Vijenac 458

Esej, Naslovnica

DVIJETISUĆITE – BITNO DESETLJEĆE HRVATSKE POEZIJE

Žamor bez gospodara

Davor Šalat

Prvo desetljeće ovoga stoljeća afirmiralo je višepoetičnost, stvorivši pjesničku scenu na kojoj istodobno djelatno profiliraju pripadnici pet-šest naraštaja hrvatskoga pjesništva, kritike i teorije


Hrvatsko pjesništvo u dvjetisućitima uspjelo je nadvladati raznovrsne književne i izvanknjiževne redukcije, koje su često ograničavale njegovo polje. Kada govorimo o izvanknjiževnim uvjetima – koje u obliku zajedničkoga socijetalnoga konteksta Sanjin Sorel vidi kao najvažniji generativni topos suvremene hrvatske poezije, osobito one najmlađe – jasno je da s novim stoljećem dva u proteklim desetljećima bitna društvena limitirajuća čimbenika ograničenja posve nestaju. S jedne strane, u znatno demokratiziranijim uvjetima posve se minimizira svaki ideološki nadzor nad poezijom. Dapače, intenzivira se već višedesetljetni proces u kojemu društvena uloga pjesništva biva sve neznatnija, što poeziji priskrbljuje i veću slobodu za njezine posve specifične funkcije. S druge strane, ratne strahote u devedesetima najblaže rečeno nisu pogodovale pjesništvu, kojem su, uz divlju privatizaciju i snažno društveno raslojavanje, činile odveć snažan socijalni kontekst. Jake zbilje i njome generirana slaba subjekta, često mršavih poetičkih i izvedbenih kompetencija.



U dvijetisućitima pak hrvatsko pjesništvo biva slobodnije od takovrsnih društvenih prilika, no sada se u vanjskim pa i unutarnjim uvjetima njezina nastanka nameće snažna tržišna konjunktura, komercijalna uporabljivost čak se nadaje jednim od čimbenika njezina vrednovanja radi, dakako, stvaranja materijalnog profita, ali i arbitriranja u simboličkome poretku. Da je takav obzor očekivanja – koji svagda favorizira što veću poetsku komunikativnost radi lakše prodaje knjige shvaćene kao goli proizvod – uzeo maha, svjedoči i tvrdnja Tvrtka Vukovića, koji opisuje proces tržišnoga i medijskog „vrednovanja“ knjiga pjesama: „Ako stvar zaoštrimo do kraja, infomacija o knjizi ujedno je i njezino značenje. Što je više u medijima to je za nas važnija itd. Njezina ‘estetska’ vrijednost je retroaktivno proizvedena u novinama, na televiziji ili na radiju. Ta logika besprijekorno funkcionira, jer današnji kulturni aparat djeluje prema zakonima tržišta kojemu temeljnu potporu pruža potrošačka žudnja pothranjena strategijama ‘reklamnog zavođenja’.“

Kolektivizacija pjesništva

I od takve iznimno opasne redukcije naše se pjesništvo, nakon takovrsnih arbitriranja posebice početkom desetljeća, ipak sve znatnije oslobađalo da bi na kraju, kao i prije, mahom živjelo od državnih i gradskih potpora zbirkama pjesama o kojima su u većoj mjeri, putem vijeća za knjigu, ipak odlučivali sami književnici. Otpor spomenutoj tržišnoj aksiologiji dolazio je i od sve veće konsolidacije sama teorijskoga i praktičnog pjesničkog pogona, sve usredotočenijih monografskih, antologičarskih, kritičko-teorijskih prosijavanja pjesničkoga korpusa i sve življih međugeneracijskih i međupoetičkih osmoza u poetskim rukopisima i njihovoj refleksiji.

