Vijenac 467

Književnost, Naslovnica

Portret pjesnika: Tonko Maroević – na crti radikalnoga stvaralačkog individualiteta

Smioni inovator, duboki tradicionalist

Nedjeljko Mihanović

Maroević osjeća odbojnost prema svakoj alternativnoj pseudopjesničkoj apstraktnoj fikcionalnosti i anarhoindividualnoj retorici. Istančana intuicija esteta prirodno ga je udaljavala od takozvane „alternativne“ struje književne morfologije i pseudopjesničke fikcionalnosti pomodarske bufonerije


Esteticizam krugovaškog naraštaja, kojemu Maroević ni generacijski ni po izražajnoj strukturi nije pripadao, najraznovrsnije se očitovao u njegovim stilsko-tehničkim sredstvima i poetskoj viziji svijeta. Na magnetskom polju razvoja hrvatskoga pjesništva on s epigramatskom sažetošću piše svoju zgusnutu vizualnu percepciju, s višeznačnom strukturom intelektualizma i emocionalnog razuma. Taj višeznačni simbolički spoznajni sloj čini u toj poeziji intelektualnu i emocionalnu cjelinu.


Iz Maroevićeve erudicije snažno izbija neobuzdana radoznalost za mnoga umjetnička djela našega vijeka, za živu i suvremenu Europu


Kao i mnogi njegovi suvremenici i Maroević je u svojim prvim izletima za varijacijama poetskih motiva morao izbjegavati ostracizam socrealističke kritike, pa je putem složene, višeznačne simbolike težio ostvariti pun razvoj vlastite stvaralačke individualnosti. Sve književne struje imale su svoju zoru i svoj zalazak, pa je šezdesetih godina načinio stilsko-oblikotvorni otklon od naraštaja krugovaša, njihovu hipertrofiranu metaforičnost i ponekad rasplinut pjesnički zanos cum grano salis proventiliravši i moderiravši. Od početka moderan, stajao je daleko od ispraznih apokrifa mondenosti, koji su zahvaćali izražajne klimakse toga razdoblja. Pripadao je naraštaju razlogovaca i modusu pojmovnoga pjesništva, ali ga je njegov radikalni stvaralački individualizam izdvajao i od toga generacijskog traganja za efektnim cerebralnim senzacijama.

Hrvatsko je pjesništvo nakon krugovaškog i razlogovskog stilsko-izražajnog previranja još snažnije zahvatio val moderniteta, težnja da se prošire granice izražajnosti i dosegne ezoterični svijet mašte i snova. Maroević je bio organ toga procesa. Rezimirao je jedno pjesničko razdoblje (krugovaško) i otvorio drugo (razlogaško). U tome avangardizmu otvoren je svim pravcima, svim razvojnim stupnjevima poetike. U svojoj vizualnoj percepciji, koja se kreće između slike i zvuka, plastike i glazbe, on nas poput mistagoga uvodi u poetske tajne i u misterije lirski suptilizirane simbolike i ezoterike. Maroević je primjer kultiviranja modernog izraza i fenomena poetske artikulacije, koju bez ampoloznosti uzdiže u bezvremenski svijet umjetnosti.

Simbioza erudicije i poezije

Iz Maroevićeve erudicije snažno izbija neobuzdana radoznalost za mnoga par excellence umjetnička djela našega vijeka, za živu i suvremenu Europu, za brojne plejade europskih i svjetskih likovnih umjetnika i pjesnika. Poput Paula Valéryja, on vjeruje u postupak svjesnog stvaranja. Intelektualac je koji u postupku zahvaćanja spirale svoje lirske spoznaje ipak posve ne vjeruje u intelekt. Po vokaciji pjesnika bliža mu je kultivirana emocija i praiskonska introspekcija. U strukturi pjesama nalazimo simbiozu erudicije i poezije, koncentraciju intelekta, osjećaja i iskustva. U misaonim asocijacijama pojmovnost je trajno nazočna, ali ta filozofičnost ne zamračuje čistoću slike. U pjesničkoj strukturi erudicijsko presezanje odbacuje nerede duha i fetišizam apstraktne retorike.

