Vijenac 463

Naslovnica, Tema

TRENDOVI, POLITIKA I ETIKA U SUVREMENOM HRVATSKOM KAZALIŠTU

Zašto je teško pisati ratnu dramu

Sanja Nikčević

U svijet koji smo zanimali isključivo zbog rata, državnim novcem službeno šaljemo drame što ili prikazuju općenito nasilje koje ispričava svakog agresora ili konkretne slike rata isključivo hrvatske krivnje. Takva je poruka slana ne samo van nego i nama samima, koji smo sa scene očekivali katarzu patnje kroz koju je zemlja prošla


Reći da je teško pisati o ratu – osobito o onome koji je potencijalna publika proživjela i još joj je svjež u sjećanju – opća je teza koju svi znaju. Istina, nisu je znali Amerikanci, koji su me uvijek ispitivali: Zašto nemate više ratnih drama iz svoje zemlje, to je tako dramatična tema? Kad se njima dogodio 11. rujna 2001. i teroristički napad na blizance, shvatili su!

Prvi problem: ljudski ili zavodljivost trendova


One četiri odabrane slike ratne drame u našim in kazalištima nisu slučajne – to su četiri načina slijeđenja suvremenih trendova. U osamdesetima nosila se bezlična drama, u devedesetima imanentno nasilje i zlo u čovjeku (nova europska drama), a od realizma cijelo se 20. stoljeće nosi iznošenje slabosti vlastitog društva, što je potkraj stoljeća postalo glavni trend.


Žrtva koja oprosti: Tatjana Berkok Zupković u monodrami Slike Marijine Lydije Scheurman Hodak, Mala scena HNK u Osijeku, 2004.


Slijeđenje se trendova nagrađuje – igranjem u velikim i in kazalištima u zemlji, slanjem na in festivale po svijetu, dramatizacijom ili filmizacijom, brojnim člancima u medijima, koji autoru laskaju da je „hrabar kritičar suvremenog društva“. Tu su i nagrade – ne treba zaboraviti da je Nobelovu nagradu dobila Elfriede Jelinek, kojoj se u obrazloženju kao vrlina navodi upravo „kritičnost prema vlastitoj zemlji“.

Drugi problem: umjetnički ili prognana pozitivna emocija


Trendovi su posljedica, između ostalog, razvoja umjetnosti. Realizam je osnovnom funkcijom umjetnosti proglasio kritiku društva jer je smatrao da će upravo ta kritika promijeniti i poboljšati društvo u kojem živimo. Vrijedna namjera, koja je malo-pomalo afirmativno prikazivanje temeljnih ljudskih vrijednosti proglasila ili sljepoćom (pa ti ne vidiš istinu!) ili teškim licemjerjem (vidiš ti istinu, ali je ne želiš reći). Tako je do druge polovice 20. stoljeća iz umjetnosti izbačena svaka pozitivna emocija, pathos, suosjećanje, pa čak i ljepota – kao kič, kao lažna umjetnost. Visoka umjetnost koja je, kako kaže Northrop Frye, od početaka u mitskom modusu s pričama o bogovima sišla u 20. stoljeću do ironijskog modusa i priča o jadnim izgubljenim ljudima, završila je tako uz realističku kritičnost prema društvu u ironiji i nadmoćnom odmaku prema likovima.

Sve to skupa ne ide najbolje uz pokušaj pričanja ratne priče. Rat koji se nama dogodio na prostorima bivše Jugoslavije ponovio je situaciju srednjovjekovnih prikazanja – žrtva je pasivna i trpi, nema izlaza, zločinac je nadmoćan i bahat do mjere koju ljudska motivacija teško može opravdati. Ako su protagonist i antagonist toliko neravnopravni, ako su likovi zacementirani u svojoj poziciji i nema mogućnosti promjene – kako do dramskog sukoba?

Taj je problem u srednjem vijeku rješavan ethosom i pathosom – čistom i nevinom žrtvom koja strada zbog viših ideala i zadobiva nagradu, pa makar i na onom svijetu. Ili žrtvom koja toplinom i ljubavlju može promijeniti svijet, može pronaći način preživljavanja ili oprost koji će iskupiti svijet. No takva priča mora uključiti ne samo pobjedu pozitivnih emocija, koje osim u junaku odjekuju i u gledateljima, nego i afirmaciju temeljnih vrijednosti društva. A što ćeš s time danas, kad ti je pozitivna emocija protjerana u kič, a afirmacija vrijednosti dokinuta ironijom i kritikom? Ako ironiziraš čistu i nevinu žrtvu, ona više nije ni čista ni nevina. Ako ironiziraš onoga koji čini zlo, on više nije tako zao. Najjednostavnije je da ih sve iskritiziraš i pokažeš da su svi zli, lijepo si zadovoljio i ironijski modus i realistički zahtjev za kritikom. I još si u trendu pa će te pohvaliti i kritika i žiriji koji šalju na festivale…

Treći problem: društveni ili svaki je izbor političko stajalište


Ako bi se prva dva problema i mogla zaobići, jer uvijek imate i one koji pišu staromodne drame i ne osluškuju trendove, treći je problem iz društvene okoline i nikako se ne može izbjeći.

Stalno se ističe da je umjetnost „samo čista umjetnost“, da je inspiracija umjetnika jedino što ga vodi u njegovu stvaranju, da je umjetnik iznad bilo kakvih političkih uvjerenja i pozicija… No to je – netočno. Katarza je imanentna funkcija tragedije od sama početka dramske umjetnosti, a živa je i dan-danas. To znači da umjetnost djeluje na razum i emocije publike, da šalje neku poruku i izaziva neke osjećaje u nama. I koliko god to 20. stoljeće povremeno pokušalo zanijekati, svako umjetničko djelo svojom porukom djeluje na publiku! A osobito ratna drama.

Način prikazivanja ratnog sukoba, izbor žrtve, izbor onoga koji čini zlo, čak i sam naziv rata, nosi komentar sama rata – koji je apsolutno politički. Svaki izbor teme, likova, agresora i žrtve – šalje određenu poruku o vrsti rata (je li to građanski, općeniti ili Domovinski što znači obrambeni rat) kao i o krivnji (svi smo krivi, Hrvati su krivi, Srbi su krivi, nitko nije kriv: zlo je imanentno ljudima). Najsmješnije je kad autori govore kako su oni „objektivni“, „antiratni“ i zanima ih „samo život, a ne smrt“. To nije točno jer, ako definiraš agresora, poslao si jednu poruku, ako pokazuješ da su svi krivi, poslao si drugu poruku. Ali su obje političke jer u jednoj je to jasno, a u drugoj si ispričao stvarnog agresora. Može Ivana Sajko izjavljivati da ona nema veze s politikom, ali ako piše drame u kojima nema jasne lokacije ni jasna agresora, ona sve relativizira. Svi su krivi, što znači da nitko nije kriv ili tamo negdje daleko je možda netko kriv. A to je političko stajalište…

I to se lijepo može pokazati na dramama koje smo igrali u kazalištu i njihovoj recepciji. Tzv. lijepa opcija inzistirat će na srpskim žrtvama i groznim hrvatskih braniteljima (imanentno zlo u nama) u pokušaju da se relativiziraju ratna hrvatska stradanja i žrtva, sa zaključkom da je to bio građanski rat poludjelih ljudi. Jer je lijeva opcija politički sklona širim zajednicama od nacionalne. Tzv. desna linija pokazuje srpskog agresora, ali ga diže na arhetipsku razinu svih agresora koji su uvijek zatirali hrvatsko biće i hrvatsku samostalnost. Jer je desna opcija sklona jasno definiranoj nacionalnoj zajednici.

Najbolji je dokaz u korist ove teze činjenica da nakon osamostaljenja Hrvatske više ne pišemo klasične političke drame. Iako smo prije imali vrlo jako političko pismo, njegovu je ulogu izricanja političkog stajališta nakon osamostaljenja preuzelo ratno dramsko pismo.

Etika pisca ili odgovornost za sliku koju stvara


I tako smo na kraju dospjeli do kategorije moralnosti. One ljudske. Koja je u nekim povijesnim epohama važna. Umjetničko djelo u antici ili srednjem vijeku djelovalo je ritualno i govorilo Istinu koja će osnažiti zajednicu. Ta je funkcija ostala do dana današnjeg, samo je prikrivena svim drugim funkcijama, ali mi svi u podsvijesti i dalje umjetnost smatramo Istinom. Upravo zato mnoge ove drame iz obaju tabora proglasile su istinu vrhovnim razlogom pisanja. No taj je razlog funkcionirao samo kao izgovor za igranje trendovskih drama, tzv. lijeve opcije. Za one druge istina se nije priznavala kao razlog igranja. Što je najgore, ova trendovska linija usudila se i lagati bez ikakva osjećaja srama. Kao što je to slučaj u spomenutom filmu Korak po korak.

Slično se događa i u drugim zemljama iz ovoga našeg ratnog regiona. Ove je godine završeno snimanje srpskoga filma o okupiranom Sarajevu Top je bio vreo. Autori su ga najavljivali kao antiratni film koji prati sudbinu jednog dječaka, dakle govori o žrtvi. Ali o zločinima Armije BiH nad Srbima u gradu! U filmu su brojni glumci odbili glumiti. Zlatko Topčić rekao da su i njega zvali da bude koscenarist, ali je, unatoč lijepo ponuđenom honoraru, odbio kad je pročitao scenarij i vidio o čemu govori. „Sve samo silovanja, zlo, nasilje u okupiranom Sarajevu, sve neke zvijeri hodaju…“, kaže Topčić, „ne znam možeš li vjerovati, ali mi koji smo ostali – to je bio poseban život ovdje u Sarajevu. Mi smo sve dijelili, jedni druge čuvali… to je bilo nešto…“, i shvatim da se ne usudi izreći: to je bilo nešto dobro i plemenito među tim ljudima u vrijeme najvećeg zla… Ali hajde ti to pokaži u umjetnosti, niti si u političkom, niti u umjetničkom trendu. Pa zato su taj film o okupiranom Sarajevu napravili ljudi koji u njemu nisu bili i koji mogu mirno lagati o tom vremenu. Napraviti nešto trendovski, iz političke opcije tipa svi smo mi zvijeri, umanjiti žrtve bosanske strane i onda lijepo putovati po festivalima sa svojim hrabrim antiratnim filmom.

Taj izbor laži koja slijedi trend pokazuje da onima koji slijede trendove istina uopće nije važna. Ali nama ostalima jest. Cijelo društvo koje je prošlo rat ima potrebu za katarzom i objašnjenjem, ima potrebu za istinom. I očekuje od umjetnosti da nešto napravi. Pisci to čine. Dubravko Mihanović napiše Žabu, priču o ratniku koji se ne snalazi nakon rata, ali na kraju pronađe neki trag svjetla za daljnji život. Lydija Scheuermann Hodak napiše Slike Marijine, koje govore o žrtvi koja oprašta, ali zbog toga što definira agresora (žrtva je hrvatska) i afirmira pozitivne emocije – drama nije u trendu. I nikomu ne padne na pamet da snimi film ili to službeno pošalje u svijet.

Ne, nego u svijet koji smo zanimali isključivo zbog rata (ma kako strašno zvučalo, tako je), državnim novcem službeno šaljemo drame (i filmove) što ili prikazuju općenito nasilje koje ispričava svakog agresora ili konkretne slike rata isključivo hrvatske krivnje. Takva je poruka slana s in razine ne samo van nego i nama samima, koji smo sa scene očekivali katarzu patnje kroz koju je zemlja prošla. Ja se nakon većine tih in drama i filmova osjećam jadno i nesretno… Kao i većina hrvatske publike. Jer je to uglavnom ružna, netočna i uvredljiva slika ili rata ili nas. Svijet to gleda i misli: „sami su krivi za ono što im se dogodilo kad su takvi okrutni ubojice u duši“ (na temelju drama o našoj krivnji) ili „to je tamo normalno“ (na temelju drama o imanentnom zlu u ljudima).

Svaki pobjednik dobio je prikaz u umjetnosti, svaka zemlja gradi svoju sliku u zemlji i svijetu (danas se, kako kaže Skoko, to zove brend), a što mi radimo? Snimamo i šaljemo stvari zbog kojih će naši protivnici moći uštedjeti na budžetu koji ulažu u vlastito brendiranje. Ne čudi da je Žena bez tijela snimana u srpskoj koprodukciji. Srbi su dobili vrhunski profesionalni film o hrvatskoj krivnji koji nisu morali sami financirati, pa je bilo stvarno pristojno s njihove strane da malo pomognu!

Afirmirati pozitivno, bez obzira na trendove


Jurica Pavičić kaže: Ljudi kojima je rat frižak nemaju potrebe gledati na ekranu rat i tek sada dolazi vrijeme kad se ratni film može uobličiti kao pulp. (Jutarnji list, 4.11.2011) Pulp je odmak, kritika, sprdnja, zavisi od izbora autora. koji dolazi NAKON afirmacije nečega. Pulp ima svoje mjesto u umjetnosti ali mi nismo uopće imali tu fazu afirmacije. Nismo imali fazu slavljenja junaka, žalovanja nad čistim žrtvama nego smo odmah uskočili u „pulp“. I nije to samo sada takav stav. Od samog početka smo bili u strahu da će bilo kakva afirmacija našeg osjećaja ili naše pozitivne slike biti neki kič. Upravo sam uredila Antologiju ratne drame od 1991–1995. (u kojoj ću objaviti deset odličnih drama!) i zamolila pisce da napišu komentare na stvaranje tih drama. Davor Špišić (uvrštena je njegova drama Dobrodošli u rat) opisao je vrijeme ratnog Osijeka i prvog ratnog repertoara ovako: Umjesto budničarenja, dok je cijela zemlja tulila »moje domovine« i slične sklepane kičeraje, Ivković je za prvu ratnu premijeru izabrao Beckettove »Korake«! Usuprot svenacionalnoj patetici, odlučio se za dešperaterstvo i sliku umornih bića podkresanih iluzija. Iako te patetike u kazalištu nikad nije bilo, autori su na samom početku (1992!) već bili u strahu da slučajno u nju ne upadnu!

Tračak svjetlosti u ovoj je priči sudbina spomenute drame Slike Marijine. Iako izvan svih in trendova, nikad s državnom potporom, ta je drama igrana po festivalima i po svijetu isključivo zato jer su je prevoditelji uzimali i preveli na više od dvadeset jezika. Svidjela im se, dodirnula ih je pričom o duši jedne žrtve, plemenitošću… Istina, neće nikada doći na Bonner Biennale, neće je postaviti ZKM, ali netko će je ipak vidjeti… Pa možda i mi naposljetku shvatimo da je važno afirmirati ono pozitivno u čovjeku, bez obzir na trendove. Jer je od trendova važnija uloga umjetnosti u životu čovjeka, utjecaj umjetnosti na ljudsku dušu.

Vijenac 463

463 - 1. prosinca 2011. | Arhiva

Klikni za povratak