNK u Zagrebu) / Snimio Damil Kalogjera


Svrha od slobode jasno je i glasno scensko razotkrivanje lažnih dubrovačkih i hrvatskih sloboda uz doslovno upiranje prstom u osvajače u stalnoj mijeni, od Bizantinaca, koji predstavljaju naše istočne susjede, tada sustanare u istoj državi, koji se jedini stalno vraćaju u pohode, do završnih osvajača – turista. Prst krivnje za višestoljetne okove Dubrovčana i hrvatskoga naroda autor je, osim prema osvajačima, usmjerio ka vlasti, kojoj je sveta tek vlastita pozicija, trgovcima koji (se) prodaju na svim jezicima, ali i pjesnicima, koji vlastite stihove s lakoćom prilagođuju novim stjegovima. Za te opetovane rasprodaje domovine tek mali čovjek ostaje svoj, moralno, ali ne i politički slobodan, šećući se od ćelije do ćelije.

Bučno, raspjevano, rasplesano i naglašeno duhovito prizivanje istinske slobode tih je ljetnih dana doslovce eksplodiralo pred onim istim, vječno utišavanim malim čovjekom u publici na Bunićevoj poljani. Jednakom snagom buknulo je i hrvatskim kazališnim nebom, zbog političkih razloga – gušenja Hrvatskog proljeća od strane još jedne u nizu lažnih sloboda – zgasnuvši nakon samo dvije dubrovačke i jedne zagrebačke izvedbe. Svojim gašenjem, opet na tragu Gundulićeve prevrtljivosti, Svrha je u ponovno uspostavljenu mraku ostavila trajnu jeku što bukom priziva slobodu bez lažnih omota, naklona i priklona. Istodobno postavši središnja točka Kušanova dramskog opusa.

Umjetnička suradnja

s Mirom Međimorcem

Svrha od slobode drugi je zajednički projekt Kušana i Međimorca, nakon tematski hrabrog i izvedbeno modernog Tornja u kojemu lokalni šerif, gradeći beskorisnu naslovnu tvrđu, manipulira malim čovjekom, ukidajući razumsko u njemu i podčinjavajući ga vlastitom (a)moralnom sustavu. Dok su se u Tornju naslonili na Kušanovo prozno djelo, Svrha je najvećim dijelom nastala u tijesnoj suradnji autora i redatelja te glumaca. Došavši u Dubrovnik tek s obrisima, Kušan je tekst dopisivao, mijenjao i korigirao između proba, istovremeno testirajući vlastite riječi na sceni. U tom bliskom dodiru sa samom izvedbom uvelike je naučio jezik scene, što će potvrditi sve njegove kasnije drame.

Također, kao mladi redatelj, koji je u predstavama nastalim u sklopu SEK-a (Studentskog eksperimentalnog kazališta), poput paradigmatske Ars longa, vita brevis, predstavio hrvatskom kazalištu suvremeni fizički teatar, Međimorec je u prvim zajedničkim projektima uveo Kušana u prostor fizičkoga, totalnog, brehtijanskog i ambijentalnog teatra, sve u ulozi (su)pionira na hrvatskim scenama (uz, primjerice, Georgija Para).

Nakon Svrhe od slobode Kušanu i Međimorcu se po političkom ključu zatvaraju vrata institucionalnih kazališta te su primorani usmjeriti se malim i provincijskim kazalištima, što utječe na njihove dalje zajedničke projekte, poput Vaudevillea i Naivaca. U njima ansambl-predstave zamjenjuju komornijim izričajem, naglašenije se okrećući glumcu i – riječi.

Jezična i stilska raskoš jedna je od osnovnih osobina Kušanova dramskog djela ispunjena rječničkom razigranošću i stilskom kićenošću te duhovitim igrama značenjskim slojem, poput poigravanja sličnozvučnicama u komadu Toranj. Žargonizam ajnc-a u dvije se replike tako u Tornju pretvara u „političko pitanje“ – od ajnc-a preko kartaške partije ajnca do političke partije. Replike u Kušanovim komadima počesto prerastaju u vic, jezična igra s lakoćom mijenja značenjski sloj, jezična svijest dijeli likove klasno, zemljopisno, vremenski, a jezična hrabrost jasno ukazuje na krivce, društvene ili političke, svejedno.

