Vijenac 460

Naslovnica, Razgovor

Tomislav Radić, redatelj

Matica bi trebala osnovati televiziju

Razgovarao Andrija Tunjić

Ugledajući se u Ejzenštejna zamišljao sam moguće filmove o Petru Svačiću / Uvijek mi se činilo poticajnim raditi filmove o nevažnim životima nevažnih naših sugrađana / Na HTV-u su odbili snimanje nastavka Kotlovine s obrazloženjem da ih to ne zanima / Autora filma ili film neki novinari proglase lošim i prije nego publika vidi film / Tito je valjda bio kriterij po kojem je žiri u Puli donosio odluke / U više navrata zalagao sam se da film treba promovirati mladu državu kakva je Hrvatska, ali to je malokoga impresioniralo / Nedavno sam odbio poziv na festival u Solunu za Kotlovinu zato što je bio uvršten u balkansku sekciju / Današnje je kazalište uskraćeno za uzbuđenje da se glumcu vjeruje



Kazališni i filmski redatelj Tomislav Radić samozatajan je i izniman umjetnik, a svaka njegova režija, bilo da je riječ o kazališnoj predstavi ili filmu, pobuđivala je veliko zanimanje ne samo publike nego i struke. Posljednji film, Kotlovina, na Pulskom filmskom festivalu dobio je šest nagrada. Film Kotlovina kao i sveukupno umjetničko stvaralaštvo povod je ovom razgovoru.


Snimio Jasenko Rasol


Gospodine Radiću, je li točno da ste kao student radili kao grafički urednik na hrvatskim samizdatima?

Ne bih rekao samizdat, to ima zvuk i aureolu sovjetskog izdavaštva, kod nas se to zvalo vlastita naklada. Kada sam studirao na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, na istoj godini bili smo Dubravko Horvatić, Igor Zidić, Ante Stamać, Josip Stošić, svi smo studirali komparativnu književnost ili povijest umjetnosti. Zahvaljujući Veri Horvat Pintarić, koja nam je svima bila profesorica, počeo sam se baviti grafičkom opremom knjiga. Onda je Dodo Horvatić odlučio objaviti dio svojih pjesama koje sam ja grafički opremio. Poslije su došli drugi.

Čije su još knjige objavljene nakon Horvatićeve?

Prvo je objavio Zidić, pa Stamać, pa onda Stošić... U Horvatićevoj smo knjizi zaboravili navesti da je vlastito izdanje, pa smo onda taj redak naknadno ručno otiskivali. Mučili smo se, ali vrijedilo je truda.

Od tada pa do danas niste prestali provocirati. Je li iz potrebe provociranja poteklo vaše bavljenje umjetnošću?

Daj Bože da sam provocirao. Ja sam se samo bavio likovnošću.

Niste provocirali?

Ne znam. Nisam ja nikad bio posebno hrabar, ali tako je ispalo.

Zar vaš prvi igrani film, Živa istina, nije bio provokativan?

Pa imao je nešto od provokacije. Postao je to, gotovo bih rekao, nehotice.

Nehotice?

Radio sam niz dokumentarnih reportaža na televiziji, u redakciji Angela Miladinova, i onda sam pomislio kako bih mogao napraviti nešto što bi mogao biti film. Molio sam Angela da mi svaki mjesec da ekipu kako bih nešto snimio pa, ako Bog da, da od toga napravim i film. Odobrio je i dodao: A što ako ne ispadne film, hoće li ispasti barem neka emisija? Hoće, rekao sam. Tako mi je na povjerenje devet mjeseci davao ekipu i ja sam snimao. Božidarka Frait glumila je neku vrstu parafraze svoje priče o nezaposlenoj glumici – s Božom sam svojedobno studirao na Akademiji – i onda sam to montirao. Zahvaljujući mojoj upornosti, Božinoj otvorenosti i invenciji Maje Filjak, koja je montirala i razumjela što sam htio, nastao je film Živa istina.

Osim, recimo, provokacije što je još bio poticaj da se počnete baviti umjetnošću?

