Vijenac 461

Književnost

ODRŽANI 32. ZAGREBAČKI KNJIŽEVNI RAZGOVORI, DHK, 20–23. LISTOPADA

Poguba ljudske naravi

Goran Galić

Svjetska književnost ima dugu tradiciju tekstova o ratu, a i mnoga djela hrvatske ratne književnosti, poput Glavaševićevih Priča iz Vukovara, neočekivano su dragocjen dobitak

Da je rat gotovo jednako star kao i ljudska vrsta, slažu se svi antropolozi, dok većina psihologa osjećaj agresivnosti, prirođen većini ljudi, smatra podlogom ratnih sukoba. Politolozi tvrde da se ratovi vode zbog materijalnih, ekonomskih ili geopolitičkih razloga, ili u svrhu obrane od zajedničkih neprijatelja, kriminolozi da je u pitanju poriv pojedinca prema nasilju, a povjesničari uzrok ratovanju pronalaze u ljudskoj žudnji za ekspanzijom i moći. No kako rat, i sve zlo koje sa sobom nosi, percipira i izražava književnost?

Odgovor na to pitanje ponudili su brojni znameniti književnici, od Homera, Tolstoja, Stonea, Hašeka i Mailera, do Marulića, Marinkovića, I. G. Kovačića i Aralice, ali i sudionici 32. zagrebačkih književnih razgovora, međunarodne književnoznanstvene manifestacije koja je od 20. do 23. listopada održana u prostorima Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske na temu Rat u književnosti – književnost u ratu. Na ovogodišnjim Razgovorima izlagali su znanstvenici i književnici iz sedam zemalja, a predstavljen je i engleski prijevod Priča iz Vukovara Siniše Glavaševića, čime je obilježena 20. obljetnica opsade Vukovara.

Razgovore je otvorio jedan od najčitanijih makedonskih pisaca Venko Andonovski promišljajući pojmove Istine, zbilje i kiča u politici i poetici rata na primjeru jedinoga makedonskog romana koji je književna replika rata u Makedoniji 2001. – Nišan Blaže Minevskog. Uz definiciju kiča kao one interpretacije zbilje koja se najlakše prihvaća i „probavlja“, bez posebnih intelektualnih napora, Andonovski je utvrdio u kojoj se mjeri povijest može smatrati „istinitom“, a u kojoj je samo diskurs sa svim mogućim primjesama, među kojima je interpretacija glavni razlog njezine nepouzdanosti. Michał Babiak iz Slovačke izlaganjem Mir je nastavak rata drugim sredstvima problematizirao je odnos rata i mira u zapadnoj književnosti, pitajući se postoji li izravna veza između života i svijeta kolektiva s jedne i profila njegove književnosti s druge. Istaknuo je da se slovački romantizam nadahnjivao Herderovom idejom da u nacionalnim književnostima slavenskih naroda ne postoji veličanje ekspanzivnih ratova (već samo obrambenih) i da na osnovi toga budućnost pripada upravo slavenskim narodima. Je li se danas na osnovi toga promijenio kontekst herderovskoga promišljanja, zapitao se Babiak, zaključivši kako je „književnost zadnje oružje koje će pružiti mogućnost miru“.

Vječni rat ili vječni mir

Oliver Bakoš sa slovačkoga Sveučilišta Komensky u Bratislavi izlaganjem Prema vječnom miru osvrnuo se na istoimeno Kantovo djelo, koje vječni mir ne tumači snom i utopijom, već kao „međunarodni“ kategorički imperativ prema kojemu bismo u svojim aktivnostima trebali biti usmjereni ako nama upravlja razum. Promatramo li književnost posvećenu ratnoj problematici sa stajališta odnosa razuma i rata (prije svega književnost koja je nastala kao neposredan umjetnički odgovor na Prvi i Drugi svjetski rat) shvaćamo da je riječ o tumačenjima kojima je cilj razum spojiti s mirom na osnovi bezbrojnih svjedočanstava o golemoj patnji koju rat uvijek nosi kako poraženima tako pojedincima. O tome je govorio i Bakoš, istaknuvši kako književnost moderne posvećena ratu uza sve blještave aspekte rata (junaštvo, poštenje, žrtvovanje sama sebe) vrlo uvjerljivo prikazuje i svu njegovu bijedu, apostrofirajući činjenicu da je upravo bešćutna okrutnost rata njegovo jedino pravo lice.

