Vijenac 453

Književnost

I nova Kehlmannova knjiga izvrsna

Slava kao identitetna anomalija

Božidar Alajbegović

U svojoj petoj na hrvatski jezik prevedenoj knjizi naslovljenoj Slava (prev. Latica Bilopavlović Vuković, izd. Fraktura, Zaprešić, 2011) Daniel Kehlmann za protagoniste ima ljude koji su svi odreda na egzistencijalnome rubu, ili pak nadomak prekoračenju toga ruba (starica koja se odlučuje na eutanaziju, pisac priručnika za samopomoć koji planira samoubojstvo, glumac koji gubi vlastiti identitet, književnica izgubljena u nekoj azijskoj banana-republici, itd.), u pričama tematski osovljenima oko problematike identiteta, njegove nepostojanosti, fluidnosti, zamjene i gubitka. No, kako je Milan Kundera identitet već iskoristio kao naslov knjige, Kehlmann se odlučio za slavu, kao mnogo atraktivniji pojam u ovom našem suvremenom, žutilom obojenu svijetu, iako se slave on zapravo u devet priča koliko ih je sakupio u knjizi tek posredno dotiče, tretirajući i nju kroz prizmu identiteta, i to kao svojevrsnu identitetnu anomaliju.


Prev. Latica Bilopavlović Vuković, Fraktura, Zaprešić, 2011.


Bez obzira da li je slava koju pojedini protagonisti proživljavaju tek iluzija samozavaravanja, ili su pak slavni zahvaljujući senzacionalističkim ispadima žutih medija, Kehlmannovi celebrityji zbog svog statusa slavnih uglavnom pate – salijeću ih novinari, ali i običan puk i to uvijek s istim, predvidljivim i mahom glupim pitanjima, gube pravo na privatnost, pa čak, kako u jednoj priči iz knjige vidimo, bivaju i zamijenjeni dvojnikom koji djeluje autentičnije od slavne osobe koju oponaša. No slava se redovito ispostavlja kao stvar pogrešne percepcije, kako kod onih koji slavne takvima percipiraju, tako i kod onih koji sebe slavnima, zbog senzacionalističke izopačenosti medija, počinju smatrati. A deziluzija, uči nas Kehlmann, podjednako je bolna, kako za jedne tako i za druge.

Knjiga Slava Daniela Kehlmanna zapravo je niz od devet ulančanih kratkih priča s međusobno povezanim likovima koji se prošetavaju iz teksta u tekst, zbog čega se knjiga može čitati i kao roman (iako su priče, po mom sudu, odveć labavo međusobno povezane), a svim je protagonistima zajednička njihova identitetna poljuljanost jer su im egzistencije i identiteti na korak od potpunoga raspada. Ponekad je tomu tako bez njihove krivnje (starica koja saznaje da boluje od raka te se odlučuje na odlazak u kliniku za eutanaziju ispostavlja se marionetom u službi književnog eksperimenta jednoga pisca; slavni glumac čiji identitet i život u potpunosti preuzima dvojnik s više karizme i glumačkog dara; književnica koja zbog tuđeg nemara postaje zarobljenicom azijske banana-republike), ali ponekad i zbog samozavaravanja (zaluđeni forumaš koji u potpunosti zamjenjuje stvarni život virtualnim, internetskim; planetarno slavni pisac priručnika za samopomoć kojega iluzija o vlastitoj veličini i važnosti vodi samoubojstvu kojim bi, kako smatra, prenerazio čitav svijet i poljuljao neke zadane postavke; identitetna zbrka života u višestrukosti jednoga preljubnika izgubljena u labirintu laži od kojih mu se sastoji život).

Temom identiteta bavili su se brojni književnici (sjetimo se tek nekoliko uspjelih svježijih primjera, poput romana Zavezanih očiju i Što sam volio Siri Hustvedt, ili pak Divisadera Michaela Ondaatjea), no Daniel Kehlmann to čini mnogo manje ambiciozno, ustrajavajući na vedrini, iskričavu humoru, ironijskom odmaku i lepršavosti, onkraj pretencioznosti uspijevajući istovremeno biti i urnebesno smiješan, ali i bolno alarmantan. Osim što iz priče u priču upozorava na anomalije i opasnosti suvremenoga načina života (u vječnom speedu i petoj brzini trke za materijalnim dobrima te u ovisnosti o tehnološkim inovacijama bez kojih smo bespomoćni i, kako mislimo, osuđeni na propast) Kehlmann vrlo vješto mijenja emocionalne registre, brodi kontinentima i oblikuje široku lepezu dugo pamtljivih, a često i vrlo ekscentričnih likova kojima, i u slučaju kad nam nisu simpatični, ipak najčešće ne želimo sudbinu kakvu im je autor priredio. Ukratko, njegovi likovi kao da nastavljaju živjeti i nakon što odložimo knjigu, što je najbolja potvrda da je pisac dobro odradio posao u smislu castinga.

Kao i u prethodnim romanima Kehlmann se ne usteže od posezanja za metafikcijskim igricama; kod tematizacije inverzije identiteta u osoba koji sebe prepoznaju kao predložak za likove u književnom djelu prijatelja on piše i o njihovoj ljutnji što su tek preoblikovane kopije sebe samih, ali i o zadovoljstvu zbog takva ovjekovječenja, koje, kako smatraju, podrazumijeva produženje (ako ne čak i ovjekovječenje) egzistencije, bar sve dok postoji netko tko će obratiti čitalačku pozornost. Autor tekstove ne lišava ni pop-referencijalnosti i transtekstualnosti, a povlači i paralele s filmskim medijem (naslov jedne priče koristi kao hommage sunarodnjaku filmašu Percyju Adlonu i njegovu satiričkom remek-djelu Rosalie goes shopping), a sa već spomenutom Siri Hustvedt dijeli pozornost koju pridaje tematici procesa klizanja u treće lice (kad se umjetnikovo ime svjesno pretvara u komercijalnu robu) te problematizaciji odnosa između privida i zbilje.

Kehlmannovu Slavu tvori devet precizno koncipiranih te kvalitativno ujednačenih priča koje svaka za sebe čine zaokruženu proznu cjelinu, a promatrane zajedno (unatoč odveć labavoj međusobnoj povezanosti) tvore efektnu, koncepcijski osmišljenu knjigu sa zajedničkim tematskim okvirom i inteligentnim, na trenutke čak i vrlo oštrim humorom kao zajedničkom provodnom niti. Iako je prema svojim likovima često vrlo okrutan, sve njih autor vidi kao žrtve vremena u koje su bačeni da žive i koprcaju se pod teretom slave ili pak žudnje za njom, u nadi za dokinućem egzistencijalne ispraznosti ili barem postignuća samozavaravajućeg privida da će dosezanjem slave istovremeno i beznađe od sebe odagnati. Sve dok pisac, postupkom deus ex machina, ne odluči drukčije. A zašto? Pa poradi vlastite slave, dakako...


Vijenac 453

453 - 14. srpnja 2011.

Klikni za povratak