Htio sam biti redatelj. To sam htio još u gimnaziji. Redovito sam išao u Kinoteku, a onda je u izdanju Jugoslavenske kinoteke objavljena knjiga o Ejzenštejnu. Bila je to prva knjiga o filmu i nekom redatelju koju sam pročitao. Kako je Ejzenštejn uza sve ostalo bio darovit slikar, u knjizi su bili crteži njegovih filmskih kadrova. Bile su tu skice filma Ivan Grozni, koji nisam gledao. Jedino sam bio gledao Krstaricu Potemkin. Imao sam valjda sedamnaest godina i Ejzenštejn mi je odmah postao uzor. Ugledajući se u njega zamišljao sam moguće filmove o Petru Svačiću. Kao što je Aleksandar Nevski, vjerovao sam, inspirirao Ejzenštejna, tako bih ja, mislio sam, mogao napraviti film o Svačiću. Osobito mi se nametala slika vile koja dolazi posjetiti mrtvoga Svačića, sa slike Otona Ivekovića, to mi je bilo vrlo uzbudljivo.

Vratimo se današnjem vremenu. Povod je razgovoru vaš posljednji film Kotlovina, ali i filmovi Što je Iva snimila 21. listopada 2003, Tri priče o nespavanju, kao i cjelokupno stvaralaštvo u čijem su središtu mali ljudi i njihova intima. Jesu li mali ljudi vaše nadahnuće?

Uvijek citiram stihove iz Cesarićeve pjesme Pukotine: „Pukotina ima svaki život kroz koje bližnji radoznalo zure motreći naše dane što se žure. I tako ništa nije posve naše, mi srčemo taj život kao vino iz tuđom rukom uprljane čaše.“ Pomislio sam kako bih možda mogao napraviti nekoliko filmova koji bi imali zajednički naslov Pukotine. Filmove o nevažnim životima običnih ljudi. Uvijek mi se činilo poticajnim raditi filmove o nevažnim životima nevažnih naših sugrađana – bližnjih, njihovih obitelji, i svega onoga što se krije u svakoj takvoj obitelji.

Nije li anakrono da u eri globalizacije vas zanimaju mali ljudi?

Kad već spominjete male ljude, uvijek pomislim na Roberta Altmana, koji filmove uvijek ispuni mnoštvom osoba koje su međusobno povezane. Altman je redatelj koji doista želi reći nešto o svojim suvremenicima, Amerikancima, o njihovim malim životima, osobito o odnosu prema roditeljima i djeci, što je pokazao u glasovitom filmu Kratki rezovi (The Short Cuts). On je nešto vidio u američkom društvu i o tome je napravio film. Toga se ni ja ne ustručavam, to mi neki zamjeraju u Kotlovini.


Zamjeraju vam što ste sve vidjeli u hrvatskom društvu?

Tako nekako. Ali daj Bože da imam sposobnost sličnu Altmanovoj pa da mogu tako nešto filmski ispričati! Ako sam nešto naučio od Altmana... a svatko uči od nekoga. Altman je često govorio kako je mnogo naučio od Jacquesa Tatija, od kojega sam i ja mnogo naučio. Glumili ste u mojoj Kafetariji, koja je deset godina bila hit-predstava na Dubrovačkim ljetnim igrama, pa se vjerojatno sjećate mnogih tatijevskih detalja koje su neki glumci uspjeli razumjeti. Preko mene su razumjeli kako bi Tati bio htio da oni nešto odglume.

Ima li smisla danas snimati filmove koji se tiču malih ljudi i njihovih sudbina?

Ja vam to ne znam, ali takve filmove snimam pa što Bog da. Kotlovina je nekoliko tjedana na repertoaru, gledaju je ljudi koji dođu u tri popodne i bez kokica gledaju film. To mi je veliki kompliment. Možda su to drukčiji sugrađani od mnogih koje poznajem, ali umišljam si da se te gledatelje taj film životno tiče. Konačno, mogli su pričekati Kotlovinu i na televiziji, gdje će biti prikazana u tri nastavka, a ipak nisu. Zato si umišljam da ih se to tiče. Ali, nažalost, takvim temama i takvim običnim hrvatskim ljudima na televiziji, bojim se, nema mjesta.