Osobito je bio zanimljiv nastup književnika Tomislava Marijana Bilosnića Umjetnici u Domovinskom ratu, živo svjedočanstvo jednoga od osnivača zadarskoga samostalnog voda umjetnika u Domovinskom ratu. Bilosnić je kroz prizmu osobnog iskustva problematizirao pitanje očuvanja općeg i osobnog identiteta, a prije svega identiteta Zadra od ratnih razaranja. Rušenjem crkava, muzeja, spomenika kulture, ulica i zidina bili su napadnuti svi graditeljski slojevi povijesnoga Zadra. U gradu bez struje, vode i komunikacija, odsječenu od svijeta, u neprijateljskom okruženju, postavilo se pitanje kako ga oživiti, kako duhom i ljepotom zaustaviti prljavu bujicu zla koje je izviralo iz demonskih izvora mržnje i nasilja, posvjedočio je. Budući da je rat imanentno stanje antikulture, dodao je, prigodom osnivanja samostalnog voda umjetnika u Zadru postavilo se presudno pitanje kako kulturu ne povesti u ratnu huškačku propagandu, kako izbjeći redukciju kulture na ratnu subkulturu, na kulturno-ideološki pritisak i ogoljenu formu psihološkog rata. Usprkos nepovoljnoj klimi, ti su „čuvari ljepote i duše grada“, kako su ih prozvali tadašnji mediji, organizirali društveni život ratnoga Zadra i umjetnošću izborili slobodu.

Okrutna životna zbilja

Talijanski pjesnik, vizualni umjetnik, grafički dizajner i kritičar Gio Ferri osvrnuo se na ideje futurizma u kontekstu ratne problematike, podsjetivši na Marinettijev Futuristički manifest iz 1909, čije su revolucionarne ideje izazvale skandal i utjecale na kulturu čitave Europe. U skladu sa svojim (protofašističkim) idejama, Marinetti je bio proročki simbol revolucije koja će izbrisati prošlost i „higijenski očistiti svijest“. Iako danas, kao i u posljednjih šezdeset godina, takve izjave smatramo izrazito skandaloznima, ističe Ferri, Marinetti je esencijalnom kvalitetom misli (Giovanni List) ostvario utjecaj na brojne buduće književnike, napose njemačke ekspresioniste, prevladavši lažnoromantičarsku koncepciju umjetnosti okretanjem „fizičkoj stvarnosti života“.

Dok je Manuel Frias Martins iz Portugala prikazao pojedine aspekte književnoga prikazivanja iskustva Portugalskoga kolonijalnog rata, koji se vodio na trima frontama od ranih šezdesetih do sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća, jedan je od najiščekivanijih gostiju ovogodišnjih Razgovora, Rainer Grübel sa Sveučilišta u Oldenburgu u Njemačkoj, problematizirao pitanje kako tri medija književnosti – pjesništvo, proza i drama – obrađuju temu rata na različite načine, u skladu sa svojim estetskim i poetičkim temeljima. Grübel je problem analizirao na primjerima pjesama Evropa godine devet stotina četrdeset i druge i Pjesma iz godine devet stotina sedamnaeste Miroslava Krleže, zatim Jedna starica drugoj Dmitrija Prigova te Ruše nam Dubrovnik Ante Stamaća, gdje utvrđuje kako se pjesništvo koristi načelom uspostavljanja jednakosti, tj. s pomoću izraza ostvaruje značenje teksta. U procesu pripovijedanja proza primjenjuje sredstvo razvijanja različitih točki gledišta, tvrdi Grübel, što argumentira primjerom Krležina ciklusa Hrvatski bog Mars i romanom Dobronamjernik Johnathana Littella, dok se tematiziranje rata u književnom mediju drame danas čini mnogo težim nego u prozi i poeziji, jer više nije moguće uprizoriti tzv. „pravi rat“.

Vrijednost hrvatske ratne književnosti

Božidar Petrač drugog se dana ZKR-a zapitao što se od brojnih naslova u kojima su zabilježeni krici u europskom krajoliku ratnim zlom zahvaćene Hrvatske i čija to autorska djela odista jesu književnost, na što je odgovorio akademik Ante Stamać, predavanjem Otisci rata 1991–1995. u hrvatskoj književnosti. Stamać je naime iz velikog korpusa hrvatske ratne književnosti izdvojio djela koja su se uspjela potvrditi „svojom izvanredno snažnom književnom strukturom“. Navodi pjesme koje su, nadilazeći svoj povod, ostale u pamćenju kritike i čitatelja, ali i hrvatskoga jezika, poput pjesama Progonstvo Iloka i Zrakoplovi-ubojice Slavka Mihalića, Imala sam kuću, imala sam dom i U ovom strašnom času Željka Sabola, Vukovarski arzuhal Antuna Šoljana te Anima Croatorum Ivana Tolja. Od proznih ostvarenja, Stamać izdvaja Kratki izlet Ratka Cvetnića, kojim je autor ostvario „rijetko koherentan putopis unutarnje ironične duševnosti i izvanjske kronikalne struje jednoga kratkog vremena“, roman Koko u Kninu Ivana Kušana, esejističke Priče iz Vukovara Siniše Glavaševića, paradigmatičnu novelu Ah, to si ti Dubravka Jelačića Bužimskog te dva romana-kronike iz zadnjih godina: Život nastanjen sjenama Ivana Aralice i Lovac sjena Nikole Đuretića.