Nisu, međutim, bile ništa manje ni unutarknjiževne redukcije, koje su desetljećima ravnale hrvatskom pjesničkom scenom. Poznata naraštajna okupljanja hrvatskih pjesnika oko pojedinih književnih časopisa u drugoj polovici prošloga stoljeća s vremenom su često okamenjivala svoje viđenje naravi pjesništva i u skladu s tim favorizirala pjesnike koji su to viđenje potvrđivali. Tako je tijekom spomenuta polustoljetnog razdoblja većinu vremena postojala neka dominantna makropoetika koja se, bila ona u prvome redu usmjerena prema označiteljskoj ili označeničkoj strani jezičnoga znaka i diskursa, nastojala vrijednosno i institucionalno nadrediti svima drugima.

Iako zadnji od tih naraštaja – takozvana generacija devedesetih nije u svoje vrijeme imala dostatne kritičko-teorijske kompetencije ni svoj utjecajni časopis, i ona je – u prvome redu vlastitom poetskom praksom – iznjedrila svoju poetičku dominantu. U njoj je, kako je to iščitao Sanjin Sorel, „poetika neoegzistencijalističkoga predznaka ‘arhipoetika’ cjelokupnoga naraštaja“, odnosno ona je „u temelju svih ostalih iskustava kojima je svojim dominantnim karakteristikama uvjet realizacije“. Iako o poetičkoj (ne)koherentnosti glavnih pjesničkih imena toga naraštaja postoje posve oprečne ocjene – od zaključka Tvrtka Vukovića da je u nesvodivosti svojih autopoetičkih razlika pjesništvo devedesetih „apsolutno neopisivo“, preko Sorelove tipologije s neoegzistencijalističkom arhipoetikom i još trima modelima (označiteljska scena, medijsko-kulturološki model, pjesništvo slikovnog mišljenja s podmodelom mitopoetskih diskursa) do izričite nasuprotnosti Ervina Jahića u odnosu na Vukovićevo stajalište. Jahić, naime, posve suprotno od kakvih nesvodivih autopoetika, misli kako bi se u analogijama „među nekim prvim knjigama“ pjesnika generacije devedesetih mogla dobiti „skandalozna kompilacija“ i kako su te knjige „za dlaku“ izbjegle „da nalikuju jedna drugoj kao jaje jajetu“. Tako se, dakle, kako napominje Jahić, dogodila „stanovita kolektivizacija toga pjesništva“, odnosno „hipnoza hiperrealizmom koji kao kuga zahvaća (i pustoši) poetske maštarije mlađih pjesnika devedesetih“. Takva pjesničkom praksom iznjedrena poetička dominanta (koja se uz Sorelov termin neoegzistencijalizma, od početka dvijetisućitih imenuje i kontroverznim, ali razmjerno proširenim nazivom stvarnosne poezije) u jednome je času svoju radijaciju nastojala proširiti i tržišnim sredstvima pa je svoj tako ojačan utjecaj doznačila i početku novoga hrvatskog pjesničkog stoljeća.

Odsutnost krajnjeg arbitra

Uglavnom, osobito na svome početku, ni dvijetisućite nisu bile imune na razne makropoetike (od kojih je stvarnosna poezija bila najprodornija), koje su imale ambicije dominiranja pjesničkom scenom pa i reduktivnog arbitriranja unutar njezine sve veće razuđenosti. A prethodne generacijske i makropoetičke preskripcije sa sobom su u najnovije godine unijeli stariji pjesnici, dok su ih u velikoj mjeri baštinili oni najmlađi pa se činilo da novo desetljeće donosi samo dalja prežvakavanja starih poetičkih modela i njihova već otprije odigrana suprotstavljanja.

No stvari su se, osobito u drugoj polovici desetljeća, počele bitno mijenjati, i to, uvjeren sam, u antireduktivnome smjeru. S jedne strane postajalo je sve očitije da je neoegzistencijalistički, stvarnosni model bivao sve potrošeniji, a njegova prodornost stečena u kolaboraciji s tržištem sve mu se više uzimala za grijeh izdaje autentičnih pjesničkih funkcija i naloga. S druge strane, hrvatsku pjesničku, književnokritičku i teorijsku scenu zahvatio je dosad gotovo neviđen nagon za dijakronijskom rekapitulacijom i raznovrsnom refleksijom o poetskome sinkronicitetu. Upravo u toj djelatnosti dogodio se određeni proboj u shvaćanju pjesničke scene na kojoj svatko može kandidirati svoje viđenje, ali ipak nitko ne postaje njezin krajnji arbitar.