Za poimanje Maroevićeve poetske opservacije važno je poznavati da je ex professo istaknuti ekspert likovne umjetnosti te povjesnik umjetnosti u njemu nerijetko utječe na pjesnika. Neki stihovi doimlju se kao poetska ilustracija njegove likovno obogaćene svijesti. Pjesničke šetnje prati bogata slikovitost, atmosfera poetskih slika, rasvjeta motiva, kolorizam i lirski senzualizam (Zimski rimski soneti). Često je zahvaćen retrospektivnim vrijednostima bogatih pjesničkih slika, koje oblikuje i reanimira individualnom maštom, nerijetko prelazeći u kozmičku maštovitost. U transfiguraciji vizualne dimenzije javlja se lirsko poniranje u sferu filozofičnosti, u prostore univerzalnog svijeta imaginacije (Slijepo oko, 1969). U njegovim Baffonerijama javlja se stanovita sentimentalno-humana nota i ljudski odnos, zagonetan poput nepomičnog osmijeha Gioconde. U evokativnoj funkciji riječi uočavamo sročnost imaginacije i žive percepcije. Ali ako ustreba, žrtvovat će opažanje bizarnoj imaginaciji, a realan svijet konstrukciji duha i suptilnim slutnjama. Jer prava ljepota uvijek je bizarna.

Postmodernistički sonetist

Skladnom sonetnom formom Maroević je pokazao da se svaka sintaktička sloboda i dinamična verbalizacija izražaja može svesti pod nadzorom stvaralačkoga duha i ritmičke skladnosti stiha (Posvetoljubivo, 2004). U strukturi njegovih pjesama jasno se prepoznaje duh helenske i latinske tradicije te klasične, renesansne i barokne poetičke kreacije jezične ljepote. Maroeviću je klasična kultura prešla u vlastiti duhovni habitus, u najintimnije kutove podsvijesti. I u najmodernijim oblicima postmodernističke metaforičnosti on je čuvar tradicije. Njegovu magiju stiha prožimaju pasatizam tradicije, dostojanstvo jezika, oživljavanje drevnih motiva u gotovo parnasovskoj fakturi izražaja. Svježinom slika i ritmičkim učincima prilagođava klasične oblikotvorne vrijednosti modernoj poetici i stvaranju novoga poetskog senzibiliteta.

Maroević osjeća odbojnost prema svakoj alternativnoj pseudopjesničkoj apstraktnoj fikcionalnosti i anarhoindividualnoj retorici od kojih ga prirodno udaljava istančana intuicija esteta. Zauzima poziciju jednoga od najsmionijih stilsko-tehničkih inovatora, jednako kao i najdubljih tradicionalista. Sretno spaja duh tradicionalnoga ezoterizma i bljeskovitost novoga moderniteta. Trajno je ostao vezan uz stilski ideal mediteranskoga sklada i elegancije izrične funkcije jezika. Vješto provodi prilagodbu klasičnih oblikotvornih vrijednosti modernoj poetici, u kojoj postiže stilske efekte i izražajnu unutarnju bitnost.

Posebice u ciklusima svojih soneta Maroević je u mekanoj poetskoj intonaciji i gustoći izraza spontano izrazio prelijevanje lirskih osjećanja i parnasovski kult forme. Njegov postmodernistički sonet ostvaruje se u širokom tematskom rasponu. Motivi su izrađeni poput bareljefa plastično, u lirski sordinantnim strofama, prožetim slikarskom dimenzijom i ritmičkom glazbom stiha.

