Vijenac 467

Književnost

Izbor iz djela Ramóna Gómeza de la Serne

Prvi španjolski avangardist u hrvatskome prijevodu

Davor Šalat

Ramón Gómez de la Serna u hrvatskome književnom životu dosad je uglavnom bio samo neznatna enciklopedijska natuknica, a takav nepravedan položaj ispravlja prijevod Mladena Machieda


Književnopovijesna važnost i vrijednost Ramóna Gómeza de la Serne (1888–1963), iz čijih je djela profesor Mladen Machiedo napravio izbor u knjizi Praskavice, Grudi, Caprichos..., u španjolskoj književnosti nadmašuje njegovu današnju prisutnost i aktualni status u njoj. Riječ je, naime, o doslovno prvom uvoditelju avangardnih tendencija u španjolsku književnost, i to istodobno s njihovim pojavljivanjem u drugim dijelovima Europe, a posebno u Parizu, o jednoj od središnjih osobnosti živoga književnog života u Madridu između 1914. i 1936, o autoru više od stotinu knjiga vrlo različitih književnih rodova i vrsta, čija je inovativnost i kvaliteta vrlo često superiorna. Tako se, kako u pogovoru knjizi navodi Machiedo, i jedan Octavio Paz, meksički nobelovac, još 1967. žali na zanemarenost Gómeza de la Serne: „Kako ga zaboraviti i kako oprostiti Španjolcima i Hispanoamerikancima tupoglavu ravnodušnost prema njegovu djelu?“


Odabrao i preveo Mladen Machiedo, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 2011.


Spomenimo samo da je Gómez de la Serna već 1908. u Madridu osnovao i urednički vodio svoj list Prometeo (Prometej). U njemu je nastupio kritički prema tada aktualnoj španjolskoj književnosti u kojoj je prevladavala modernistička generacija devedeset osme. U svojoj avangardističkoj poetici osporavanja, već 1909. objavio je i prvi španjolski avangardni manifest pod naslovom El concepto de la nueva literatura ili Zamisao o novoj književnosti, kao što je iste godine u Prometeju objavio i prijevod Marinettijeva Futurističkog manifesta. Gómez de la Serna bio je i nedvojbeni pokretač madridskoga književnog života. Od 1914. vodio je u Caféu Pombo jedno od najpoznatijih i najposjećenijih madridskih književnih sijela, na kojem je neprestance očitovao neobičnu kreativnost, duhovitost, ekstravaganciju i performersku vještinu. Neprestanom intenzivnom i nadahniteljskom prisutnošću u samu središtu španjolskoga književnog života, Ramón Gómez de la Serna znatno je utjecao na španjolske inačice avangardnih izama – kreacionizam i ultraizam, kao i na čuvenu generaciju dvadeset sedme (Lorca, Salinas, Alberti, Guillén, Aleixandre, Cernuda, Diego, Alonso...), koja je pak avangardizam sretno sjedinila s folklornom, baroknom, romantičkom i modernističkom tradicijom španjolske poezije.

Novi žanr: praskavica

No kako u uvodu knjizi Praskavice, Grudi, Caprichos... napominje Machiedo, paradoksalno je da je, uza sve svoje spomenute književnopovijesne zasluge i golem opus koji uključuje i više romana, zbirki priča, drama, eseja, biografija, Gómez de la Serna najpoznatiji baš po najjezgrovitijem žanru koji je, uostalom, sam stvorio – žanru koji se u izvorniku zove greguería, a u Machiedovu prijevodu praskavica. Nju bi se moglo, kao žanrovsku aproksimaciju, opisati kao kombinaciju izreke (ili antiizreke), aforizma i minijaturne pjesme u prozi. Izričajno, sam ih je Gómez de la Serna definirao kao spoj humorizma i metafore. Možemo pak precizirati i da su praskavice obično kratki, dovitljivi, oštroumni izričaji koji izviru iz neočekivanih srazova misli i stvarnosti. Slika na kojoj se zasniva praskavica može se nametnuti spontano, no njezin jezični izraz vrlo je osmišljen i dorađen jer mora sintetički, dovitljivo i humoristički ujediniti ideju koja se želi prenijeti. Učinak se iznenađenja tako postiže, primjerice, vizualnim povezivanjem dviju slika: „Mjesec je volovsko oko noćne lađe“, izokretanjem logičkih veza: „Prašina je puna starih i zaboravljenih kihanja“, slobodnim asociranjem povezanih pojmova: „Par jaja koje jedemo nalikuju blizancima, a nisu ni rođaci u trećem koljenu“ ili slobodnim asociranjem suprotstavljenih pojmova: „Najvažnije je u životu ne biti mrtav“.