Ne razumijem.

Na HTV-u su odbili snimanje nastavka Kotlovine s istim osobama u drugim situacijama, jer ih to ne zanima.

Zar ne bi bilo normalno da vas mole da napravite nastavak?

Bilo bi, ali njih to, kažu, ne zanima.


Možda je to zato što je riječ o ljudima koji na HTV nisu došli po sposobnostima nego po tko zna kakvim kriterijima?

Ma tko će sad pogađati kako su došli i što to mene briga! Meni je važno da ne mogu snimati. Znači, moram, crklo-puklo, naći načina kako bih to, što sam smislio, nekako snimio uz neku drugu pomoć, bez Hrvatske televizije. Što me briga za ispravljanje krivih Drina. Zato što sam autor! Zato što se meni, primjerice, ne sviđa što oni ubacuju reklamne poruke u umjetničke filmove koje emitiraju. Nedavno sam gledao film Mela Gibsona Apocalypto. Prekidan je reklamama! Pretplata omogućuje da javna televizija bude neovisna o marketingu te da financira program koji nije komercijalno isplativ: oni ipak rade drukčije. Ali tko sam ja da se miješam u to što su oni odlučili financirati?

Tko je konkretno odbio vašu zamisao o nastavku Kotlovine?

Kako bih ja to mogao znati? Odbila je neka nesretnica koja se na odbijenicu potpisala kao nabava programa. Osoba za koju prije nikad nisam čuo i za koju ne shvaćam kakve bi veze mogla imati s dramskim programom. Ne znam kako je dospjela na mjesto s kojeg nabavlja programe za televiziju. Na Googleu sam doznao da je ona producentica, koja se u biografiji može pohvaliti da je za Dječji program HTV-a producirala, među ostalim, i Tajni dnevnik patke Matilde. Ne znam je li to dostatno da bude osoba koja kreira hrvatski javni kulturni prostor.

Kritički osvrti na vaše filmove malo su kad puni ushita, uglavnom se piše da su to kvalitetni i tipično hrvatski filmovi. Zašto takav odnos kritike prema kvaliteti vaših filmova?

Takav je manje-više odnos prema mojim ili bilo čijim filmovima. U jednom intervjuu Ante Babaja bio je rekao kako je moguće i film „zaklati poput čovjeka“. Nije to nešto posebno novo. Autora filma ili film neki novinari proglase lošim odmah nakon premijere, i prije nego što publika vidi film i eventualnim izostankom pokaže svoje mišljenje. I što takvim kritičarima možete? Ništa. S idejom o nastavku Kotlovine ići ću na natječaje bez obzira budu li mi pozitivne kritike pomagale ili ne. Volio bih da mi pomognu.

Ne čini li vam se da je na recepciju vaših filmova često utjecala politika?

Možda. Jednom sam, 1973, nosio jedan scenarij koji je potpisao Eugene Ionesco – riječ je o njegovu kazališnom tekstu po kojem sam uz njegovo odobrenje napisao scenarij za film. Mislio sam, imam Ionescov scenarij, to će sigurno proći na Fondu za unapređivanje kulturnih djelatnosti, kako se to onda zvalo, ali glatko sam odbijen.

Zašto?

