Vijenac 458

Društvo, Naslovnica

KAKAV JE POLITIČKI PROFIL PREDSJEDNIKA JOSIPOVIĆA

Široki politički zamasi predsjednika Hrvatske

Neva G. Mihalić

Jasno je da je na vanjskopolitičkom planu Josipović osoba koja ratnim i nacionalnim pitanjima ne pridaje veće značenje, naprotiv, na toj razini ta ga pitanja ne zanimaju. Čak ga i iritiraju, oduzimajući mu dragocjeno vrijeme za široke političke zamahe


Predsjednik Hrvatske, Ivo Josipović, kao obrazovana, inteligentna i... licemjerna osoba igra višestruku igru. Svira dvjema rukama zasukanih rukava. Njegovo djelovanje djelomično je zasnovano i profilirano u obiteljskom i političkom miljeu iz kojega je došao na mjesto predsjednika, a nešto „uči“ i pragmatički prilagođava u hodu.


Josipović je pridonio smirivanju razornih podjela unutar Hrvatske, ali istovremeno moralno-intelektualno patronizira naciju


Predsjednik Josipović je, prema anketama, u široj javnosti najpopularniji političar u Hrvatskoj. Josipović je ikona anacionalne ljevice i lijevih liberala u Hrvatskoj, što je najbolje bilo vidljivo na proslavi njegove izborne pobjede – gledajući listom ljude kojima je suverenost Hrvatske teško pala, mogli smo se zapitati: „Doista, zar je u ovim ljudima Hrvatska?“ Josipović je i Liebling dijela hrvatske kulturne i intelektualne javnosti koja – vječno (s razlogom) frustrirana položajem obrazovanja, znanja i stvaralaštva u hrvatskom društvu i vječno (bez razloga) iskompleksirana i u strahu od utvare provincijalizma hrvatske kulture (time manifestirajući u čemu zapravo leži provincijalizam) – u njemu vidi potvrdu svoje vrijednosti, priliku za samoafirmaciju i pokretanje određene količine problema s pripadnih im mrtvih točaka.

Ipak, s vremena na vrijeme, Josipović svojim potezima i izjavama zbuni neke od svojih naivnih birača, tipično urbane domoljube te (se) oni zapitaju: „Kako je mogao?“ Nema mjesta čuđenju, dragi moji. Mogao je.

Ali ima mjesta da se razumije zašto...


Francuski antifašizam i anacionalna ljevica u Hrvatskoj

Josipović od početka svog predsjednikovanja u hrvatski politički prostor unosi osobitu interpretaciju bliže hrvatske prošlosti, onu koja je lijeve političke provenijencije. Ljevica u Hrvatskoj, naime, još uvijek je u pokušaju da se nakon hrvatske nacionalne revolucije 90-tih godina snađe, razumije sebe i svijet oko sebe. Čak i za onu ideologijsku poziciju koja je redovito propuštala odrediti se u presudnim trenucima ostvarivanja hrvatske suverenosti, previše je. Nakon generacije Hrvatskog proljeća, hrvatska ljevica tek se mora iznova roditi. Do tada imamo ljevicu u Hrvatskoj koja ne zna što je njima suvereni hrvatski narod i zašto će im suverena hrvatska država. I imamo hrvatsku desnicu koja razumije zašto, ali ne zna kako.

U svom posvemašnjem povijesno-društvenom, političkom, ideologijskom i konceptualnom snalaženju i pokušavanju ljevica u Hrvatskoj povukla je analogije s političko- povijesnim razvojem Francuske. Problem je s analogijama. Posebice kada ne stoje. Jer su neprimjerene i uspoređuju neusporedivo. Problem je i sa, na temelju toga proizvedenim, povijesnim periodizacijama pojedinih političkih teoretičara koji nedavnu hrvatsku povijest artificijelno i nasilno imenuju prvom, drugom ili trećom republikom (sic!). Otud izostavljanje imena Hrvatska na inauguraciji predsjednika Republike.

