Vijenac 468

Naslovnica, Tema

Znanstveni skup Hrvatska i Hrvatsko proljeće 1971. održan u Matici hrvatskoj u Zagrebu

Hrvatsko proljeće – prvi korak ka hrvatskoj samostalnosti

Borna Zgurić

U prepunoj Velikoj dvorani Matice hrvatske izlagali su svi važniji predvodnici hrvatske političke, kulturne i znanstvene elite,

kao i svjedoci i akteri događaja koji je otporom totalitarizmu i eksploataciji prije više od četrdeset godina nagovijestio hrvatsku samostalnost


„O lijepa, o draga, o slatka slobodo,

dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d’o,

uzroče istini od naše sve slave,

uresu jedini od ove Dubrave,

sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi

ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti.“


Ivan Gundulić, Dubravka


Liberalizam se često u hrvatskim političkim krugovima krivo navodi kao anacionalni pojam. Naime, prema mnogim desno orijentiranim političarima, ali i građanima, liberalizam i nacionalizam jednostavno ne idu skupa. Često i sami liberali žive u tom uvjerenju te sami sebe smatraju anacionalnom ljevicom. No to je potpuno pogrešna i pomalo diletantska interpretacija povijesnog razvoja dvije političke ideje koje su zapravo dugo vremena išle rukom pod ruku. Klasični liberalni mislioci poput Thomasa Hobbesa, Johna Lockea i Immanuela Kanta u svojim djelima utrli su idejni put za stvaranje moderne, liberalne i nacionalne države. Liberalizam je nastao kao politička ideologija oprečna feudalnom poretku te kasnije, pogotovu u 19. i početkom 20. stoljeća, multinacionalnim carstvima u kojima vladari imaju božanski legitimitet za obnašanje vlasti. Liberalizam je tijekom 20. stoljeća bio oprečan i totalitarnim porecima, u borbi s kojima je izvojevao i nedvojbenu pobjedu, posebice nad ustrajnim komunizmom. Naime, liberalizam je ideologija slobode, u kojoj prirodna prava čovjeka proizlaze iz njegove slobode. Ako pojedinac ima pravo na slobodu, tada iz toga proizlazi i da cijela nacija kao zajednica pojedinaca ima pravo na slobodu – tu leži korijen ideji o suverenosti naroda.

Ta je ideja u Hrvatskoj izražena primjerice u političkoj krilatici „Bog i Hrvati“ klasičnoga hrvatskog liberala Ante Starčevića. Starčević je njome želio reći da nema drugoga naroda ili vladara koji može biti suveren hrvatskom narodu osim samih Hrvata. Jedini tko može biti višega statusa jest sam Bog, a ne neki monarh koji smatra da ima božansko pravo vladanja ili, u suvremenim prilikama, Komunistička partija s diktatorom na čelu. Dakle, klasični liberalizam zagovara ideju o suverenosti naroda, dok liberal podrazumijeva zagovornika stvaranja samostalne nacije-države.

Politolog Tihomir Cipek navodi kako „svoju prirodnu slobodu narod ima pravo emanirati u vlastitoj državi“, a navedena ideja „tvori jednu od osnovnih pretpostavki ranog liberalizma“. Dakle, imperiju se suprotstavlja ideja nacionalne države, dok su liberali zagovornici prirodne slobode pojedinca, trodijelne podjele vlasti, prava biranja vlastitih političkih predstavnika, nezavisnoga sudstva, slobodnog tržišta...

Ako pogledamo Wilsonovih 14 točaka, vidjet ćemo da su ideje o slobodi i samoodređenju naroda vrlo naglašene – a one pripadaju među temeljne vrijednosti liberalizma. Zanimljivo je da rani konzervativizam dugo vremena zapravo uopće nije dovodio u pitanje feudalni poredak i multinacionalna carstva, već je njegova uloga bila očuvati, odnosno konzervirati postojeći status quo, isto kao što mu je danas uloga očuvati liberalno-demokratski poredak i tradicionalne građanske vrijednosti. Dakle, liberalizam i nacionalizam ne samo da nisu suprotstavljene političke ideologije nego zapravo ne mogu jedna bez druge, sloboda i nacija neodvojive su.