To jezično bogatstvo udaljava se od tad prevladavajućega scenskog govora u prostor stvarnosnoga, razgovornog jezika. „Nitko ne govori u životu posve domišljene, završene i logične rečenice. Većina ih ne zna ni napisati, a kamoli izgovoriti. Ljudi ne znaju logički misliti, a na sceni diskutiraju gotovo savršeno. Svatko svakoga sluša. U životu nitko nikoga ne sluša, svatko blebeće svoj nemušti monolog i prisluškuje druge. Treba dezorganizirati govor na pozornici“, pojasnio je Kušan u dramaturškim crticama bijeg u razgovorni jezik. Te svoje riječi i razmišljanja iznova je potvrđivao u dramama, od Tornja i Svrhe, u kojima je u okviru totalnoga teatra razgovor postao tek jedan od komunikacijskih kanala do Vaudevillea i Lažne barunice. U „komediji po ideji Čehova“, Vaudevilleu, profesor biologije pred kolegama odigrava uz pomoć obitelji bezazleni igrokaz u kojemu jedna profesorica uočava subverziju protiv sama vrha – ravnateljice. Obrat iz lagodna smijeha u mučnu igru upiranja prstom ispunjen je jezičnim bogatstvom koje se lomi na odlično pogođenoj naivnoj kajkavštini smušenog i zbunjenog glavnog junaka. U nikad izvedenoj Lažnoj barunici, posvećenoj Titu Strozziju, jezični sloj postaje i važna društvena, odnosno klasna odrednica. Prvi dio komada vraća u naš dramski prostor, kako zapaža Igor Mrduljaš, građanski salon između dva rata u koji upada uljez u liku priproste, ali snalažljive seljanke Marije. Građanština u tom komadu ne progovara samo kroz karakterni sloj likova i scenografiju, već posebice kroz raskošnu purgersku kajkavštinu obogaćenu germanizmima, unutar kojih Marijin priprosti jezik djeluje dodatno priprostije. Drugi dio, oblikovan poput kazališne probe za izvođenje prvoga djela, svjedoči, između ostaloga i jezično, o nestanku građanskoga sloja u poraću.

Slojeviti Čaruga

Vratimo li se načas na Bunićevu poljanu kolovoške večeri 1971, prihvaćanju Svrhe od slobode od strane publike, što je potvrdio najduži pljesak ikad zabilježen na Dubrovačkim ljetnim igrama, kumovao je tekst u čijoj su doslovnosti i jasnosti gledatelji lako prepoznali vlastitu sredinu. „Naša je želja bila da riječ koju izgovorimo bude takva da se čuje“, rekao je Kušan na okruglom stolu nakon predstave. Ta misao prisutna je u cjelokupnu Kušanovu dramskom opusu, što njegove drame (prebrzo) etiketira lakim pučkim komadima, no ona počesto čini tek prvi značenjski sloj. Najbolje to pokazuje, kako uočava Branko Hećimović, najizvođeniji komad Ivana Kušana, Čaruga. Crna komedija o Jovi Stanisavljeviću Čarugi, legendarnom razbojniku koji na sceni postaje kratkovidni smotanac okružen prikrivenim kriminalcima od (društvenog) formata, nudi se publici u brojnim slojevima. Od prvoloptaške komike koja izvire iz Čarugine kratkovidnosti i šeprtljavosti te rezultira brojnim humornim minijaturama, preko tek nešto prikrivenije društvene kritike do fine komunikacije s predloškom, tragedijom iz 16. stoljeća Arden od Fevershama.

Dijalog s teatrom apsurda

Komunikacija s predloškom ukazuje na ključnu osobinu Kušana kao dramskog pisca – stav da je drama živi tekstualni organizam koji postoji u stalnu dijalogu sa samim sobom, svojim prethodnicima, scenom i – publikom.

Gotovo sva Kušanova djela nastala su na temelju predloška – njegova vlastitog ili vanjskog. Prvi kazališni komad, Spomenik Demostenu, Kušan je prvobitno napisao za radio da bi ga potom izmijenio i vizualizirao za scenu. Uslijedio je Toranj, koji je nastao iz Kušanova kratkog romana čiju je dramaturški složenu strukturu autor pretočio u brehtijansku dramu začudnosti i zaigranosti.

Dok je u spomenutim slučajevima do dijaloga s vlastitim predloškom dolazilo zbog promjene medija, drugu skupinu predloška čine dramska i prozna djela autora poput Schnitzlera, Čehova i Ionesca, od kojih je Kušan preuzimao strukturu, zaplet ili motiv, istodobno referirajući se na njih i dijalogizirajući s njima. Osim intelektualne igre, Kušan je tim činom kroz suvremeni ili svevremeni predložak kritički iščitavao vlastitu društvenu i političku okolinu. U tom referiranju na mjestima je išao toliko daleko da je komad Rupa za udaju, nastao naslonjen na Ionescove jednočinke Rupa i Djevojka za udaju, morao biti izvođen s predlošcima kako bi bio u potpunosti razumljiv. Na taj način, vezujući svoje djelo za (pomno biran) uzorak, kao da je i vlastitoj okolini ukazivao na nemogućnost postojanja u izolaciji, posebice od zapadnih utjecaja.