U zbirci Sonetna struka (1992) Maroević se javlja kao slikar nijanse. Poetizacija se sastoji u finesi, u čistoći intuicije, u emotivnim snovima, u vibracijama intimno-refleksivnih strujanja svijesti, u plenerizmu zavičaja i u suptilnom promatranju svijeta. U tim pjesmama Maroević unosi nove, nepoznate izražajne slojeve u hrvatsku poeziju.

U sonetima Maroević ostvaruje reintegraciju tradicije, vraćanje klasičnom redu i skladu i pod majčino okrilje sredozemnoga osjetilnog svijeta boje, zvuka i blještavila. Skladnost, istančanost, jasnoća, glazbenost, kolorizam i sredozemni senzibilitet pokazuju se kao ključ njegova poetskog izraza. Upoznajmo rijetke, birane motive odabrane s profinjenim ukusom kolekcionara (Drvlje i kamenje, 2007). U vrtlozima riječi i u ponorima supstancijalnog pulsiranja smisla traži red i sklad. Ne ide u nesuvislu apstrakciju, koju su toliko zlorabila posljednja vremena. Stihovi postaju hermetički zatvoreni, a sintagme dobivaju nezavisne vrijednosti reljefne i oštre plastičnosti. Hermetizam izražaja i gusta metaforičnost vode prema simbolu, prema ritualu izražavanja i hijeratičnosti poetske sintagme.

U kompoziciji Maroevićevih pjesama valja istaknuti ritmičnost poetske dikcije. Čistom kompozicijom i ritmičkim skladom stihova on vidljivo podiže koeficijent individualnog stvaralačkog umijeća. Toliko je očaran fenomenom izražaja, da u nekim pjesmama stvara poeziju jezika. Njegove duhovite rime odlikuje originalnost i svježina. Spontani ritmički elementi u glazbenoj kompoziciji pjesme neprestano variraju i tvore nove nizove stilskih efekata. U toj međuigri lirske slike i zvuka Maroević se iskazuje kao izvoran artist, koji poetski izraz pretvara u zvučne vrijednosti i inventivne obrasce jezičnih struktura.

Pod južnim suncem

Kako je rođen u sunčanom arealu Dalmacije, primorski se krajolik u Maroevićevoj poeziji oslikava u bezbroj inačica. Čudesni fenomeni mora postaju za njega neodoljiv sirenski glas i privlačna atavistička simpatija. Impresionistički slikarski motivi dobro poznata kraja uvijek su autobiografski obojeni. Iz svih otkrića toga pelagističkog, eleuzinskog misterija i maritimne tematike izbijaju pjesnikovi mediteranski korijeni i imažinističke impresije mora u beskraju modre vječnosti. Maroevića obuzimaju i žanr-kompozicije kontinentalnih motiva, ali se najradije vraća južnome suncu, otvorenim morskim vidokruzima, drevnome primorskom čakavskom pejsažu i vilinskom svijetu snova, punom sanjalačke nostalgije i epikurejske naslade u uživanju prirode. U slikama mora njegove senzacije postaju eterične metapoetske ideje, iskonske i primordijalne.

Mediteranizam je uvijek bio škola reda, harmonije, nadahnuća, zanosa i neograničena subjektiviteta. Nije slučajno more u helenskoj mitologiji majka ljepote, jer nam porodi božicu Afroditu. U Maroevićevoj maritimnoj poeziji helenski se duh osjeća ne samo u ekstatičnosti neumrloga boga Dioniza, nego i u proplamsaju hedonizma mitološkoga frigijskog pastira Marsija. Stoga ćemo u nekim motivima u auri pastoralne vilinske igre, u elegičnom prostoru morlačkoga dalmatinskog arhaičnog krajolika doživjeti i gibanje mitopoetskog „vjetra razvigorca“.