Isto tako zanimljivo je kako organizacije koje se danas često smatraju oprečnima, primjerice, Hrvatska narodna stranka, liberalni demokrati („narodnjaci“) i Matica hrvatska, zapravo vuku zajedničke korijene iz Ilirskog pokreta i Hrvatskoga narodnog preporoda te intelektualnog djelovanja klasičnih hrvatskih liberala poput Ljudevita Gaja i biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Ne smijemo zaboraviti ni kako su Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar, jedni od osnivača HNS-a, zajedno s Maticom hrvatskom, ali i studentskim predstavnicima poput Dražena Budiše sudjelovali u Hrvatskome proljeću 1971, pokretu koji je dvadeset godina poslije i praktično iznjedrio samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku.


Liberalne i nacionalne ideje


Kako se radi o doista presudnom događaju za razvoj osamostaljivanja hrvatske države, Matica hrvatska je 25. i 26. siječnja organizirala znanstveni skup i riječi svjedoka Hrvatska i Hrvatsko proljeće 1971. U prepunoj Velikoj dvorani Matice hrvatske izlagali su svi važniji predvodnici hrvatske političke, kulturne i znanstvene elite, kao i svjedoci i akteri događaja koji je prošle godine imao svoju 40. obljetnicu. Oni su govorili o sudionicima pokreta, zbivanjima u Zagrebu i ostalim hrvatskim regijama, procesima hrvatske nacionalne i političke emancipacije, gušenju pokreta, te hrvatskim sveučilištima i Matici hrvatskoj kao žarištu otpora totalitarizmu i eksploataciji. U tom otporu ocrtavale su se nacionalna i liberalna ideja hrvatskog naroda.

Jedan od ključnih događaja koji je vodio Hrvatskom proljeću bio je pad Rankovića 1966. godine. Kako je jedan od sudionika skupa, Josip Mihaljević u svojem izlaganju naveo, pad Rankovića utro je put liberalizaciji koja je postupno dovela do reformi i popuštanja partijske stege. To se manifestiralo u prihvaćanju ograničenih ekonomskih mjera – čak i sitnih primjera privatnog poduzetništva. Mihaljević dalje navodi kako dolazi do otvaranja granica, čime jača turizam, počinje se slušati rock glazba, ljudi slobodnije putuju te dolaze u dodir sa zapadnim vrijednostima poput ljudskih prava, liberalizma, demokracije, višestranačja. Na izborima za Partiju 1967. godine je čak omogućeno da se bira i više od jednog kandidata – ograničena demokratizacija.


Prepuna Velika dvorana Matice hrvatske / snimio Mirko Cvjetko


U takvu novom društvenom okruženju razvija se javna rasprava o amandmanima na Ustav SFRJ, jer se držalo da su decentralizacija i federalizacija nužne. Zauzevši se za reformu federalnog sustava u šezdesetima, liberali u Savez komunista Hrvatske (SKH) na čelu s Perom Pirkerom, Mikom Tripalom i Savkom Dabčević-Kučar pokušali su oživiti labavi federalni model koji je bio usvojen u Hrvatskoj 1943/1944, a koji se vezao uz ime Andrije Hebranga. Hebrang, koji je tada bio vođa Komunističke partije Hrvatske (KPH), nastojao je postići maksimalnu autonomiju za KPH i hrvatska upravljačka tijela u odnosu prema središnjoj političkoj vlasti Partije. Hebrang je želio osigurati okvire za poslijeratnu socijalističku državu u kojoj će politička vlast unutar federacije proizlaziti iz republika i prenositi se na više razine (bottom-up). Kao izraz hrvatske suverenosti, ZAVNOH bi tada bio odgovoran za donošenje odluka o svim pitanjima koja se tiču hrvatske republike. No kako je Tito zapravo želio stvoriti daleko centraliziraniji sustav (top-down), Hebrang je ubrzo smijenjen i na njegovo je mjesto postavljen Vladimir Bakarić.