Problem se odmah ovdje javlja. Ima povijesnog opravdanja da Francuzi izostavljaju ime svoje države i da su, kada kažu Republika, rekli gotovo sve. Francuska je, naime, od srednjega vijeka neosporna i suverena politička činjenica (izbjegnimo ovdje riječ entitet zbog neriješene složene situacije s nacionalnim pitanjem u BiH). Francuzi su tijekom povijesti „samo“ rješavali pitanje unutrašnjeg uređenja države i specifičnosti pripadanja i urastanja u francusku naciju. Nakon nestanka hrvatske srednjovjekovne države ideja hrvatske suverenosti dočekala je priliku za svoju povijesnu realizaciju dugo nakon što je hrvatska nacionalna svijest već bila jasno i čvrsto oblikovana. No još – kako, nažalost, svjedočimo s vremena na vrijeme – vanjskim politikama pojedinih europskih država i pojedinim grupama silom prilika hrvatskih državljana događa se život u paralelnim svjetovima.


Josipović i Tadić na Brijunima


Dakle, Francuska se podrazumijevala, Hrvatska, sve donedavno, ne. I izostavljajući njezino ime, bez obzira iz kojih razloga i na temelju kojih intelektualnih bravura, izobličuje se hrvatska povijest, u ovom slučaju kako bi se uklopila u lijeve ideološke matrice. Doista, „veo ideologije zna skoro u potpunosti prikriti stvarno značenje događaja“ (F. Furet, 1981). U hrvatskoj predsjedničkoj inauguracijskoj zakletvi bitan dio imena suverene države je Hrvatska, Republika je dio koji se podrazumijeva. Ne obrnuto. Nikomu tko to ne razumije nije mjesto u hrvatskoj politici.

Francuska je povijest konceptualno utočište i izvor interpretativnoga nadahnuća za ljevicu u Hrvatskoj zbog još dva razloga. Prvo zbog navodno srodne revolucionarne tradicije, ali ni ta analogija ne može proći. Zaista, treba biti patetično otužan i intelektualno izgubljen da se nakon Furetove rekonceptualizacije Francuske revolucije ne razumiju njezina, nipošto ideološki lijeva i/ili totalitarna, nego povijesno-organska, socijalno-politička ishodišta (usput da kažemo da ni jedna Furetova knjiga o Francuskoj revoluciji nije prevedena na hrvatski jezik; možda zato što postoji srpski, ćirilični prijevod, kako jednim drugim povodom nedavno reče jedan manjinski dužnosnik u hrvatskom Ministarstvu kulture?). Francuska revolucionarna tradicija, bez obzira na svoje krvave derivacije (nipošto zastranjenja – ako Fureta ozbiljno shvatimo), odnosno svojevremene gubitke kontrole i uranjanja u prolitu krv u borbi za vlast, u načelu je demokratska, suverenistička, a nacionalno i više negoli svjesna. Revolucionarna događanja i svi birani vođe predstavljali su većinsku volju suverenoga francuskog naroda – volju nacije.

U Hrvatskoj, odnos prema nacionalnoj državi koji ima ljevica – budimo milostivi prema njoj i ne vraćajmo se u prošlost – u današnje vrijeme svodi se na proklamaciju o servisu građana, čime se iz ideoloških razloga svjesno brkaju operativne razine administrativnog upravljanja i državotvorno prakticiranje suvereniteta naroda. Nasuprot tomu, nacionalna je država i za velike narode još fundamentalni i optimalan okvir samostojnosti, unutar kojega narod suvereno upravlja sobom, svojim teritorijem i resursima, uči na vlastitim greškama, daje i prima utjecaje, surađuje s drugima i s vremenom razvija svoje društvo.

Druga, opet navodna, sličnost između francuske povijesti i povijesti (komunističke, anacionalne) ljevice u Hrvatskoj leži u antifašističkom otporu. Kao prvo, o navodno općem francuskom otporu fašizmu sami Francuzi stekli su potpuniji dojam čitajući politologa i povjesničara Roberta Paxtona, kojemu su poslije dodijelili Legion d’honneur. A kao drugo: izuzev početnog, ali od de Gaullea zaustavljena komunističkog divljanja, antifašizam u Francuskoj nije želio okrvaviti ruke na svojim sunarodnjacima koji su se našli na suprotnoj strani. Francuski antifašizam nikada nije doveo u pitanje suverenost francuskog naroda u vlastitoj nacionalnoj državi i – osim ukoliko Francuzi nisu zaboravili riječi svoje himne – u odnosu prema Hrvatskoj oni su prvi trebali razumjeti što znači kada se na demokratsku volju suverenoga naroda nasrne bajunetama i vojskom, odnosno noževima i tenkovima.

