Vijenac 462

Književnost

BERNHARDOV MAGNUS OPUS

Obitelj kao kliconoša zla

Božidar Alajbegović

Nakon objavljivanja cjelokupne bibliografije Milana Kundere zagrebačka je Meandarmedia prije nekoliko godina pokrenula ediciju sabranih djela Thomasa Bernharda. U sklopu te edicije nedavno je objavljen osmi naslov, autorov posljednji roman Brisanje, raspad, izvorno objavljen 1986.

Nekoliko je konstanti koje obilježavaju svaku Bernhardovu prozu, pa tako i ovaj, gotovo 600 stranica dug solilokvij u prvome licu. To je zapravo jedna od tih navedenih neizbježnosti – svaka Bernhardova proza zapravo je bjesomučna tirada u prvome licu jednine putem koje u obliku vrlo dugih, vrtložnih, asocijacijama bogatih, meandrirajućih i melodioznih rečeničnih sklopova koji duljinom nerijetko prelaze granice jedne stranice autor sipa jednu za drugom beskompromisnu kritiku austrijskoga provincijalizma i malograđanštine, u skutima kojih se skriva tinjajući fašizam.

slika

Prev. Sead Muhamedagić, Meandarmedia, 2011.

Drugo stalno obilježje njegove proze jest hiperboliziranje i repititivnost; Bernhardovi pripovjedači (odnosno, on posredovanjem njih) upornim pretjerivanjem činjenicu, odnosno društvenu pojavu koja je trenutno na meti njihovih kritika, dovode do paroksizma, pretjerivanjem oni društvenu aberaciju apsurdiziraju i od nje čine grotesku kako bi je na taj način poništili, a sebi priskrbili barem kratkotrajan predah, do novog egzistencijalnog nemira, dok im duh ne postane opsjednut sviješću o sljedećoj aberaciji, o novoj u nizu socijalno-društvenih degradacija, novog deevolucijskog simptoma na čiju pogubnost valja ukazati. Repetitivnost se pritom u svakome autorovu rukopisu očituje na više razina: na problemsko-motivskoj razini Bernhard repetitivnost rabi na način da se istome motivu/problemu višekratno vraća, ne samo iz djela u djelo nego i unutar svakoga pojedinog uratka (a u svrhu svojevrsna egzorciranja problema, kao i kod već opisane uporabe pretjerivanja), dok se repetitivnost na razini strukture očituje činjenicom da je posrednik između rukopisa i čitatelja uvijek netko treći, svejedno da li je njegov identitet čitatelju poznat ili ne. Treća razina ponavljanja već je spomenuto pripovijedanje u prvome licu jednine, a repetitivnost se očituje i u snažnoj obilježenosti teksta piščevom biografijom. Također, iz djela u djelo fabula je uvijek vrlo labava i tek površinski okvir katalogizaciji esejističko-kritičkih opservacija društva, posebice onog austrijskog, koje Bernhard zapravo smatra tek reprezentativnim primjerom stanja svijeta u cjelini.