Tomu je osobito pogodovalo i to da su se teorijskoga, kritičkog i antologičarskog posla prihvatili znalci raznih naraštaja i poetičkih predilekcija pa smo u svega nekoliko godina dobili niz releventnih antologija, teorijskih ocrta i kritičarskih opusa, koji vrlo različito doživljavaju našu pjesničku suvremenost. U tom su smislu bile utjecajne teoretske knjige, zbirke kritika, antologije i panorame autora kao što su Zvonimir Mrkonjić, Ante Stamać, Tonko Maroević, Branimir Bošnjak, Cvjetko Milanja, Mladen Machiedo, Pavao Pavličić, Branko Maleš, Sead Begović, Krešimir Bagić, Branko Čegec, Miroslav Mićanović, Ivan Božičević, Miloš Đurđević, Goran Rem, Tea Benčić Rimay, Ervin Jahić, Tvrtko Vuković, Darija Žilić, Damir Šodan.

Baš zbog takve raznovrsnosti reflektivnih pristupa, što je posljedovalo i generacijskim i poetičkim proširenjem kataloga pjesnika koji se čine relevantnim za sadašnji poetski trenutak, više nije bilo nekoga gospodara simboličnog poretka te scene ni ikakve nadređene makropetike koja bi njome ravnala. Baš naprotiv, sve se više afirmirala njezina višenaraštajnost i pluripoetičnost, i to ne tek u kakvu dijakronijskom zahvatu, već u prezentnoj živosti teorijske i pjesničke scene u kojoj se spomenuta raznovrsnost promeće u semiotičku mrežu raznolikih, a međuovisnih znakova. Riječju, od sredine desetljeća sve se više počela stvarati dotad teško zamisliva situacija da pjesničku scenu istodobno djelatno profiliraju pripadnici pet-šest naraštaja hrvatskoga pjesništva, kritike i teorije – od spomenute Vesne Parun, pa čak i još starijega Dragutina Tadijanovića, sve do Marka Pogačara; od Ante Stamaća, Cvjetka Milanje, Zvonimira Mrkonjića, Tonka Maroevića i Branimira Bošnjaka do najmlađih kritičara i teoretičara.

Suživot naraštaja i poetika

Svoj udio u stvaranju takve situacije imao je i časopis Poezija, čiji su duh i slovo od početka izlaženja 2005. bili obilježeni transgeneracijskim i transpoetičkim prebiranjem po pjesničkoj sceni te ukrštavanjem različitih kritičko-teorijskih viđenja pojedinih njezinih fenomena. Uglavnom, časopis se prometnuo u točku sabiranja najraznolikijih poetskih energija koje su dinamizirali život poezije i uprisutnjavali autore i opuse kojima bi kakva uskonaraštajna logika zasigurno zapriječila priključak na središnji poetski tok. S jedne, dakle, strane, još od časopisa Quorum, koji je bio dominantan u drugoj polovici osamdesetih, Poezija je prvi središnji časopis koji okuplja većinu vodećih pjesnike jedne dekade. S druge strane, takav središnji časopis nema karakter dominantna promicanja jednoga naraštaja i neke njegove krovne pjesničke ideologije, već, sasvim suprotno, afirmiranja višenaraštajnosti i pluripoetičnosti.

U takvu ciljano pluralnom okružju posebna se pozornost posvetila i nekim pjesnicima s kojih je zbog njihove starije dobi ili smrti neopravdano žarište prebačeno na mlađe koji su svojim stilom, ali često ne i kvalitetom, tobože bolje izražavali duh vremena. Tako se sasvim precizno uvidjelo da nesmanjenu važnost za poetsku suvremenost trebaju imati pjesništva spomenutih Vesne Parun, Mihalića i Slamniga te, primjerice, Gudelja, Cvitana, Dragojevića, Dedića, Mrkonjića, Petraka, Marune, Maroevića, Milišića, Bošnjaka, Vladovića, Rogića Nehajeva... No časopis Poezija u svemu tome nipošto nije upadao u zamku muzealnosti, već je bio osobito pozoran na upravo nastajuću pjesničku produkciju mlađih i najmlađih hrvatskih pjesnika, ali i onih iz susjednih zemalja. Tako je stvorena plodna interakcija između autora vrlo različitih starosti i poetičkih profilacija te kritičke refleksije koja se trudila probrati sve znatnije pjesničke prinose.