Kroatobalkanska fantazija predsjednika Josipovića

U prvom razdoblju svoga predsjednikovanja, krilaticom o vanjskoj politici „pomirenja“, s uzvišene moralne visine Josipović je začepio usta svakomu tko je zaustio „ali...“. Konceptom „nove pravednosti“ pokušao je slijeva (konačno) dati nekakav politički doprinos i unijeti specifični novum koji će ljevicu u Hrvatskoj razlikovati od njezinih državotvornih, ali kompromitiranih antagonista na hrvatskoj političkoj sceni.

Prvo, lako je biti pravičan kada u tome nemaš ozbiljan osobni ulog, ni djelatnu odgovornost (naravno, osim ambicije da te uoče svjetski političari). Kada samo milostivo pružaš uho za slušanje, blago (u)dijeliš i utjehu i opomenu. Drugo, „nova pravednost“ ovdje je politički generiran pojam i pripada ideološkom govoru: dio je više-manje artikulirana ideologijskog obzora i domišljena je za postizanje političke prevlasti.


Prema van, Josipović će priznati zločine komunističkog režima, ali će se, prema unutra, zalagati za one koji za te zločine trebaju odgovarati


Usput budi rečeno, pravdu ne može ustanoviti onaj koji sam ne razumije o čemu se radi(lo). I ne može donositi pravedne sudove ukoliko dijeljenje pravde ne prati izgovaranje istine o događajima i lucidna procjena uloga i ponašanja sudionika – već se ono svodi na arbitrarno stavljanje utega sad na jednu, sad na drugu, ili na treću stranu. Osim toga, u vanjskoj politici ozbiljnih država takvo djelovanje ne može se provoditi, niti je u skladu s praksom međunarodne realne politike jer odstupa od, prirodno pristrana, zastupanja državnih i nacionalnih interesa.

Pored obnovljenih brijunskih hrvatsko-srpskih drugovanja, jedan od Josipovićevih prvih vanjskopolitičkih poteza bio je uspostavljanje, ako ne ex-komunistički pokajničkog, a onda međusobno uvažavajućeg odnosa s Vatikanom. Naime, bez odnosa s Vatikanom ne može se voditi ozbiljna vanjska politika Hrvatske, niti rješavati politički položaj konstitutivnoga hrvatskog etnikuma u BiH. Brzopotezno dodjeljivanje priznanja „za velika kršćanska djela“ političaru koji je istom stupio na dužnost – i to nakon osobe iza koje je i po vatikanskim hodnicima (dugo)trajno odzvanjao naredbodavni ton i širio se partijski smrad – više je govorio o očekivanjima dodjelitelja, negoli o zaslugama primatelja (no, uostalom, kao što je i slučaj Dajla pokazao, ni Vatikan ne mora uvijek biti u pravu).

S jedne strane – koristeći se propustima prethodnih vlasti i ujedno ih time difamirajući – Josipović će ubrzo braniteljima, bataljunima, vodovima..., općenito postrojbama i herojima iz Domovinskog rata, pa makar i bez minute šutnje za poginule, listom dodjeljivati odličja te tako pridobivati ljude, ako ne na svoju stranu, a ono barem psihološki i politički neutralizirati onaj dio suverenistički orijentirana biračkog tijela koji je neposredni baštinik i čuvar kronologije događaja i smisla Domovinskog rata – rata za hrvatsku nezavisnost. Njegova intenzivna, skoro-pa-fizička nelagoda, prisutna pri postrojavanjima hrvatske vojske kao i postrojbi iz Domovinskog rata, ponešto je jenjala tek nakon odigrane partije stolnoga nogometa s hrvatskim vojnicima u Mazar-i-Sharifu.

S druge strane, Josipović će na „višoj“ idejno-političkoj razini – čiji idejni i povijesni pedigre seže u komunističku revolucionarno-totalitarnu ideologiju – a u želji da prošlost ode s dnevnoga reda medijskog, dnevnopolitičkog i vanjskopolitičkog, u svojim izjavama i govorima redovito davati naputke da se ostavimo prošlosti, da se ona zanemari ili barem da ne bude presudna.