Pluralističko nasljeđe hrvatske politike

U siječnju 1970. održan je Deseti kongres SKH koji je najavio da rasprava o nacionalnim temama više neće biti zabranjena. Zanimljivo je da je zaključke te sjednice Tito zapravo podupro, a poziv da se izraze nacionalni osjećaji u vrlo je kratku roku mobilizirao masovni pokret, koji je zahtijevao temeljitu reviziju čvrstog unitarnog federalnog modela nametnuta potkraj rata. Liberali u Savezu komunista Hrvatske iznijeli su tri važne ideje: 1. nacionalni (hrvatski) sentimenti bili su legitiman izraz narodnih interesa; 2. komunisti trebaju štititi te interese; 3. Jugoslavija se mora ustrojiti tako da republike imaju najviše moći – dakle radilo se o povratku na Hebrangov model. Uz naglašavanje kako je unitaristički model naštetio hrvatskoj ekonomiji te da bi Hrvatska trebala čvršće nadzirati raspolaganje vlastitim sredstvima, liberali u SKH vratili su se promicanju nacionalnih tema koje je 1943. i 1944. naglašavala Komunistička partija Hrvatske – jedinstvo hrvatskih zemalja, promicanje hrvatskoga jezika, kulture, povijesti, važnosti uloge Katoličke crkve te, ono najkontroverznije, smanjenje srpske dominacije u javnim ustanovama u Hrvatskoj.

U svrhu nacionalnog osvješćivanja Matica hrvatska je, uz pomoć liberala iz SKH, poticala i podupirala brojne proslave hrvatskih povijesnih događaja i osoba. To je bilo iznimno važno jer aktivnošću nekomunističkih pojedinaca i organizacija poput Matice istaknuto je pluralističko nasljeđe hrvatske političke kulture i partizansko nasljeđe u Hrvatskoj pod Hebrangovim vodstvom. No tvrdolinijaši unutar SKH s Bakarićem na čelu takvo djelovanje Matice hrvatske i reformirane struje u komunističkim redovima osuđuju kao nacionalističko, a matičare proglašavaju hrvatskim separatistima i antikomunistima.


Studentski prosvjedi 1971.


Pitanje kontrole SKH nad nacionalnim snagama koje je vodila Matica hrvatska malo-pomalo postalo je najozbiljnija točka spora između liberala i tvrdolinijaša. Liberali, želeći provesti reforme, udružili su svoje snage s nacionalnim pokretom koji je vodila Matica hrvatska. Matica, čije se članstvo od 1970. do 1971. udvadeseterostručilo tako da je imala sve važniju političku ulogu, također je prigrlila nasljeđe ZAVNOH-a kako bi poduprla svoj stav o suverenosti Hrvatske. Politologinja Jill Irvine navodi kako je Matica hrvatska u nasljeđu partizanskoga pokreta identificirala dva temeljna obilježja hrvatske suverenosti: 1. nedjeljivu narav hrvatske suverenosti – ona se mora temeljiti u hrvatskom narodu i samo hrvatskom narodu; 2. jedinstvo hrvatskih zemalja – suverenost se mora proširiti na sve dijelove Hrvatske – što onda znači i na Hrvate u Bosni i Hercegovini te Vojvodini, čime je Matica otišla još korak dalje od liberala u Savezu komunista. Time je Hrvatsko proljeće došlo u izravnu konfrontaciju sa Srbima u Hrvatskoj, pogotovo s onima vezanima za srpsku kulturnu organizaciju Prosvjeta. Takvi ozbiljni izazovi integritetu republičkih granica i partijskom centru u Beogradu naveli su Tita da na kraju intervenira i zaustavi Hrvatsko proljeće. Događaje koji su uslijedili Ivan Supek nazvao je „trećom boljševizacijom“ u Hrvatskoj. Ubrzo nakon Karađorđeva Savka i Pirker smijenjeni su, dok je Tripalo sam dao ostavku, te im je onemogućeno dalje političko djelovanje. Studentski vođe poput Dražena Budiše i Ivana Zvonimira Čička uhapšeni su jednako kao i istaknuti kulturni radnici i pripadnici Matice hrvatske poput Vlade Gotovca te su u montiranim sudskim procesima dobili dvije do četiri godine zatvora. Tada je zabilježen i ovaj Gotovčev navod: „Kakve dokaze traže sudovi o krivnji ljudi koje je Partija već osudila?“

No iako je Hrvatsko proljeće na kraju ugušeno, ono je nagovijestilo obrise događaja koji će uslijediti dvadeset godina poslije.