Argument je bio da autor nije domaći pisac. Poslije sam došao s drugim scenarijem, čiji sam autor bio ja, i opet sam odbijen. Godinama poslije jedan član te komisije povjerio mi je da su ostali članovi komisije rekli: „Ma i Radiću će biti drago da se to ne snimi jer mu je taj film previše crn.“ Tako je prošlo devetnaest godina da nisam snimao film jer je ono što sam slao na natječaje uvijek bilo odbijeno. Nakon devetnaest godina dobio sam novac za film prema Šoljanovu romanu Luka, ali kako je u tom času počeo rat, bio sam došao na ideju da novac koji sam dobio za snimanje i filmsku vrpcu iskoristim za snimanje onoga što se zbivalo oko mene. Što mi se tada činilo važnijim. No producent to nije dopustio. Rekao je: Što ćemo sad snimati neki dokumentarac, a imamo lovu za pravi film! I tako sam ja, umjesto dokumentarca o ratu, usred rata u Omišlju snimao Luku. Sjećam se svakoga dana snimanja po vijestima koje su stizale s ratišta. Jednog dana telefonirao mi je Šoljan – smijući se kaže: Pucaju po meni. Evo doletio mi je geler na stol. Bilo je to onda kada su raketirani Banski dvori. Taj je geler motiv onoga njegova sjajnog eseja Glagoljanje o geleru. U trenutku kada mi je to Šoljan govorio snimao sam scenu u kojoj glumac Matko Raguž utovaruje svoj kombi i govori: Luda kuća, luda kuća! Film, jasno, nije vidjela ni publika ni kritika. Imali smo premijeru kada su sve kinodvorane bile praktički zatvorene. Nitko se nije usudio ići u kino jer su padali – zvončići.

Pojavljivanje filma Živa istina na Pulskom festivalu izazvalo je politički skandal i isključivanje iz službenoga dijela programa. Zašto?

Tada je Pulski festival imao filmove u službenoj konkurenciji i filmove izvan konkurencije. Mene na početku nisu uzeli u službenu konkurenciju. Međutim, iako film nije ušao u službenu konkurenciju ja sam, onako mlad i drzak, napravio projekciju filma u ondašnjem Domu armije u Puli prije nego što je na njega došao red. Na tu projekciju došli su kritičari od kojih je netko u predvorju objesio komad papira na koji su se izlazeći potpisivali – počeli su skupljati potpise protiv žirija koji je takav film izbacio iz konkurencije. Predsjednik tog žirija bio je Stipe Šuvar. Tada sam u jednom intervju bio za Šuvara rekao kako misli da je predsjednik prijekog suda, a ne žirija. Tako nešto sam izlanuo. Poslije je taj isti žiri, da se spasi od napada, donio odluku da Božu Frait nagradi Zlatnom Arenom za ulogu u filmu koji – nije bio u konkurenciji. Zbog tog presedana na sljedećem zasjedanju Vijeća Pulskog festivala u Statut Festivala unesena je neobična odredba da se ne smije nagrađivati film koji nije u konkurenciji.

Jesu li možda film isključili zato što je bio odveć taman za svijetlu tadašnjost komunističke Jugoslavije?

A tko će znat! Netko je bio proširio vijest da se Tito, koji je sve filmove prvo odgledao na Brijunima, na projekciji digao i otišao, a da ga nije dokraja odgledao. Onda se to pričalo. Tito je valjda bio kriterij po kojem je žiri donosio odluke.

Mislite?

Jasno da je bio. Meni je to tada bilo normalno. Tito je smatrao da su filmovi važni za ono što je on radio, dakle za upravljanje Jugoslavijom i njezin ugled u svijetu. I danas imamo mnogo onih kojima je to tada bilo normalno, ali im nije normalno kada se netko na isti način zalaže za sadašnju Hrvatsku. U više navrata ja sam se zalagao da film treba promovirati mladu državu kakva je Hrvatska, ali je to malokoga impresioniralo. Svaka, a osobito mlada, država mora imati svoju kinematografiju. Filmovi se uostalom pamte po državama iz kojih dolaze; znamo da je film primjerice švedski, nizozemski, francuski…, a manje znamo tko je redatelj. Zaboravimo je li to bio baš Bergman ili netko drugi, ali znamo da je film švedski. Za Hrvatsku je osobito važno da ima vlastitu kinematografiju. Moj film Anđele moj dragi hrvatski je film i bio je ispljuvan. Još do danas ne znam čime se taj film zamjerio kritičarima.


*******


Razgovor u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Vijenca br. 460, od 20. listopada 2011. godine.


Vijenac 460

460 - 20. listopada 2011. | Arhiva

Klikni za povratak