Koja prošlost? Ne bilo koja, nego ona iz 90-ih. Nacionalno (manifestno) samosvjesna.

Brzo uvidjevši da takav zaokret u pristupu neće moći proći – zbog otpora na terenu, otpora u javnosti – „entuzijastički“ podupire podizanje Spomenika pobjedi u Kninu, potrudio se diferencirati političke kvalifikacije iz haške presude i svečanim, biranim riječima obilježava državne praznike i obljetnice svih relevantnih oslobodilačkih operacija i osnivanja ratnih postrojbi. Pritom svakom svečanom tonu svojih govora neizostavno pridružuje zagasite tonove kojima oslikava „drugu stranu“ hrvatske nacije. Da relativno bezopasna razdraganost ne bi prerasla... u neslomljivu svijest.

Na taj način Josipović sebe politički pozicionira u odnosu na prošlost i sadašnjost i pokušava trajno utjecati na to kako će Hrvati (pritom mislimo Hrvati u političkom smislu) razumijevati svoju neposrednu prošlost, kako će razumijevati sebe kao politički narod koji je svoju prošlost stvarao, a svoju budućnost mukotrpno rađa. Za razliku od njegova sramotnog (treba li naglasiti, neposrednog?) prethodnika, Josipović svoju poziciju predsjednika i sve što joj po (ustavnoj) definiciji pripada (politički utjecaj, upravljanje vojskom, sudjelovanje u vanjskoj politici i samostalno djelovanje u unutrašnjoj) do krajnjih granica iskorištava. Ne samo za jačanje svoje političke moći i provođenje vlastitih političkih i inih ciljeva, nego i za reinterpretaciju nedavne hrvatske prošlosti i afirmaciju i suvremenu demokratsku (re)artikulaciju „progresivne“ lijeve političke doktrine u Hrvatskoj.

Nesumnjivo, Josipović je doprinio smirivanju mesićevskim potpirivanjima ponovno uspostavljenih razornih podjela hrvatske nacije. U tom smislu odlazak na Bleiburg bio je hrvatski predsjednički presedan. Do krajnjih granica do kojih može rastegnuti mogućnosti svog postupanja, Josipović će to učiniti, pazeći da ne naruši javnu sliku pravičnoga predsjednika. No iza biranih riječi namijenjenih ljudskog priznanja gladnim ušima Josipović zaklanja nepostojanje iskrene brižnosti i topline srca. Iznad malograđanske finoće prijekora, pomalo prijeteći, zasvođuje nas moralno-intelektualno patroniziranje hrvatske nacije. Na ratnim stradanjima utemeljenu bol, nepovjerenje i čežnju za pravdom, hrvatskoj javnosti prilagođenom prokršćanskom retorikom, nabacuje nanose svjetovnog idealizma. Ili apstraktnog humanizma.

Nasuprot narodu mukotrpne (povijesne) egzistencije imamo prpošni verbalni staccato (ku-ku-ri-ku, ku-ku-le-le), sinkopalne domoljubne naglaske gotovo isključivo kulturološke, ali ne i političke naravi, uhuugodne fraze kojima se izravno leti u nebo, jednoličnu dinamiku hinjeno „eksteritorijalnog“ komentatorskoga glasa te neprekinuti međudržavni legato između Hrvatske i Srbije kao sastavnice Josipovićeve kroatobalkanske fantazije.

Hrvati nedvojbeno nisu tako profinjeni kao njihov predsjednik, iako to nipošto ne znači da su (odjednom) nemuzikalni. Mirni su, ali nisu ovce. Melankolični su i zamišljeni, ali nisu tupi. Bez obzira na iskustvo, uvijek iznova pružaju ruku. A znaju se i probuditi. Upravo onda kada pomisliš da si im skrenuo pogled, slomio duh i razbio muda. Više od pobjedničkih ratnih operacija govori o Hrvatima malobrojna, neusustavljena i goloruka obrana i Vukovara i Hrvatske i hrvatskih teritorija u BiH.