slika

Thomas Bernhard – radikalni kritičar austrijske stvarnosti

I u ovome romanu sve je to ponovno prisutno, ali najviše do izražaja ipak dolazi autobiografičnost; pripovjedač romana Brisanje, raspad Franz Josef Murau od obitelji je prezren i odbačen osamljenik (majka je prema Bernhardu pokazivala otvoreni prijezir, a otac nezainteresiranost, što je slučaj i s Murauom) na čiji je život, obilježen ljubavlju spram umjetnosti, posebice književnosti i glazbe, umnogome utjecao stric (dok je u Bernhardovu slučaju to bio djed). Tako, kad iznenada primi brzojav u kojemu ga sestre (Cecilia i Amalia) obavještavaju da su mu roditelji i brat smrtno stradali u prometnoj nesreći, Murau ne osjeća tugu, već ljutnju zbog primoranosti na putovanje iz Rima, u kojemu živi, u austrijski Wolfsegg, gdje se nalazi golemo obiteljsko imanje za koje ga vežu isključivo negativne emocije jer su tamo živjeli otac, majka, sestre i brat koji za njega nisu marili i „koji su bili gluhi za sve ono što meni znači tako mnogo: za prirodu, za umjetnost, za sve bitno“. No, kako se poslije otkriva, uzrok je netrpeljivosti mnogo dublji od neslaganja karaktera i različitog poimanja životnih prioriteta; Murauovi roditelji naime bili su simpatizeri nacizma koji su nakon rata u svojoj kući skrivali nacističke oficire („više vođe SS-ova jurišnog zdruga i nositelje medalje Reda krvi“), a s istim tim ljudima, koje duboko prezire i gade mu se, Murau se sad mora susresti i družiti se s njima na pogrebu te od njih primati izraze sućuti. Osim njih pokopu će prisustvovati i predstavnici klera, bliskim vezama povezani s njegovom obitelji (ispostavlja se da je salzburški nadbiskup bio dugogodišnji majčin ljubavnik, za što je otac znao i što je zbog vlastite koristi licemjerno podnosio, baš kao što je dijelom zbog uvjerenja, ali još više zbog koristi, surađivao s nacistima). Igrom ironije (ali i malograđanskoga patrijarhalnog shvaćanja kako sin, a ne kćeri, mora biti nasljednik), upravo Franz Josef potpuni je baštinik obiteljskog imanja, a sestre, koje su se spram njega uvijek odnosile s mržnjom, kinjile ga i maltretirale od najranijih dana, sada strepe kakvu im je sudbinu, u smislu raspolaganja imanjem i nasljedstvom, brat namijenio. Taj je strah opravdan, kako će se pokazati, jer Murau naposljetku čitavo imanje kao potpuno bezuvjetan dar ostavlja Izraelitskoj vjerskoj zajednici u Beču. Na taj način naslovna sintagma dobiva svoje utemeljenje, obitelj obilježena licemjerjem i oportunizmom raspada se, a Murau na krajnje ironičan način briše žig nacizma kojim je njegova obitelj bila označena.

I roman Brisanje, raspad, kao i prethodnih sedam na hrvatski jezik prevedenih Bernhardovih djela dokaz je spisateljske virtuoznosti i iznimne lucidnosti tog austrijskoga književnika, ali i njegova žestoka poriva za beskompromisnom, radikalnom kritikom, koja osim spomenute malograđanštine i austrijskoga nacističkog nasljeđa, ali i fašizma koji, kako Bernhard smatra, i dalje tinja u tkivu toga naroda spremno čekajući da ponovo bukne, obuhvaća još i duhovite kritičke opservacije fotografije te kritiku intelektualne snobovštine, arhitektonskog unakazivanja austrijske urbanosti, birokratskoga državnog ustroja i ideologiziranosti života, uz podcjenjivanje većega dijela književnosti njemačkoga govornog područja (koja je, prema Bernhardu, ništa drugo doli „činovnička književnost“). No ponajviše se u ovome romanu Thomas Bernhard okomljuje na instituciju obitelji kao kliconošu društvenoga zla, u obiteljskom gnijezdu prepoznavajući kavez za pripitomljivanje slobodnog duha, za porobljavanje i ukalupljivanje misli i svođenje indvidualca na pripadnika porodičnome jatu. Jer, prema Bernhardu, unutar obitelji čovjek više nije pojedinac, već se svodi na pripadnika, na manji dio veće cjeline, bez slobode mišljenja i djelovanja, primoran živjeti kako su drugi zamislili i pokoravati se tuđem stajalištu, lišen prava na samoinicijativnost i slobodu odlučivanja.

Ukratko, i Brisanje, raspad cinizmom je, crnohumornom duhovitošću i razornim analitičkim uvidom u nesavršenosti svijeta obilježena proza koja uz bolno otrežnjenje upozorava na društvene probleme, upirući pritom prst u rupe u savjesti modernoga čovjeka.

Vijenac 462

462 - 17. studenoga 2011.

Klikni za povratak