Dinamizmu scene pridonijela su i druga pjesnička okupljališta pa su tijekom već prošloga desetljeća oformljene vrlo kvalitetne isključivo ili većinom pjesničke biblioteke kod utjecajnih nakladnika (Meandar, DHK, VBZ, HDP, Algoritam, Fraktura). One su počesto bile i međusobno komplementarne jer su, primjerice, u Maloj knjižnici DHK – uz poneke mlađe pjesnike – objavljene mnoge zbirke pjesama kvalitetnih autora starijih naraštaja, dok je Algoritam baš naprotiv davao punu prednost najmlađim pjesnicima.

Prožimanje poetičkih profila

Baš zbog tako stasale pluralnosti nije lako izdvojiti samo neka imena i njihove (auto)poetike koje su vladale proteklim desetljećem pa ću navesti veći broj pjesnika koji su, svaki na svoj način i svaki u svojoj mjeri, dali poetičku boju dvijetisućitima. Dakako da je radijacija pjesnika bila nejednaka, da su odskočile neke iznimno snažne zbirke pjesama koje su obilježile cijelo desetljeće, no – kako mi se čini – temeljni poetički identitet dvijetisućitih ipak čini baš to pluralno bogatstvo svih tih pjesnika zajedno te jukastaponiranje, a ponekad i međusobno prožimanje njihovih vrlo različitih poetičkih profila.

Ako bismo išli od najstarijih prema mlađima, svakako valja istaknuti da je Vesna Parun u prošlome desetljeću napisala nekoliko izvrsnih knjiga, a dvjema zbirkama pjesama (Akordeon i Močvara) svoj labuđi pjev imao je i Mihalić. Tu je, nadalje, sasvim izniman Dragojevićev udjel s knjigom Žamor, kao i konačna, Goranovim vijencem izvedena, kanonizacija Petra Gudelja kao jednoga od vodećih suvremenih hrvatskih pjesnika. Od pjesnika iz krugovaških vremena zapažen je bio i prinos Veselka Koromana, Ljerke Car Matutinović, Vesne Krmpotić, Zvonimira Baloga... Iz razlogaških vremena u dvijetisućitima intenzivno su, između ostalih, bili djelatni Mrkonjić, Majetić, Petrak, Stamać, Ganza, Dedić, a svoje možda i ponajbolje zbirke dali su nešto mlađi od njih, primjerice, Bošnjak, Paljetak, Rogić Nehajev, Gojko Sušac, Vladović, Fiamengo, Jendričko, Jozefina Dautbegović, Sonja Manojlović, Stojević, Suško, Maleš... Od pjesnika rođenih pedesetih godina prošloga stoljeća u proteklom desetljeću bili su, među ostalima, plodni Gordana Benić, Božica Jelušić, Načinović, Diana Burazer, Begović, Anka Žagar, Kršul, Stojić, Biletić, Čegec... Još su bili brojniji pjesnici rođeni šezdesetih godina kao što su, primjerice, Rešicki, Ružica Cindori, Maja Gjerek, Sanja Lovrenčić, Bagić, Božica Zoko, Sibila Petlevski, Šodan, Kirin, Irena Matijašević, Mraović, Glamuzina, Bajsić, Lana Derkač, Prtenjača... Ništa manje važna nije bila ni uloga najmlađih, a već posve afirmiranih pjesnika rođenih sedamdesetih i osamdesetih godina kao što su Herceg, Jahić, Roklicer, Tatjana Gromača, Evelina Rudan, Dorta Jagić, Ana Brnardić, Pogačar...


Vijenac 458

458 - 22. rujna 2011. | Arhiva

Klikni za povratak