Jasno je da je na vanjskopolitičkom planu Josipović osoba koja ratnim i nacionalnim pitanjima ne pridaje veće značenje, naprotiv, na toj razini ta ga pitanja ne zanimaju. Čak ga i iritiraju, oduzimajući mu dragocjeno vrijeme za široke političke zamahe. Rado bi adaktirao i tužbu protiv Srbije koju je Josipoviću pravniku svojedobno bilo oportuno pisati. Ne zanimaju ga ni pitanja koja su ratno nasljeđe, a da ni do danas nisu riješena – pitanja koja pripadaju ne u prošlost, nego se ubrajaju u životna pitanja nekih skupina hrvatskih državljana (npr. ratnih žrtava, osumnjičenika za zločine u ratu i ratne zločine i sl.) ili u žive nacionalne interese (priznanje činjenice srbijanske agresije, ratna odšteta, pitanje granica, poštivanje hrvatske suverenosti, odustajanje od srpskih političkih, teritorijalnih i kulturno-jezičnih pretenzija). Ma ono što Josipovića uistinu iritira živi su ljudi i njihove sudbine. Za „naprednu“ ljevicu nema ništa važnije od „naprednih“ ideja. Ono što ga smeta jesu i najmanja razlijevanja boje na dorianski eterično lijepom medijskom (auto)portretu. Ono što Josipovića zapravo boli jest svaka, pa i najtiša udarena dominanta koja se iz Hrvatske čuje o Srbiji. Stoga on iz tih stopa kreće u prebiranje tonova u nastojanju da isfrazira periodu koja će razriješiti (zvukovnu i državotvornu) napetost dominante, pa makar ova bila i prva javna verbalna artikulacija hrvatskoga suverenističkog principa nakon 90-ih godina... Josipović je, naime, veliki prijatelj Srbije. Zato on bolje razumije srpske državne i nacionalne interese od hrvatskih. Iz svih državnih posjeta, za vlastite političke potrebe i s mnogo većim veseljem, izvlači regionalne naglaske od onih specifično i vlastito hrvatskih.

Josipović, ali i cijela ljevica u Hrvatskoj, općenito imaju trajno i veliko razumijevanje prema vlasti u Srbiji, vlasti koja može biti tzv. proeuropska, ali uvijek i ponajprije ostaje srbijanska. I dosad se uvijek i u svemu bitnom postavlja (tradicionalno) antihrvatski. I još dugo će. Srbijanski predsjednik ne moli, nego traži od Europe da misli na dostojanstvo države Srbije. Država koja je pokrenula četiri osvajačka rata, niz genocidnih ratnih operacija i ostavila iza njih oko 150.000 mrtvih, a da ni do danas nije priznala agresije niti platila ratne odštete, nema ni političko, ni moralno pravo zahtijevati zaštitu dostojanstva. Pitajmo se kako bi danas stajale stvari u Europi da su se tako poslije Drugoga svjetskog rata pokušale postaviti Njemačka i Italija. Bi li u tome bile ohrabrene, bi li im to bilo dopušteno? Bi li bilo moguće ne nazvati stvari pravim imenom?

Uvijek je bilo i uvijek će biti da su za pobijeđenoga, ali ujedno ne i politički obeshrabrena, agresora politički vođe napadnutoga naroda i generali pobjedničke vojske zločinci. To ništa ne govori o njima uistinu. No Josipović ne smatra da treba reagirati na nikad provedenu demiloševićizaciju i develikosrbizaciju srpske države, na rehabilitaciju četništva, ili na političke i kulturološke provokacije i uvrede srpskih dužnosnika i institucija. Možda nema sluha za to. On ne smatra da treba inzistirati ili uvjetovati ponašanje prema Srbiji vraćanjem njezinih političkih i ratnih dugova. To nisu za njega politička, nego manje važna, „humanitarna“ pitanja ili neovisna, pravosudna pitanja u koja se „ne smije“ miješati.

On će – radi postizanja prividne ravnoteže pravde i kreiranja imidža regionalnog mirotovorca – otići Hrvatima u BiH i u Vojvodinu/Srbiju (povratnicima, konstitutivnom narodu, odnosno manjini), ali u razgovorima na najvišoj razini ništa neće stajati na putu službenim (zajedničkim) izjavama o međusobnom tobožnjem podupiranju, gradnji prijateljskih odnosa, kao i o... obvezama Hrvatske (sic!!) koje je preuzela prema srpskim prebjeguljama, alias povratnicima. Dapače, ništa neće stajati na putu srdačnim sastancima političkih lidera „iz regiona“. Ni nepriznata agresija, ni oteta imovina, ni protjerani Hrvati, ni majorizacija Hrvata... Ne trebaju nikoga zanijeti negativni komentari koje hrvatski predsjednik, unatoč svojoj posvemašnjoj (proračunatoj) koncilijantnosti, ponekad zaradi u srbijanskom ili bošnjačkom tisku.

