Vijenac 458

Književnost, Naslovnica

ZAPISI O SEDAMDESETIMA: APSURDNOST ZBILJE

Vrijeme kad smo najbolje razumjeli Kafku

Strahimir Primorac

Pavličić je naglašavajući sveprisutnost i svemoć politike u sedamdesetima jasno naznačio i tko je preko svojih mehanizama imao kontrolu nad pojedincem i cjelokupnim životom u ondašnjoj Jugoslaviji


Nova Pavličićeva autobiografsko-memoarska knjiga Bilo pa prošlo znatno se razlikuje po temeljnom tonu od njegovih knjiga sličnoga tipa, kojih u dosadašnjem opusu nije malo i koje u njemu zauzimaju važno mjesto. Takve Pavličićeve ranije knjige najčešće su označavane lirskom prozom, sintagmom kojom se naglašavao povećan udio autorova emocionalnog angažmana u zapisima kojima je evocirao sjećanja na Vukovar svoga djetinjstva i rane mladosti. Ti su tekstovi, najprije, bili produkt snažna poriva da se literarnim rekonstruiranjem dominantnih simbola izgubljenog zavičaja „otkupi“ odlazak i tako održi vlastita unutarnja ravnoteža (Dunav). A poslije, kad je u ratu grad bio i doslovno sravnjen sa zemljom, javila se potreba da se ponovno sagradi ono što je nestalo, samo sada književnim sredstvima, i na taj način sačuva njegov duh – ona njegova nematerijalna posebnost i jedinstvenost među svim drugim gradovima svijeta (Šapudl, Kruh i mast, Vodič po Vukovaru, Vukovarski spomenar; dio autorove feljtonistike). Ali u knjizi Bilo pa prošlo nema ni traga bilo kakvim lirskim iskricama kojima su bili inicirani i prožeti spomenuti Pavličićevi tekstovi! Dapače, iz ovih zapisa o sedamdesetim godinama 20. stoljeću, u kojima poprište zbivanja nije više njegov rodni grad, nego (uglavnom) Zagreb, isijavaju neugoda, strah, tjeskoba i paranoja.


Izd. Profil, Zagreb, 2011.


Riječ je zacijelo o vremenu kojem se pisac ne vraća rado, a ni poriv da evocira to desetljeće nije više isti kao u prijašnjim tekstovima. Sada on proizlazi iz „osjećaja dužnosti“ prema mlađim ljudima: oni sedamdesete smatraju vrlo važnima za našu povijest, a nedostaje im tekstova koji bi im približili to doba. Zato se kao „čovjek onoga vremena“, kako kaže u uvodnoj Izjavi o namjerama, osjetio prozvanim da „pokuša sažeti ono najvažnije o tome razdoblju“. Pavličić pritom upozorava – a to bi upozorenje trezven čitatelj morao u svakom času imati na umu – da on ne stvara ni dokument, ni objektivan prikaz razdoblja, a nije to ni pokušaj autobiografije. „Pripovijedam o sebi samo ono što mi se čini da je tipično, pa se događalo i drugim ljudima, a ne ono što je jedinstveno i što se događalo samo meni. Koliko god da sam svjestan njezine subjektivnosti, svakako bih htio da ova knjiga bude i svjedočanstvo.“ Ima li u toj želji kontradikcije? Jer, ako je nešto obojeno subjektivno, ako se pripovijeda iz rakursa neposrednog svjedoka i ako se piše „onako kako se pripovijeda kad se ljudi sastanu i udare u priču“, kakva vrsta (povijesnog) svjedočanstva to može biti? Iako bi se povjesničari s piscem teško složili, publici kojoj je narativni diskurs bliži od znanstvenoga Pavličić nudi ovakvo gledište: da ono što je u povijesti bitno „često se i ne sastoji od činjenica, nego od nekih odnosa koji se podrazumijevaju, nekih slutnja koje lebde u zraku, nekog osjećaja svijeta koji je svima zajednički“.

U formalnom pogledu Pavličić je svoju novu knjigu, kao uvijek, složio vrlo brižljivo i precizno. Svakoj godini od 1970. do 1979. posvetio je posebno (naslovljeno) poglavlje, a svako je poglavlje podijelio u četiri dijela, u kojima se govori o različitim temama. Tekst, pisan u prvom licu, prati važnije događaje u tom razdoblju Pavličićeva života: zapošljavanje na fakultetu, boravak u vojsci, podstanarske peripetije, vlastite spisateljske dileme, odnos prema zbivanjima na književnoj sceni. Autor istodobno pokazuje kako na taj individualni, privatni svijet utječu društvena, u prvom redu politička zbivanja. Ponekad njegove tvrdnje imaju prizvuk crnog humora, npr. kad za tadašnje često konzumiranje alkohola („lokanje“) kaže da je to „znak duha vremena“: „Bilo je to doba kolektivne želje da se ne bude pri sebi.“ Piše o tome kako je na studij u Zagreb došao „kao Jugoslaven“ i kako je prema tada vrućem „hrvatskom pitanju“ imao „posve osobit odnos“: hrvatska stvar izgledala mu je kao “sizifovski posao“, „unaprijed osuđen na propast“. Opisujući kafkijansku atmosferu nakon Karađorđeva i posljedice sloma Hrvatskog proljeća, osobito u kulturi, Pavličić posebno ističe apsurdnost zbilje u kojoj je „sve imalo dvije strane“ te „osjećaj paranoičnog straha (...) koji je utjecao i na naše javno ponašanje i na naš privatni život“. „Imao si osjećaj da živiš unutar neke fantastične priče, koja prikazuje svijet kojem ne znaš pravila, ali ta pravila određuju tvoj život i tvoju sudbinu. (...) Naš pisac bio je Kafka: njegov se svijet nas tada doimao kao ljuti realizam. Pa ako smo ikada doista razumjeli Kafku, to je bilo u to doba.“

