Vijenac 459

Kazalište

Dječje kazalište Dubrava i Kazališna družina Kufer: Tomislav Zajec, Svinje, red. Helena Petković

Čovjek il' svinja, svejedno

Igor Tretinjak

Djeca i znatiželjni namjernici visjeli su na ogradi, pomno osluškujući riječi izgovorene pod zvijezdama pojačanim scenskim reflektorima – iako prizor zvuči kao tek još jedan od prisjećaja na zlatne dane Dubrovačkih ljetnih igara, kad probe i izvedbe Držića, Krleže i brojnih drugih klasika nisu mogle proći bez vjernih promatrača s one strane brane, riječ je o znatno bližoj nam slici. Dubrovačke zidine u gornjem je prizoru zamijenila ruševna kuća u Donjoj Dubravi, gospare radoznalce zagrebački malci uz dodatak slučajnih prolaznika i zalutale policijske patrole, a duhovita Držićeva nadmudrivanja u stihu groteskni dijalozi Tomislava Zajeca u svinjcu.


Aleksandra Stojaković (Ibru) i Nina Benović (Mala Ibru) u grotesknom mjuziklu Tomislava Zajeca


Predstava Svinje prvi je dodir Kazališta Dubrava sa svijetom odraslih gledatelja, a nastala je, u suradnji s Kazališnom družinom Kufer, kao plod istraživanja potencijala ambijentalnoga kazališta Donje Dubrave. Zaokret odrasloj publici logičan je nastavak niza vrlo uspjelih predstava za djecu, a osmišljenost iskoraka vidi se i u izboru komada koji se grotesknom tematikom naslanja (i nastavlja) na posljednje predstave toga kazališta poput Matilde i Male djece, velikih ljudi u kojima je (glumačka) karikatura počesto doticala grotesku.

U komadu Svinje Tomislav Zajec stvorio je začudan svijet u kojemu sestre Ibru i Mala Ibru ubijaju profesore mlađe sestre, ujedno simbole izvora znanja i spoznaje, „uručujući im tim krajnjim činom otkaze“, istodobno svu svoju pažnju posvećujući vlastitim svinjama. U tom grotesknom obratu ljudi postaju karakterne, ali i doslovne svinje u redu za svinjokolju, dok svinje, ni krive ni dužne, zauzimaju njihova mjesta. U svijetu dovedenu do krajnosti sestre još topla tijela pokojnika drobe u drobilici i zakopavaju u vrtu, brinući se tek oko sve manje slobodnih mjesta u njemu, dok odavna „ohlađenog” oca čuvaju i hrane u svinjcu, priređujući rođendanski tulum njegovim tjelesnim ostacima. Jednako tako sjećanja i vlastitu prošlost, osim od prijelomnih trenutaka u kojima su im svinje spasile živote, sestre grade od scena ubojstva u kojima pamte samo „sretne trenutke”, odnosno hrabrost i(li) simpatičnost skorih pokojnika.

Idealno mjesto za scensko oživljavanje crnohumornoga komada scenograf Leo Vukelić pronašao je usred Donje Dubrave, u dvorištu napuštene kuće čija je starost, derutnost i obraslost stvorila vrlo autentičan, pomalo sablastan ambijent kao savršeno poprište groteskne priče. S druge strane, naseljene kuće u susjedstvu i prometna cesta naslonjena na dvorište mračnu su priču uplele u kontekst stvarnoga života i životne sredine, pokrenuvši pitanja o tajnama skrivenim unutar susjedna četiri zida. Na tragu prostorne opreke i tekstualne groteske Neven Mihić oblikovao je barokno kićene kostime koji su vrlo zgodno kontrirali (ljudskom) svinjcu u kojemu su se našli.

U takvu vizualnom i tekstualnom okviru redateljica Helena Petković odlučila je glavnu riječ predstave prepustiti riječi samoj, odnosno brojnim duhovitim dijalozima Zajecova predloška. Nažalost, time je propustila priliku za potpunijim oživljavanjem sama prostora, od okućnice i terase do pokrajnje ulice. Osim prostora, i sam komad prizivao je razigranu redateljsku ruku, čemu u prilog govori i podnaslov – Mjuzikl iz života na farmi. Mjuzikl se u Donjoj Dubravi sveo tek na tri izvedbeno slabašna i koreografski nedovoljno osmišljena songa, a fizički pokret na druženje Male Ibru s metlom i pokušaje da preko noći postane balerina. Iz diskretna redateljskog rukopisa izvirilo je i pokoje odlično rješenje poput vrlo efektna ukazivanja na poroznost zidova doma i nepostojanje istinske privatnosti, što je Petkovićeva prikazala projicirajući na zidu događaje u interijerima. U tim scenama gledatelji su postali voajeri koji zaviruju u privatnost vlastitih susjeda i otkrivaju njihove jezive tajne.

Stariju sestru Ibru Aleksandra Stojaković oblikovala je uz naglašeni glumački odmak, ne proživjevši, već prokomentiravši njezine groteskne poteze i riječi. Naglašavala je to pogledima ironije upućenim publici, čime je ublažila autentičnost svog lika, Zajecova svijeta i sama ambijenta, ali na izvedbeno šarmantan način. Povremene pogreške u tekstu Stojakovićeva je pogledima čuđenja upućenim publici vrlo duhovito prenosila vlastitom liku na dušu. Malu Ibru Nina Benović izgradila je bez naglašena pomaka u grotesku ili karikaturu, oblikovavši lik nesigurne mlađe sestre u traganju za samom sobom djelomice infantilno. Dječja zaigranost i povremena ljutnja ukazivale su na neshvaćanje težine djela koje su sestre činile, prihvaćajući ih normalnima, što je groteski na trenutke davalo lice strašne zbilje. Izgubljenost u zločinu kulminirala je u trenutku kad je Mala Ibru odlučila nazvati policiju jer je jedna od žrtava uspjela pobjeći. Iako se u njezinoj glumi u prvom dijelu predstave osjetila nervoza, u drugom dijelu Benovićeva je bila znatno bolja, kako u verbalnom dijelu, tako i u pokretu. Iako su zasebno stvorile zanimljive likove, ponajprije u monološkim dijelovima, dvije glumice nisu uspjele povezati ta dva pola predstave, već su njihovi razlomljeni dijalozi dobrim dijelom ostajali monolozi, lomeći ritam i energiju predstave.

Bez obzira na zamjerke, predstava Svinje sadržajno začuđuje i otvara pitanja uz široki osmijeh na licu, prostorno oduševljava autentičnošću, a glumački počesto šarmira, širom otvarajući vrata daljim istraživanjima ambijentalnog teatra i „kazališta odraslih“.


Vijenac 459

459 - 6. studenoga 2011. | Arhiva

Klikni za povratak