Riječi svjedoka


Dražen Budiša, kao jedan od studentskih vođa Hrvatskoga proljeća, bio je prvi izlagač na skupu u Matici hrvatskoj. Izlaganje je započeo osvrnuvši se na rezultate referenduma o ulasku Hrvatske u Europsku Uniju, napomenuvši kako je Hrvatska u tranziciji lutala i ostala tek na pola puta prijelaza iz totalitarnoga komunističkog sustava u državu demokracije i poštivanja ljudskih prava. Ipak, zaključio je, taj će se put uskoro završiti jer su odlukom na referendumu Hrvati odlučili pridružiti se zajednici koja cijeni vrijednosti slobode, demokracije i ljudskih prava – vrijednosti koje su totalitarni režimi 20. stoljeća, fašizam, nacizam i komunizam, pokušavali ugušiti.



Budiša navodi kako je Europski parlament 2009. donio Rezoluciju o europskoj savjesti i totalitarizmu u kojoj je izražena potreba da se suočimo sa zlom koje je obilježilo Europu u 20. stoljeću. Nekadašnji vođa studentskog pokreta ukazao je i na problem preuskog shvaćanja Hrvatskoga proljeća. Naime, Hrvatsko proljeće nije bilo samo „pobuna“ reformatorskih snaga u Partiji (Savka, Tripalo, Pirker) protiv dogmatske političke linije – iako Budiša navodi kako ta teza nije kriva – već je to bio mnogo širi pokret koji je ujedinio studente, građane, reformatore unutar Partije i Maticu hrvatsku, pokret u kojem je, kad su ga ugušile jugoslavenske vlasti, na lakši ili teži onaj način stradalo čak 80.000 hrvatskih građana. Hrvatsko proljeće bio je i prvi masovni pokret hrvatskoga naroda kojemu je cilj bio jačanje položaja Hrvata unutar Jugoslavije – smatra Budiša. Prema njemu, antifašizam treba razlikovati od tečevina jugoslavenske socijalističke revolucije jer iako je Hrvatska stala na stranu pobjednika pridruživši se antifašizmu, socijalistička revolucija počinila je nasilje nad pobijeđenima (i civilima i vojnicima), uvela je jednostranačku diktaturu i kult ličnosti, čime je antifašizam kompromitiran. Budiša je identificirao dva aspekta Hrvatskoga proljeća: 1. sukob na ljevici; 2. reakciju naroda – ta dva aspekta dovode do stvaranja nacionalnoga jedinstva oko zalaganja za demokratizaciju, liberalizaciju ekonomije te jačanje hrvatske državnosti. Po Budiši, kada se stalo u obranu hrvatskog jezika, stalo se u obranu Hrvatske, jer su „zemlja i jezik isto“. Budiša je završio svoje izlaganje s mišlju kako je Hrvatskim proljećem posijano sjeme koje je urodilo plodom dvadeset godina poslije, unatoč tome što je Tito smatrao da će prije Sava poteći uzvodno negoli će Hrvatska postati samostalnom državom.

Nacionalni pokret srednje klase


Božidar Novak smatra kako je Hrvatsko proljeće zapravo započelo već 1962, kada je Tito sazvao partijski vrh jer je Jugoslavija bila u krizi – skup je održan nakon što je propala gospodarska reforma. Bakarić je tada dobio mandat da provodi reforme u Zagrebu uz pomoć Ekonomskog instituta. Tada se počinje stvarati nova politička struktura u Zagrebu u kojoj su se iskristalizirali Savka, Tripalo i Franjo Tuđman. Reforma je izbacila novu strukturu, strukturu menadžera i stručnjaka, dok je izbacila Partiju iz strukture gospodarstva – tvrdi Novak.