Prema van, Josipović će priznati zločine komunističkog režima (u odnosima s Njemačkom i Italijom), ali će se, prema unutra, zalagati za one koji za te zločine trebaju odgovarati. On ne može i neće diferencirati spontani hrvatski narodni antifašizam od komunističkog revolucionarnog antifašizma i srpskog antihrvatskog genocidnog jugoslavenstva.

Nepovoljno geopolitičko pozicioniranje

Putem medija na sva će zvona oglašavati zajedničku hrvatsko-talijansku izjavu o totalitarnim režimima, u kojoj se, pored potpuno različitih pozicija nacionalnih manjina u objema zemljama, uopće ne spominju talijanske teritorijalne pretenzije prema istočnoj, hrvatskoj obali Jadrana i njihova osvajačka i zločinačka provedba u vrijeme talijanskoga fašizma.

Josipović političar kreirat će vlastiti političko-intelektualni imidž pod svaku cijenu. I pod cijenu Hrvatske. A od svoje političke doktrine i „vizije“ odstupit će jedino kada je riječ o, za hrvatske političare neupitnim, europskim i američkim pozicijama vezanima za jugoistok Europe.

Čuvajući do određene granice revolucionarno-idejno nasljeđe ljevice u Hrvatskoj (ne nužno i hrvatske ljevice), a unutar vlastitog, suvremenog političko-idejnog obzora i zamalo s „revolucionarnom“ motivacijom (naravno, koliko je to uopće moguće salonskim ljevičarima koji su pod komunističkom vlašću othranjeni srebrnom žlicom i jako su daleko od revolucionarnoga samoprijegora, a jako blizu ekscesivnom samoljublju), Josipović će pokušavati pozicionirati Hrvatsku u geopolitičkoj okolini često na štetu njezinih i povijesnih i stvarnih nacionalnih interesa. Ne, tu nije stvar samo u „različitoj dikciji“ u vanjskoj politici... jer vrag je uvijek bio i jest – u detaljima. Hrvati su u riječima predsjednika Hrvatske više kulturološki pojam, zaigrani etnikum bogate povijesne i kulturne baštine, a ne politički samosvjestan, suveren narod.

Na Josipovićeve riječi da u Europi budućnosti nema mjesta ideologijama koje sadrže mržnju možemo reći samo da to istodobno ne znači da u svijetu budućnosti, pogotovo za male nacije, nema opasnosti od „ultramodernih“ političkih ideja, zaokruženih idejnih okvira i politika koje teže kontroliranju demokracije, rastakanju narodnih suvereniteta i slabljenju nacionalnih država. Kao i opasnosti od beskrajno ambicioznih pojedinaca koji sebi grade željenu (svjetsku) političku karijeru inteligentno neutralizirajući „prirodne“ ili „povijesne“ protivnike ili oponente, igrajući mudro, ali različito na nekoliko razboja... opreznim koracima, taktičkim popravcima (jedan naprijed – dva natrag, ili obrnuto), zatvaranjem nepotrebnih fronta, dosjetljivim kombiniranjem riječi, varljivo lijepim, u sadašnjim prilikama ne skupim idealističkim parolama, emotivno inteligentnim neposrednim obraćanjima, sofističkim manevriranjem u sadržajima svojih izjava i..., ispred zbog vlastite političke nedoraslosti uljuljkane hrvatske javnosti, uvijek čekajući pravi, povoljan i oportun trenutak za svoje nenajavljene i neočekivane, „povijesne“ i „progresivne“ državničke poteze.

Ne. U hrvatskoj povijesti nema mjesta za aleatoriku. Zainteresirani, izvolite poštivati njezin povijesni takt i prirodni ritam političkog i demokratskog razvoja i sazrijevanja hrvatske nacije. A ozbiljno shvaćajući i nezavršenost stvaranja i krupnih demokratskih deficita susjednih, balkanskih država.

Vijenac 458

458 - 22. rujna 2011.

Klikni za povratak