Gómez de la Serna bio je važan pokretač madridskoga književnog života početkom 20. stoljeća


Gómez de la Serna od 1910. do smrti 1963. napisao je mnogobrojne knjige u žanru praskavica, zahvaljujući kojem je i postao međunarodno poznat. Kako se počesto napominjalo, taj je žanr zapravo poslužio za obnovu snažne i dugotrajne ideje metafore i pjesničke slike unutar španjolske književne estetike još od baroknoga konceptizma i kulteranizma sve do avangarde. Kako navodi Machiedo, dosad se navodno zna za čak trinaest tisuća de la Serninih praskavica pa bi se 333 prevedene u ovoj knjizi činile kao neznatan i, anketnim rječnikom rečeno, nevjerodostajan uzorak. No kako se neki žanr genealoški konstituira i povijesno opstaje zahvaljujući osebujnosti svoga duha, a ne tek po čisto formalnim obilježjima, tristotinjak praskavica bit će sasvim dovoljno da nas uvuku ne samo u njihovu praskavu duhovnu auru, već i u općeniti končetozni karakter cijeloga književnog temperamenta i opusa Gómeza de le Serne.

Umijeće dovitljivosti

Svojevrsnu izduljenu praskavost, vatromet začudnih, ali i proumljenih domišljaja, što je metodološka osnova žanra nazvana greguería, nepogrešivo ćemo moći detektirati i u drugovrsnim tekstovima spomenutoga španjolskog književnika. Mnogobrojni se, naime, tekstovi Gómeza de la Serne u formalnome smislu nalaze u blizini žanrova kao što su pjesma u prozi, ako prevladava lirska asocijativnost, ili crtica, ako prevladava događajnost i narativnost. Sve to u takovrsnim njegovim tekstovima nipošto ne umanjuje središnju ulogu onoga što je već u 17. stoljeću Baltasar Gracián nazvao oštroumljem i umijećem dovitljivosti u najvažnijem teorijskom djelu o pjesničkoj estetici manirizma i baroka, viđenoj kroz dvije stilske inačice kulteranizma i konceptizma. I na to se starodrevno obilježje španjolske književnosti, uostalom, Gómez de la Serna dubinski nadovezuje.

To se dobro vidi i u hotimice očuđujućim Ramónovim tekstovima iz knjiga Grudi, Sveta kripta Pombo, Caprichos, Motrište spužve, Pisma lastavicama i Pisma samom sebi iz kojih Machiedo također bira i prevodi paradigmatski, premda vrlo sažet uzorak. Kod tih se pak, ipak ponešto duljih, tekstova ne stavlja toliki naglasak na trenutne asocijativne preskoke unutar leksičkih kombinacija ograničenih na jednu do nekoliko rečenica, već na razmjerno prohodno oblikovanje cjelovita svijeta teksta koji je, međutim, baš u svojoj cjelini pomaknut i začudan. Čini mi se čak, s jedne strane donekle nalik Borgesovoj cerebralnoj, kombinatornoj fantastici (posebno u Pismu samom sebi), a s druge strane, s primjesama magijskoga realizma u književnom svijetu očuđenih detalja zbilje, čak i grotesknoga poigravanja, resemantiziranja društvenih događaja kao što je, primjerice, revolucija.

Uistinu, knjiga Praskavice, Grudi, Caprichos..., premda je sa svojih ne tako malobrojnih 146 stranica ipak vrlo reduciran uvid u odista golem opus Gómeza de la Serne, zapravo je velik događaj za hrvatsku hispanistiku, napose za približavanje moderne španjolske književnosti čitateljstvu i stručnoj kritici kojoj su jezično nedostupni španjolski izvornici. To pak osobito vrijedi za udomaćivanje Gómeza de la Serne, koji je, za razliku od nekih drugih velikana španjolske književnosti, u nas ostao gotovo nepoznat, osobito izvan romanističkih krugova. Kako mu je jedino djelo koje mu je prevedeno na hrvatski (Bijela i crna udovica: roman jednog muškarca i jedne žene) tiskano davne 1927, nećemo mnogo pogriješiti ako konstatiramo da je dosad veliki španjolski književnik Ramón Gómez de la Serna u hrvatskome književnom životu uglavnom bio samo kakva enciklopedijska natuknica, a da tek ovom njegovom knjigom u izboru i prijevodu Mladena Machieda počinje i njegovo stvarno upletanje u svakovrsnu hrvatsku književnu rečenicu.


Vijenac 467

467 - 26. siječnja 2012. | Arhiva

Klikni za povratak