Ali pravi je pejzaž Maroevićev pelagijanistički, u sunčanoj rasvjeti primorskog krajolika, u širokim amplitudama morskih prostranstava, u elegičnosti tihih uvala, usnulih mandrača i lelujavih bonaca. Samotni čempresi, gusti grmovi lovora, sjenasti borovi kroz koje struji maestral, žarka rasvjeta grimiznoga zapada, vidovićevski osjenčani sutonski vidici, melankolični patricijski ljetnikovci, zavodljiv miris starih perivoja s nezaboravnom ujevićevskom „tugom žuta voća“ i „vlagom snova u duši“, pa onda vodopadi zvijezda nad otocima i na magično tamnu nebosklonu, to su amblematski motivi koji u idealnom skladu fluktuiraju po Maroevićevim nadahnućima. U tome njegovu pasioniranom hipnotičnom moreplovu odražava se duh i bijeg u slobodu naših dalmatinskih moreplovaca i nemirnjaka. Kada Maroević optiku svoje percepcije prenosi u eleuzinski misterij sunčane Dalmacije, onda nam se čini najiskrenijim, najautentičnijim i tu je najbliže sebi.

Metafizika mora

Maroevićeva percepcija nije veristička, ona redovito sadrži stanovitu analitičku refleksiju, neko autoreferencijalno fosforesciranje podsvijesti. Njegovi su moreplovi vječna plovidba prema nekoj duhovnoj Atlantidi. A u lirskim slutnjama i magičnim halucinacijama blizu smo filozofiji podsvijesti.

Maroevićevo more kozmičkom ekstenzijom dodiruje obale svih kontinenata. More je prije svega univerzalna „domovina, koju – kazao bi Chateaubriand – nosimo sa sobom“. Percepciju mora svodi na otkriće beskonačnosti, na oblike vječnih revelacija, na ljepotu uzvišenu povrh svake senzitivnosti. Doživljajno saobraćanje s morem postaje srodno bogoslužju, misteriju.

Bezgranična pučina mora trajno je usmjeravala čovjekovu imaginaciju na neizmjerna prostranstva zvjezdanoga neba. Od početka svijeta astronomija je služila u ekspedicijama moreplovaca. Tako u Maroevićevim kozmičko-gnoseološkim slikama mora, punim semantičke fluktuacije, otkrivamo traženje beskonačja. Vizija mora postaje metafizička. Metaforičke slike mora javljaju se u sudarima smisla i u srazovima zvuka, gdje simultano, u tajnovitom razgovoru pjesnik komunicira s morem kao s elementom svemira. U nekim stihovima zaplovi u infinitezimalna prostranstva svemira, a onda se približi nama s takvom jednostavnošću i neposrednošću, kao da se vraća s kupanja. No njegov duh avanture trajno titra na ustreperenoj igri morskih valova, po kojima može otploviti u vječnost. Suvremena semiotika i metaforika spajaju se s metafizikom.

Erudicijska podloga i prosudbena pronicavost očituje se i u Maroevićevoj književnoj i likovnoj esejistici. U valovima suvremenih slikarskih recepata i stilskih formacija suvereno se snalazi i između apstrakcije i stvarnosti otkriva izvorne vrijednosti. Nakrcan znanjem i načitan, on pokraj brojnih estetskih formula i slikarskih navigacija očituje delikatne osjećaje kulture duha i otvara nove znanstvene brazde na razini europskih slikarskih ostvarenja. U esejima i likovno-povijesnim monografijama obraća se eliti esteta i artista, intelektualcima profinjena duha. Njegov je likovni kriterij strog i restriktivan te u metežu novih slikarskih tendencija i modaliteta pronalazi pravu riječ i estetički ideal. U svojim monografijama iz hrvatske povijesti umjetnosti (Ivan Lacković Croata, Nives Kavurić-Kurtović, Napisane slike) pokazuje čisti slikarski doživljaj, receptivnu osjetljivost i procjenjivanje vrijednosti na pravcu svojih kritičkih izleta u neotkrivene ljepote.

Vijenac 467

467 - 26. siječnja 2012. | Arhiva

Klikni za povratak