I ostali izlagači održali su vrijedna izlaganja. Od Christosa Hadjipapasa s Cipra (Tema rata u književnosti Cipra), Renate Hansen-Kokoruš iz Njemačke (Svakodnevica rata), Sanje Knežević (Transcendentno iskustvo ratne zbilje u hrvatskom romanu) i Alenke Mirković-Nađ

(Autentičnost ratne literature: sirenski zov u gluhoći suvremenog Babilona) do Sanje Nikčević (Hrvatska ratna drama), Cécile Oumhani iz Francuske (Pišući Tunisku i arapske revolucije) i Lucije Šarčević (Rat u Juditi Mire Gavrana u usporedbi s ratom u Juditi Marka Marulića), izlaganjem koje je zatvoren ovogodišnji ZKR. Sudionici su posljednjeg dana manifestacije posjetili Vukovar.

Zagrebački književni razgovori tradicionalna su književnoznanstvena međunarodna manifestacija Društva hrvatskih književnika, koja je od šezdesetih godina prošloga stoljeća ugostila više od tisuću književnika, prevoditelja, lingvista, književnih kritičara i kulturologa. Od 2009. Razgovori sudionicima predstavljaju po jednoga istaknutoga hrvatskog autora, kojem se jedno djelo prevede na engleski jezik. Dosad su prevedena djela Paralelni svjetovi i druge drame Mire Gavrana, Konjanik Ivana Aralice i Priče iz Vukovara Siniše Glavaševića.

* * * * * * * *

KULTNA GLAVAŠEVIĆEVA KNJIGA PREVEDENA NA ENGLESKI

Glas savjesti i slobode

Marko Bregović

Predstavljanje treće knjige biblioteke ZKR-a Stories from Vukovar Siniše Glavaševića i projekcija dokumentarnog filma Zaustavljeni glas Višnje Starešina održano je 21. listopada u prostorima Matice hrvatske, u sklopu 32. zagrebačkih književnih razgovora. Okupljene je pozdravio akademik Ante Stamać, podsjetivši na prvo izdanje Glavaševićeve knjige koju je 1992. izdala Matica hrvatska, a sada je napokon objelodanjena i na engleskom. Predsjednik Povjerenstva za Zagrebačke književne razgovore i urednik izdanja Nikola Đuretić u uvodnom se govoru osvrnuo na samu knjigu i autora, ali i na Vukovar u Domovinskom ratu. O knjizi su govorili i Mladen Machiedo, autor predgovora, kao i književnik i Glavaševićev prijatelj Stjepan Čuić.

Slikovit opis Siniše kao osobe, ali i njegova rada za vrijeme rata, dao je Machiedo. Rekao je kako se još uvijek sjeća Sinišina glasa s radija i spomenuo kako ga jako cijeni kao osobu istaknuvši: „Poštovanje prema glasu Siniše Glavaševića trebalo bi se iskazati šutnjom.“ Govoreći o vedru autorovu karakteru izrazio je divljenje što se od 24 Sinišine priče, koje su nastale u opkoljenom i razrušenom Vukovaru, samo njih pet odnosi na rat, dok ostale kao tematiku imaju ljubav, djetinjstvo, prijateljstvo, život i svijet koji nas okružuje.

O Siniši Glavaševiću i njegovu djelu emotivno je govorio njegov prijatelj Stjepan Čuić okarakteriziravši ga kao „glas savjesti u paklu, paklu koji se događao na teritoriju Europe“. Njegovu sudbinu usporedio je sa sudbinom Ivana Gorana Kovačića, a njegov glas s „glasom slobode medija, ali i glasom koji su mnogi europski mediji nesavjesno prešutjeli“. Na kraju predstavljanja rekao je da se Glavaševića danas sjećamo s tugom i sjetom. „Sjećamo se glasa i grada koji je volio, sjećamo se i da su ga tri mjeseca bili zaboravili oni koji su ga trebali štititi, a pogotovo ljudi iz profesije, koji su ga naposljetku prepustili balkanskom militarizmu.“

Nakon predstavljanja Priča iz Vukovara uslijedila je projekcija dokumentarnoga filma Zaustavljeni glas redateljice Višnje Starešina, realiziranog u produkciji Interfilma, Riječ je o iznimnom ostvarenju koji tematizira Domovinski rat, grad Vukovar i njegov radio, ali ponajprije to je film o djelu i pogubnoj sudbini Siniše Glavaševića i ostalih heroja Vukovara, poput Branka Polovine i Jeana-Michella Nicolliera, koji su se na razne načine odupirali protivničkoj agresiji i pritom neprestano Vukovarcima davali nadu, ali su i sami na kraju podlegli nemilosti neprijatelja na Ovčari.

Reizdanje Glavaševićevih Priča na engleskom izvrstan je prinos promicanju hrvatske antiratne književnosti, ali i doprinos europskoj kulturi, jer kako kaže akademik Stamać: „Nitko nema rat na ovaj način zabilježen u književnosti kao što ga imaju hrvatski pisci.“

* * * * * * *

Vijenac 461

461 - 3. studenoga 2011. | Arhiva

Klikni za povratak