Vijenac 467

Književnost

Osebujna proza Dunje Kalilić

Čarolija lirskih meditiranja

Ljerka Car Matutinović

Mislim da neću pretjerati ako ustvrdim da je pjesnička fantazija neizmjerljiva. Pjesnički identitet uvijek se iznova preobražava i inovira u imaginarnim svjetovima koje treba prepoznati i prepustiti se tim egzistencijalnim traženjima harmonije i disharmonije bivstvovanja, tim intuitivnim i nenadanim proplamsajima savjesti i svijesti.

Dunja Kalilić, autorica osebujne lirske proze Snivaju li pupoljci?, osmislila je i obnovila unutrašnju arhitekturu svoje romansijerske osobnosti (vrsni romani: Vrijeme bresaka /2005/, Siva plojka /1998, 2008/), lirskom meditativnom prozom. Osjetilnom simbolikom naslova uvodi nas u začarani svijet svojih „verbalnih pejzaža“ u kojima se otkriva dobrota duše i ljepota snova. Odlučivši se za pjesmu u prozi koja ne „podliježe kanonima metrike i rimarija“ autorica otvara tematske lirske cjeline, naglašenu emocionalnu snagu lirizma.


Naklada Bošković, Split, 2011.


Vrlo osjetljiva ravnoteža između osjetilnih i intelektualnih vibracija ostvareno je posebnim strukturiranjem riječi, vizualnom organizacijom slika u kojima dominira specifičan poetski senzibilitet. Kao da autorica želi da „ljepota bude ljepša od sebe same“.

Doista, jedino se snagom i inventivnošću pjesničke intuicije može osjetiti smisao ili besmisao čovjekova bitka. Poetska sugestivnost nije konvencionalna ili barem ne bi trebala biti. Lirska interpretacija sadašnjice simbolizira svekolike vidike života usprkos oporosti i paradoksima svijeta: „Ti si potpuno crna! / reče Glas. / Nisam ja crna – reče Ruža – već je crna ova noć koja nas / u crno oblači. / Ti si crna! – opet će Glas. – Ti si Crna Ruža! Tako ću te / nazvati! – Ne možeš me tako nazvati! – reče Ruža. – Ne postoji vrt /u kojemu raste crna ruža. / Ne vjerujem da ne postoji bar jedan takav vrt? – / sumnjičavo će Glas. / – Ne postoji – ponovi Ruža i tiho nadoda: / Samo u ljudima raste crno cvijeće.“ (Crna)

Dijalog ove lirske proze zasniva se na kontrapunktu koji kulminira u završnoj frazi, u sintagmi „crno cvijeće“, čemu ne treba komentar.

Ako su autoričini likovi Veliki Cvijet i Mali Mrav, Vjetar i Latica, Panj i Bršljan, poetski kontrapostirani u delikatno duhovnom protuslovlju, u duhu te kontrapozicije osmišljeni su svi autoričini nadahnuti izričaji. Oni nisu samo romantično uznosite slike ili bajkovitost lirskog pera, već su ustrajna, sinergična žudnja za nekim ljepšim svijetom. Možda čak i lirski bijeg od grube, opore stvarnosti u kojoj se autorica našla posve sama sa svojim lirskim jezikom: „Ružo, / kako se zoveš onda kad te ruka nečija ubere? / – Onda se zovem Trn.“(Pitam te)

U hrvatskoj književnosti lirski motivi u prozi imaju zasebno mjesto. Odlikuje ih tematski nijansiran i superioran artistički izraz. Da spomenem samo specifičan poetski senzibilitet A. G. Matoša, pa ekspresivnu poetsku snagu Tina Ujevića (Posljednja mudrost) i osebujne lirske kantilene Miroslava Krleže (Čežnja i Nemir). I tako bih mogla nizati sve do suvremenih izleta u tu poetsku vrstu. Jedno je sigurno: ti su poetski svjetovi odraz trajne uznemirenosti pjesnika koji svojim refleksijama o smislu čovjekova bivstvovanja na Zemlji poetski intenziviraju svoja nespokojstva.

Književnica Dunja Kalilić knjigom lirskih proza Snivaju li pupoljci? prilaže svoj umjetnički obol. Možemo to nazvati i neoromantizmom, kako hoće pisac Pogovora, književnik Đuro Vidmarović, no, kako osobno ne volim pretince svih vrsta i oblika, tvrdim da ove lirske crtice dodiruju i otvaraju neko možda već zaboravljeno povjerenje u – život: „– Zašto si me jučer Cvijetom nazvao kad pupoljak moj nisi upoznao? / – Cvijetom sam te nazvao jer nisam znao drugu riječ za žudnju.“ (Jučer)


Vijenac 467

467 - 26. siječnja 2012. | Arhiva

Klikni za povratak