Zadah države

pred raspadom

Ključni dijalog bez kojega dramsko djelo ne postoji onaj je s publikom. Dramski tekst, smatra Kušan, živi samo na sceni. Da je tomu tako, pokazuje i već spomenuto stvaranje i prekrajanje dramskih tekstova u fazi scenskih proba, ali i činjenica da Kušan mnoge svoje dramske tekstove uopće nije tiskao, vjerujući kako je dijalogu mjesto na sceni, a ne na papiru. Nažalost, kolo sreće s početka priče i ovdje se poigralo s Kušanom te nekoliko njegovih drama, poput Lažne barunice, Balvanskog kola i one naslovljene Čista posla: kućna zabava u dva dijela, nikad nije zaživjelo na pozornici. Balvansko kolo, svojevrsnu Svrhu od slobode dvadesetak godina poslije, od Kušana je 1989. naručilo kazalište Komedija. Kako je o truleži u zemlji pred raspadom autor u drami progovorio na svoj način – jasno, glasno i duhovito, naručitelj se u danima koji su već snažno mirisali na kaos koji će se zbiti nešto kasnije povukao iz igre. Nastalo po uzoru na Kolo Arthura Schnitzlera, Balvansko kolo vjerna je slika našega balvanskog, odnosno balkanskog zakutka. U njoj desetak likova, od bosanske prostitutke preko beogradskoga novinara i srpskog generala do smotanog referenta i pritajenog Hrvata, u stalnoj seksualnoj vrtnji tone u duboki kal metaforične i doslovne boleštine.

Da je izvedeno, Balvansko kolo bi, glasnim progovaranjem o onome o čemu se šapuće te anticipiranjem događaja iz skorih sutrašnjica već naslovnim balvanima, vrlo vjerojatno podiglo buke poput Svrhe od slobode. Gledajući na kazalište kao na umjetnost trenutka nužno vezanu za aktualnosti, Kušan se u gotovo svim svojim dramama bavio političkim i društvenim pitanjima o kojima se tek šapuće ili čak šuti. Činio je to jasno i bučno, bez metaforičnih ogrtača, razumljivim i izravnim izrazom pučkog kazališta. U Svrsi od slobode s Međimorcem, uz Tomislava Bakarića, inaugurirao je politički teatar u hrvatskom kazališnom prostoru, učinivši to u trenucima nade u bolje i hrvatskije sutra. U Tornju je iskritizirao kvarnost političara na mikroplanu, u Vaudevilleu suočio se sa strahovima nedemokratičnog društva. U Čarugi Kušan je prstom upro u stvarne kriminalce, u Lažnoj barunici kritizirao malograđanštinu, a u Balvanskom kolu trulež države pred krvavim raspadom.

Takvo kritičko pisanje o vlasti koje jednoumlje ne trpi kritike Kušana i njegova scenskog suputnika Međimorca uzdizalo je u kreativne visine u kojima bi prenaglo stizala politička triježnjenja. Svrha je ugašena nakon samo tri izvedbe, Toranj, bez obzira na velik interes gledatelja, nakon samo deset izvedbi (predstava se poklopila s atentatom na jugoslavenskoga veleposlanika, pa su je političari shvatili kao političku provokaciju), dok Balvansko kolo nikad nije ugledalo svjetlo reflektora.

Politički i društveni noževi u leđa Kušanovim dramskim djelima spriječili su njihovu glavnu težnju – susret s publikom, pretočivši se u neizgovorene riječi na mjestu kojih ostaju praznine. No iako je dramska riječ naslonjena na političke i društvene aktualnosti obično kratka daha, Kušanove drame i danas sadrže brojne aktualne crte, čime se nude kazališnim daskama.

Svrhu od slobode i njezinu uvijek aktualnu malu školu povijesnih šamara s današnjicom povezuju njezini posljednji osvajači – turisti, kao savršena preslika cruiser-lovaca na kineske suvenire, u sjeni kojih bogati Rusi zelembaćima osvajaju staru jezgru Grada. Milan Grabonja Cuco, moćnik iz Tornja, osvojio je gradove od Zagreba i Splita pa nadalje, Čarugini kriminalci svakodnevno se razotkrivaju u dojučerašnjim političkim i društvenim moćnicima, sve to dijelom i kao rezultat malograđanštine koja se iz Lažne barunice proširila u sve pore društva. Ta i brojna druga mjesta aktualiziraju Kušanov dramski opus, prizivajući drugi scenski život kojim bi se mogla ispraviti nepravda prema pretjerano utišanoj riječi. Riječi koja ima još mnogo toga reći.

Vijenac 471

471 - 22. ožujka 2012. | Arhiva

Klikni za povratak