Vijenac 453

Tema II

Veliki hrvatski književnik ostavio je dubok trag i u sedmoj umjetnosti

Marinković i film

Tomislav Čegir

Ranko Marinković raznovrsnim je djelovanjem ostavio znatan trag u hrvatskom filmskom okružju, a posebice se ističe njegov scenarij za film Goli čovjek te ekranizacije Marinkovićevih proza koje je na platno prenio veliki Antun Vrdoljak


Odnos je Ranka Marinkovića i filma izrazito složen i ne iscrpljuje se jednoznačno. Međutim, u ovome će tekstu biti riječi tek o scenarističkom predlošku za film Goli čovjek uprizoren 1968. pod redateljskim nadzorom Obrada Gluščevića, kao i o filmskim prilagodbama književnih djela iz stvaralaštva toga iznimnog hrvatskog književnika. Glasoviti je Antun Vrdoljak 1982. roman Kiklop prenio u igrani film te i u televizijski serijal od pet epizoda, a slično je učinio i 1990. s pet novela iz zbirke Ruke. Tako su Karneval, Anđeo i Prah, Zagrljaj i Koštane zvijezde postale epizode televizijskoga serijala Zagrljaj, a tri od navedenih zajedno su činile filmski omnibus Karneval, Anđeo i Prah. Nadalje, u novelama i u romanu Kiklop o filmu se mjestimice referira, dakle on je bitna sastavnica Marinkovićeva kulturnog i društvenog okružja, što zasigurno potvrđuje i podatak da je taj hrvatski pisac povremeno djelovao i kao kritičar, esejist i filmolog, o čemu je pisao dr. Ante Peterlić, kao i napomena da je nekoliko predavanja iz teorijske dramaturgije na Kazališnoj akademiji potkraj 1950-ih posvetio estetici filma, što navodi filmolog Bruno Kragić.


Kiklop, Jadran film, god. 1982.

r. Antun Vrdoljak,

g. Frano Lasić, Mira Furlan


Goli čovjek, Jadran film, god. 1968.

r. Obrad Gluščević,

g. Ljubiša Samardžić, Vera Čukić


Karneval, anđeo i prah, Jadran film, god. 1990.

r. Antun Vrdoljak, g. Ivica Vidović i Boris Dvornik

Iz arhiva Hrvatske kinoteke


Razmatranjem naznačenih filmskih ostvarenja uočavamo naglašen društveno-vremenski kontekst monarhističke Jugoslavije, njezina rasapa pred neumoljivim žrvnjem Drugoga svjetskog rata, te nastanak tzv. druge Jugoslavije. Sve navedene sastavnice očitovane su u filmu Goli čovjek. Marinković je scenarij razradio prema ideji redatelja Obrada Gluščevića i smjestio ga u mediteransko okrilje. No, kako slojevito svjedoči Nikica Gilić u tekstu dostupnu i na internetskim stranicama, ozračje mediteranskoga humora skriva i izraženu mediteransku okrutnost prema središnjim likovima, ali i prema nizu sporednih. Ikonografski motivi jadranskoga otoka raspoređeni su u narativnom temelju koji u ponavljanju, odnosno variranju motiva prijeratnog i poslijeratnog razdoblja, nastoji pokazati kako promjena ideološkog i državnog predznaka ne može izmijeniti i društveni mentalitet, ali istodobno očituje i redundantnost, izazivajući gledateljev zamor, pogotovu zbog redateljeve prenaglašene uporabe retoričnijih oblika filmskog jezika. Svedenost niza likova na skiciranost, a ne potpuniju karakterizaciju, pridonijela je činjenici da većina njih ostaje između arhetipa i stereotipa. Kako filmski oblik scenarija nije i umjetničko djelo, već se označava zanatskim postupkom pri izgradnji filmske cjeline, ostaje upitnim kakav je izvorni predložak Ranka Marinkovića, a kolike su intervencije Obrada Gluščevića. U naznačenom tekstu Nikica Gilić precizno određuje pojam marinkovićevskoga teatra i poveznice s mediteranskom tradicijom raznih povijesnih razdoblja, ali i nedostatke filma čija necjelovitost u izvedbi ostaje zanimljivim dijelom, ali ne i vrhuncem Marinkovićeva i Gluščevićeva stvaralaštva. Gilić je naznačio i podatak o sudjelovanju Antuna Vrdoljaka u stvaranju Golog čovjeka, pa nas ne čudi da je taj hrvatski filmski autor pristupio i dvjema ekranizacijama književnih ostvarenja Ranka Marinkovića, od kojih je Kiklop zasigurno dojmljiviji negoli Karneval, Anđeo i Prah, dapače važno ostvarenje ne samo Vrdoljakova opusa nego i domaće kinematografije toga razdoblja.