Bivši glavni urednik i generalni direktor Vjesnika iznio je zanimljivu teoriju. Po njemu, stvarni uzrok pada Rankovića 1966. bio je sljedeći: Ranković je smijenjen jer je zapravo na samitu u Ukrajini izjavio kako će Jugoslavija pristupiti Varšavskom paktu, što je Titu bilo neprihvatljivo. No 1966. donijela je i neke druge događaje, važne za razvoj Proljeća. Tada dolazi do modernizacije Radija i Televizije Zagreb programom širenja odašiljača diljem Hrvatske kako bi Hrvati pratili Zagreb, a ne Beograd. Taj je projekt završen 1968, kada Zagreb otkazuje beogradski program i kreće s emitiranjem vlastitoga. No u tom istom razdoblju događaju se i neki negativni procesi. Novak tu navodi 1969. godinu i 9. kongres SKJ, kada je Tito najavio ideju borbe protiv liberalizma (pitanje koje je završeno dvije godine poslije u Karađorđevu) jer liberalizam potiče na višestranačje. Kako je Matica hrvatska u svojem izdavaštvu poticala liberalizam, to je dalo Partiji povoda da se obruši kako na Maticu, tako i općenito na novine i novinare koji su poticali liberalizam. Novak zaključuje kako su uz unutarnje gušenje Hrvatskoga proljeća od strane Tita i Partije važnu ulogu igrali i vanjski čimbenici – SSSR, koji nije dopustio liberalizaciju, te Zapad, koji je želio sačuvati svoga komunističkog saveznika.

Ivan Rogić smatra kako prvi put u Hrvatskom proljeću imamo nacionalni pokret koji se konstituira u srednjem sloju. Hrvatsko je proljeće dakle proizvod socijalnog i nacionalnog sloja srednje klase. Rogić dalje navodi kako je režim bio ustoličen na strahu, a u svim ljudima postojala je autocenzura – Hrvatsko proljeće udara na tu autocenzuru, dok su nositelji novopronađene hrabrosti studenti.

Uloga Crkve


Juraj Kolarić identificirao je tri pokretača Hrvatskog proljeća: 1. komunističko vodstvo Hrvatske; 2. znanstveno-kulturne institucije na čelu s Maticom hrvatskom; 3. studente, ali i Katoličku crkvu. Kolarić navodi da iako se smatra da je Crkva bila pasivna i suzdržana, i to ponajprije zbog normalizacije odnosa Vatikana i Beograda te se stoga zbog provedbe istočne politike Svete Stolice od Katoličke crkve u Hrvatskoj zahtijevala suzdržanost, hrvatsko svećenstvo podupiralo je „proljećare“, a mnogi su svećenici zbog toga bili i zatvarani. Kolarić zaključuje kako je zapravo Hrvatsko proljeće iznjedrilo nadbiskupa Kuharića, što je izazvalo velik pljesak u dvorani.

Slaven Letica u svojem je izlaganju ukazao na dva mita o Hrvatskom proljeću: 1. idealizirani mit – u kojem dominiraju ideje slobode, demokracije, nacionalne ideje; 2. demonizirani mit – o nacionalističkim, fašistoidnim Hrvatima. Letica smatra kako su se ekonomisti unutar pokreta zalagali samo za parcijalne promjene ekonomskog poretka, ali nisu dovodili u pitanje ključne dogme socijalističkoga poretka. Osvrnuvši se na rezultate nedavnoga referenduma, Letica je pomalo nezgodno poistovjetio Jugoslaviju s Europskom Unijom. Naime, prema njemu Hrvate ionako nitko ništa ne pita, a mi zapravo znamo što će se dogoditi jer smo to već proživjeli, čime je aludirao na mogući raspad Unije.

Epilog


Ovo su bila samo neka od svjedočanstava sa znanstvenoga skupa Hrvatska i Hrvatsko proljeće 1971. održana u Velikoj dvorani Matice hrvatske. Na samu početku potpredsjednik Matice hrvatske Stjepan Sučić pročitao je pismo ministrice kulture Andreje Zlatar Violić upućeno skupu. Ministrica je poručila kako nema sustavnog izučavanja Hrvatskog proljeća te da je ovaj skup preispitivanje javne i individualne povijesti koji vodi upravo prema tome. I to je zapravo točno. Hrvatske društvene i humanističke znanosti neobično su slabo posvećene sustavnom proučavanju toga važnog dijela novije hrvatske povijesti. Objavljeno je tek nekoliko knjiga, dok se Hrvatsko proljeće uglavnom navodi samo kao kratka crtica u većini knjiga posvećenih političkoj povijesti Hrvatske 20. stoljeća. No ovim skupom i zbornikom radova koji će uslijediti, postavljaju se izvrsni temelji dubljega znanstvenog istraživanja ove za Hrvatsku iznimno važne teme.

Vijenac 468

468 - 9. veljače 2012. | Arhiva

Klikni za povratak