Bez ikakve sumnje, Pavličić je naglašavajući u svojim zapisima sveprisutnost i svemoć politike u sedamdesetima jasno naznačio i tko je preko svojih mehanizama imao kontrolu nad pojedincem i cjelokupnim životom u ondašnjoj Jugoslaviji. Ni kultura i umjetnost nisu bile izuzete – politika je i tamo nadgledala i usmjeravala zbivanja, pa je tih godina, kad se događao važan zaokret književnosti prema publici, i kad je i sam Pavličić težio konkretnijem okretanju od fantastike prema zbilji, biti u koži pisca značilo proživljavati razne paranoje. Evo kako opisuje vlastite nedoumice i sumnje, strahove koje je proizvodila politika: „Znam da danas zvuči pomalo smiješno, i pretjerano – možda čak i hvalisavo – kad kažem da sam svoje tekstove smatrao subverzivnima, jer radilo se o bezazlenim krimićima i fantastičnim pričicama. Ali, zato sve ovo i pišem, zato da bih prizvao atmosferu u kojoj je nešto takvo moglo biti pojava na koju se gleda poprijeko, a od pisca se traži objašnjenje zašto piše upravo tako, a ne nekako drugačije. (...) fantastika je bila sumnjiva zato što se tumačila kao eskapizam i kao demonstrativno okretanje leđa društvenoj stvarnosti, a krimić je bio sumnjiv kao zapadnjački uvoz, šund i glorifikacija zločina. Bilo je ljudi koji su spremno upozoravali javnost na negativne aspekte takve rabote.“


Palača pravde Ninoslava Kučana, dovršena početkom 70-ih, simbol je tjeskobnog doba


Uz politiku, koja je istaknuta kao središnja tema oko koje se na ovaj ili onaj način okreće svakodnevica, onodobna sumorna atmosfera viđena je očima mladog došljaka čiji se putovi i potrebe u mnogome razlikuju od putova i potreba njegovih vršnjaka rođenih Zagrepčana. U topografiji grada njihove se ključne točke malokad poklapaju, a one koje pokriva Pavličićev interes oživljene su ovdje zanimljivim detaljima i oštroumnim zapažanjima. Tako npr. govoreći o neizbježnoj prehrambenoj problematici opisuje što se i gdje u gradu tada nudilo i usput pravi malu klasifikaciju restorana; potanko, ali i s gorčinom koja je ostala i nakon toliko godina, slika maltretiranje i tjeskobu koju je doživljavao kao podstanar; govori o kaosu koji je vladao u ambulantama i bolnicama i o nemaru medicinskog osoblja; opisuje poniženja kojima su se ljudi izlagali putujući po bofl-robu u Trst i Graz (Leibnitz); groteskno se doima njegova dosjetka o socijalističkim praznicima kao imitaciji crkvenoga kalendara; na primjeru svog prvoga kupljenog automobila objasnilo mu se kako funkcionira i koje su posljedice socijalističke ekonomije, što također djeluje groteskno.

Vrlo su zanimljiva Pavličićeva zapažanja o uzletu medija, prije svega tiskanih (osobito omladinskih, koja su počela osvajati različite vrste sloboda), ali isto tako i radija (emisije uživo) i televizije („Fascinacija televizijom bila je tolika da su se gledale čak i emisije iz kulture.“). Veliku je pažnju pisac posvetio prodoru različitih oblika popularne kulture (glazba, strip; briljantni zapisi o Brixyjevu Alanu Fordu!) i pokušajima politike da je upregne za svoje svrhe. Kratkim zapisima o svojim iskustvima vezanim uz Čitaonicu rijetkosti i Profesorsku čitaonicu u staroj NSB, pa uz Klub sveučilišnih nastavnika, osobito uz opis „neslužbenog“, društvenog aspekta života na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta Pavličić je, kao neposredni svjedok, oživio svoje pripovijedanje i istodobno spasio od zaborava nešto bez čega bi slika tog doba i ljudi u njemu bila nepotpuna.

Impresivna knjiga o jednom teškom, sivom vremenu, za koje se samo djelomice može reći Bilo pa prošlo. Repovi mu se, naime, još vide.


Vijenac 458

458 - 22. rujna 2011. | Arhiva

Klikni za povratak