Bezvremenski Kiklop


Bez poteškoća možemo razabrati da Antun Vrdoljak, uz koscenarističku pomoć sama Marinkovića, književnom predlošku pristupa metodama rekonstrukcije i interpretacije. Svjestan razlika čitateljeve, odnosno gledateljeve percepcije, posve sukladno mijenja jezik medija, preoblikuje njegove bitne odrednice, ali ostavlja izvorni duh romana. Takvim je postupkom kvalitativni doseg ekranizacije podjednak onomu temeljnoga književnog djela. Sumračje predratne zbilje ocrtano je iznimnim snimateljskim postupcima, fotografijom i osvjetljenjima u vjernom prikazu ugođaja, toliko uspješnu evociranju razdoblja da i gledatelj osjeća tjeskobu i nemoć središnjega lika pred dolaskom egzistencijalne ugroženosti. Povijesno vrednovanje razdoblja opažamo i u čestim iskazima radijskih vijesti, koje su poput karika lanca što vodi prema ratnoj katastrofi. Niz dojmljivih karaktera predtekst je uvjerljivim tumačenjima raskošnoga glumačkog postava, čestoj označnici Vrdoljakovih ostvarenja. Kako su takvi protagonisti određeni i šturom scenografijom te sukladnim kostimografskim učinkom, film i televizijsku seriju Kiklop sagledavamo s povelikim rasponom stanovišta filmskih, književnih, kao i povijesno-društvenih. Iznimne početne sekvence svojevrsna birtijskog teatra, s daljom razmeđom civilnog i vojnog okruženja, kao i tjeskobnim završetkom posvemašnje egzistencijalne prijetnje u kojoj i pojedinac i čitavo društvo mogu biti uništeni, ostvarenje Antuna Vrdoljaka i Ranka Marinkovića filmsko je djelo kojem ni vremenski odmak od doba uprizorenja nimalo ne šteti.

Filmska posveta novelama


Naposljetku, Karneval, Anđeo i Prah možemo uvrstiti u niz tzv. ilustrativnih adaptacija. Posve je jasna nerazlučiva povezanost s izvornikom, dosljedno ekraniziranje predloška, a posrijedi je, čini se, neizravna Vrdoljakova posveta stvaralaštvu Ranka Marinkovića. Filmski jezik toga djela postaje nadgradnjom književnoga temelja, pa dok s jedne strane izravnim postupkom svjedočimo stilu i tematskom sklopu novela iz zbirke Ruke, s druge, Antun Vrdoljak vlastitim rukopisom upotpunjuje slikopisnu građu filma Karneval, Anđeo i Prah. Pritom je svaka od epizoda zasebnoga izričaja, odlikuje se zapaženim osobitostima i predstavlja segment koji opažamo i pojedinačno, ali i u sklopu cjeline. Možemo ustvrditi da je u filmskoj inačici najdojmljivije ostvarenje Karneval. Bruno Kragić u zborniku Dani Ranka Marinkovića piše: „Čaplinovski elementi razvidni su u svom najočitijem vidu, onom fizičke komike, burleske i groteske (prožete melankoličnim refleksijama).“ Filmska dinamika postiže se, međutim, i stupnjevanjem izvanjskih i unutrašnjih prostora, kadriranjem uskih ulica, kretanjem likova i većih skupina, a odnos plošnih planova i njihovo dubinsko očitovanje postaje gradivo iznimne slikovnosti. Anđeo je pak daleko refleksivnije ostvarenje, s jasnom anticipacijom smrti središnjega lika, iskazom umjetničkog stvaranja u skulpturalnom obliku, ali i razradom protagonistova emotivnoga gubitništva. Slikovnost je toga segmenta izražena, posebice u sekvencama koje se osvrću spram slikarske tradicije visoke renesanse i poglavito baroka. Šteta je što dosegnuti intenzitet nije dosegnut i završnim filmskim segmentom, ekranizacijom novele Prah koja se iscrpla u možda i prenaglašenom odnosu spram predloška, s nedostatnom nadgradnjom filmske inačice, pa ni kontekstualni odnos skučenih interijera i eksterijera izražene prostornosti nije u potpunosti učinkovit.

Nije teško zaključiti da je Ranko Marinković raznovrsnim djelovanjem ostavio znatan trag u hrvatskom filmskom okružju, trag koji ne blijedi ni u novijim razdobljima i iznimno je štivo u neprestano dinamičnu odnosu pisane riječi i snimljenog.

Vijenac 453

453 - 14. srpnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak