Vijenac 463

Likovna umjetnost

Dragutin Trumbetaš, A. G. Matošu u čast, Studio Moderne galerije Josip Račić, Zagreb, 17. studenoga–4. prosinca

Snaga čistog crteža

Feđa Gavrilović

Trumbetašev društveni angažman jasno ukazuje na probleme u društvu, ali on to ne čini govorom parola i jednostavnih dosjetki kakvima su skloni mnogo mlađi angažirani umjetnici poput Grubića ili Labrovića, nego prikazom stvarnosti koja bez dociranja, tušem na papiru djeluje snažnije i promišljenije od stotina neprofitnih udruga


Ironično, crtež, protiv kojega su se u slikarstvu Matoš i njegova generacija toliko borili nadahnuti francuskim impresionizmom 19. stoljeća, poslužio je još jedanput Dragutinu Trumbetašu u njegovu stvaralaštvu, ovaj put kako bi odao počast upravo Matošu. Izložba u Studiju Josip Račić pokazuje Trumbetaševe ručne prijepise tušem i ilustracije devet Matoševih pjesama i jedne Cesarićeve posvećene Matošu (Trubač sa Seine).


Iz ciklusa posvećenog Matošu


Dragutin Trumbetaš poznat je zagrebačkoj publici zahvaljujući knjigama i izložbama, od kojih je najnovija u domu HDLU (2010), na kojoj je taj samouki crtač (školovan kao grafički slagar) supostavljajući (iskustvom nadahnute) crteže gastarbajterskog života s realnim njemačkim novinama, kartama, dokumentima koje je sačuvao iz razdoblja svog rada u inozemstvu, pa i rekreacijom svoje frankfurtske sobe, postigao i zavidnu razinu dokumentacije, intimizma, autobiografije, društvene kritike i svega onoga što pokušavaju mlađi konceptualni umjetnici, a čine to bez trunka likovne (i druge) inteligencije i ikakve kvalitete. Povezano s tim ciklusom treba navesti i umjetnikov projekt koji je još u fazi izvođenja, a sastoji se od prepisivanja i ilustriranja svih Krležinih Balada Petrice Kerempuha.

Samouki artbrutist


Crteži na izložbi odlikuju se za umjetnika već karakterističnom sigurnom linijom crnog tuša, kako dobro zapaža Maroević bez sivih prijelaza i sjenčanja, u čistom linearnom spletu koji tvori prizor. Rijetke sjene i modulacije, kao i razlike u teksturi prikazanoga, postignute su usitnjenim gustim potezima crtica. Tako su recimo dočarane vrlo sitne sjene iza predmeta u Matoševoj sobi na ilustraciji jedine pjesme na ovoj izložbi čiji autor nije taj zagrebački flâneur početka 20. stoljeća – Cesarićeve pjesme Trubač sa Seine. Pariška soba u kojoj Matoš piše prikazana je s mnoštvom minucioznih detalja koji pogled zadržavaju na crtežu, a podsjeća i na Trumbetaševe prikaze mnogih gastarbajterskih soba koje zbog verističnosti u detalju odišu živopisnošću. Upravo to ustrajavanje na detaljima, kao i čist crtež (s minimumom modulacije), uz stalno pozivanje na tradiciju, glavne su crte Trumbetaševa opusa. U ovom slučaju naizgled nejasno riješena perspektiva nije problematična, kao ni linije koje nisu savršeno ravne. Naime, ovdje je očigledno autorovo htijenje za koje geometrijska perspektiva ne igra presudnu ulogu, dapače daje crtežima dojam neposrednosti.

Tu treba dodati i fusnotu o tome je li Trumbetaš naivni umjetnik u tradicionalnom smislu, ili artbrutist, samouki umjetnik koji nije vezan isključivo uz tradiciju naivnoga (seljačkog) slikarstva (naziv art brut osmislio je francuski slikar Jean Dubuffet 1949). Godine 2000. Trumbetaš je uvršten u izložbu Outsideri 2 u zagrebačkom MSU-u, koja je davala prikaz upravo artbrutističkih tendencija u Hrvatskoj. Naivno slikarstvo definira se uglavnom po seljačkim temama ili slikarstvu na staklu (Hinterglasmalerei) ili specifičnim živim bojama. Trumbetaševi crteži teme uzimaju iz kulturne tradicije i naglašeno urbanoga života, likove stvara posve drukčije od naših popularnih naivaca, pa mislimo da je svakako opravdano njegovo uvrštavanje u hrvatski artbrutizam, a nipošto u naivu.

Veza s tradicijom


Još jedna, već spomenuta, karakteristika Trumbetaševa stvaralaštva jest učestalo pozivanje na tradiciju. U ciklusu Krležinih Balada to je vidljivo u kostimiranju likova u tradicionalne kostime, kao i tematiziranju zagrebačke, zagorske i turopoljske povijesne arhitekture, a u ovom ciklusu umjetnik nastavlja taj pristup: ilustracija pjesme Pri svetom kralju prikazuje bitku s Turcima i bana Tomu Bakača Erdödyja s njegova nadgrobnog spomenika iz zagrebačke katedrale (koji se u pjesmi i spominje), na slici za pjesmu Maćuhice vidimo crkvicu u Loboru, a za pjesmu Jesenje veče umjetnik rabi predložak Branka Šenoe s prikazom crkve na Trškom Vrhu. Također treba spomenuti ilustraciju za pjesmu Lakrdijaš, koji svojim debelim linijama oponaša stare drvoreze u prikazu nekoga sjevernjačkog renesansnog zabavljača, tipa Tilla Eulenspiegela, po kojemu je i zamišljen lokalni lik Petrice Kerempuha. Takvim načinom oponašanja drvoreza u crtežu Trumbetaš se koristio i za naslovnu stranicu svoga prijepisa Krležinih Balada.

Tematski česti su i prikazi karakterističnih pejzaža Zagreba i njegove okolice, ponajviše Turopolja, odakle je umjetnik rodom i gdje živi. Ilustracije za pjesme Tuga vidika, Samotna ljubav i Hrastovečki nokturno (prve pjesme u našoj književnosti na kajkavskom dijalektu, nakon uspostavljanja jezičnog standarda) prikazuju bregove i šume spomenutoga kraja. I tu su očigledne Trumbetaševe formalne invencije, primjerice ritmizacija uravnjenoga polja na slici Samotna ljubav ponavljanjem oblika oblaka na nebu, koji slici daju i dinamičnost (riječ je, naime, o usitnjeno valovitim potezima), ali i dojam repetitivnosti, koji je pojačan jednoličnim tretmanom polja, ali i razbijen blagom prostornom dijagonalom u donjem dijelu kojom se prostire puteljak pokraj polja kojim ide ženski lik.

Pjesma Gospa Marija ilustrirana je prikazom starice (na omotnici na crtežu čitamo da je to Matoševa majka) koja u skromnu ambijentu kuhinje sjedi za stolom prepunim praznoga suđa. Uz već naveden Trumbetašev detaljizam, možemo zaključiti da je starica siromašna, što na zanimljiv način odgovara metaforici pjesme koju ilustrira. Naime, pjesnik je svoju majku u pjesmi poistovjetio s domovinom Hrvatskom. Starica na očiglednom rubu egzistencije umjetnikov je komentar na današnje stanje u Hrvatskoj, komentar sve većeg siromaštva u našem društvu. Trumbetašev društveni angažman, očigledan u svim dosadašnjim njegovim ciklusima, kao i u književnom stvaralaštvu, jasno ukazuje na probleme u društvu, ali poput Hegedušića (na kojega se umjetnik često poziva) on to ne čini govorom parola i jednostavnih dosjetki kakvima su skloni mnogo mlađi angažirani umjetnici poput Grubića ili Labrovića, nego prikazom stvarnosti koja doduše nije bez patosa, ali je bez svakoga suvišna dociranja, i kao takva djeluje mnogo snažnije, a da ne govorimo da je svakako promišljenija makar se ne radilo o koordinaciji stotine neprofitnih udruga, nego samo o tušu na papiru.

Pjesma U vrtu ilustrirana je makabristički: dvjema maskama iz 18. stoljeća zakrabuljene su djevojka i Smrt, što je stara srednjovjekovna tema erosa i thanatosa, sila za koje je Freud u 20. stoljeću rekao da pokreću našu podsvijest. Dva su lika napravljena upravo kao maske u kazalištu sjena: kao crvena i crna ploha, a jak sukob tih boja sugerira već spomenute principe.

Diskretan naglasak bojom


Tu dolazimo do još jedne važne stavke u ovim crtežima, a to je njihova mjestimična kolorizacija. Tuš u boji u njima sugerira neke snažne emocije, svakako patos prisutan kod Matoša u poeziji kojim se on koristi umjereno, ne bi li postigao veći estetski učinak. Matoš, naime, nikako nije bio impersonalan, a čak i kada pokušava slikati neke isključivo esteticističke prizore često završi u dubokim emocijama, no one u njega nisu deplasirane, jer se uklapaju u ritmičke obrasce i rime u stihovima (uostalom, kao i u njegova vječnog uzora Baudelairea). Bojom na nekim crtežima Trumbetaš pokušava dati tu živost, bilo da je riječ o cvijeću ili dijelovima krajolika ili haljini djevojke koja ide preko polja u Samotnoj ljubavi. Boje su ovdje diskretan naglasak na ljepotama krajolika koje prenosi, možda jedna druga vrsta osjećajnosti od one kakva je ponekad prisutna u Matoševim pjesmama, koja je vezana za društveno, odnosno tradicijsko („dok je srca bit će i Kroacije“; „To je smiješak kakav voli Taine / Pun junaštva plastike i vina“; „Očajnost zvijezda što u tebi niču“, da navedemo neke primjere u njega). U Trumbetaša ona je vezan za prirodu i dojam koji je zasigurno ostavljala na jednog flâneura iz 19. stoljeća kakav je bio Matoš, a koji se danas, u doba masovnih medija, vjerojatno izgubio.


Vijenac 463

463 - 1. prosinca 2011. | Arhiva

Klikni za povratak