Vijenac 450

Književnost

Kakav je bio duhovni put velikoga hrvatskog književnog znanstvenika

Ostavština Stanka Lasića

Igor Žic

Zbog svoje znanstvene uvjerljivosti, rezignirane mudrosti i nepokolebljivosti u potrazi za činjenicama Krleža, kronologija života i rada jedno je od najvažnijih djela hrvatske književnosti


Hrvatska književnost, shvaćena u najširem smislu, u posljednjih stotinjak godina iznjedrila je desetak ključnih naslova: Janko Polić Kamov Isušena kaljuža (napisana 1909, tiskana 1957), Vladimir Čerina Kamov (1913), Miroslav Krleža Na rubu pameti (1938), Vladan Desnica Proljeća Ivana Galeba (1957), Ranko Marinković Kiklop (1965), Miroslav Brandt ( i drugi ) Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967), Grgo Gamulin Ilarijin smješak (1968), Slobodan Novak Mirisi, zlato i tamjan (1968), Stanko Lasić Krleža, kronologija života i rada (1982), Slobodan Novak Protimbe (2010), Miro Gavran Kafkin prijatelj (2011)...

U Republici br. 2 za ovu godinu uvijek odmjeren Milan Mirić prisjetio se, u vrlo dugu tekstu (str. 30–77), Stanka Lasića. Odabrao je pomalo sentimentalan pristup i fokusirao pozornost na Lasićevu mladost u Karlovcu, što je naglasio i naslovom: Sentimentalni odgoj tjeskobnog skojevca. Kako je Lasić rođen 1927, a kako danas pretežno živi u Parizu, možda akcentiranje formativnih godina i nije najsretnije – iako je, u njegovu slučaju – prilično poučno. Naime, on je tijekom Drugoga svjetskog rata rata, dakle u vrijeme NDH, bio vrlo blizak prijatelj Miljenka Tusuna, sina Nikole Tusuna, velikog župana Pokupske župe (sa sjedištem u Karlovcu), a iz rata je izašao kao militantni osamnaestogodišnji komunist koji iz gimnazije istjeruje nekadašnje pripadnike ustaške mladeži i brutalno razbija katoličke procesije!

Obračun s Krležom

Potom slijede duge godine tegobna triježnjenja dok se znanstvenik u njemu oslobađao ideološkoga pijanstva. Već izbor Milutina Cihlara Nehajeva kao teme za doktorat naslućuje ozbiljnu pukotinu u njegovoj pravovjernosti. Naime, u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske Mirko Matijević priredio je Cihlarova Sabrana djela u trinaest svezaka. Tiskao ih je korijenskim pravopisom tijekom 1944. i početkom 1945. Promoviravši Nehajeva u prvoga pisca države koja je ubrzano nestajala u vrtlogu rata, učinio mu je sličnu uslugu kakvu su nacisti napravili Nietzscheu i Wagneru – uronio ga je u mračan sustav s kojim nije imao nikakve veze – jer je umro još 1931!

Posljedice su bile očekivane – od 1945. do 1962. o njemu se nije pisalo, jer su njegova Sabrana djela bila neprihvatljiva poslijeratnom, svemogućem Krleži, a korijenski pravopis svemogućoj komunističkoj partiji. Vinko Antić, važna figura u kulturnom životu poslijeratne Rijeke – ali i još jedan tjeskobni skojevac! – prvo 1957, unatoč žestoku Krležinu otporu, objavljuje Kamovljevu Isušenu kaljužu, da bi zatim, 1962, posvetio tematski broj Riječke revije Milutinu Cihlaru Nehajevu. Nedugo potom nezasluženo marginaliziranu književniku izlaze u Zagrebu dvije knjige u uglednoj ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti – I. Ogledi i članci, pripovijesti i II. Romani. Time je započela njegova diskretna rehabilitacija, u koju je i Lasić ugradio dio svog entuzijazma, no njegov doktorat iz 1965. ipak nije tiskan kao cjelina.

Lasić se potom predano posvetio Krleži, shvaćajući da sve svoje dileme tjeskobnog skojevca mora razriješiti ulaskom u maglovitu močvaru, u čijem središtu je ideološke bućkuriše pripravljao komunistički čarobnjak Merlin. Ta žudnja za konačnim odgovorom, za Svetim gralom komunizma, rezultirala je knjigama Sukob na književnoj ljevici 1928–1952. (1970), te Struktura Krležinih „Zastava“ (1974), no sve je to bio samo prolog za konačni obračun.


Stanko Lasić


O prijelomnom naslovu cjelokupnoga Lasićeva opusa Mirić piše u Republici:

„I knjiga je slijedila knjigu, cijeli opus knjiga, najprije Krleža, kronologija života i rada, koja je, nakon Krležina pokušaja da je onemogući, izišla 1982. godine, nakon tri godine od predaje rukopisa dotadašnjem Lasićevu izdavaču. Zamišljena kao kronološko redanje biobibliografskih podataka, ona je izazvala Krležino nezadovoljstvo ne toliko istinama do kojih je došla, koliko naznakom puta kojim će se u budućnosti kretati rad na piščevom djelu i istraživanju činjenica iz njegovog života. Poslije Krležina uvida u otiske još neobjavljene knjige, Lasić i Krleža više se nisu sretali. Bio je to kraj jednog prijateljstva u kojem ni jedan ni drugi nije dobio ono što je očekivao. Sučelile su se prejake ličnosti da bi pristale na međusobno podčinjavanje. Krleža je postao razočarani duhovni otac, a Lasić se pretvorio u sina koji se postidio nedostojna oca. Tako su se do kraja i ponašali.“

Vjerojatno bi bilo preciznije reći da se Lasić posramio vlastite komunističke pravovjernosti kad ju je sagledao u liku najumnijeg komuniste, enciklopediste i književnika i to posve jasno, na dnevnom suncu činjenica koje je rastjeralo sve magle i izmaglice u kojima se Krleža desetljećima vješto prikrivao. Od intelektualnog hrasta ostao je tek bonsai...

No Lasić u predgovoru ukazuje na prave dimenzije svoje sumnje.

„Čitalac, koji bude uzeo u ruke ovu Kronologiju, treba da zna da uzima u ruke knjigu koja je imala pomalo neobičan put, nakon što je trebala da bude publicirana odmah pošto je bila napisana, njoj je napokon – poslije kojekakvih, više grotesknih nego li čovjeka dostojnih peripetija – bilo namijenjeno da ostane neobjavljenom...



Da sam bio napisao i mnogo važnije djelo, što bi njegovo neobjavljivanje značilo u svijetu gladi, najrazličitijih Gulaga, torture, političkih procesa i likvidacija, nasilne smrti, psihijatrijsko-ideoloških preodgajanja, boat-peoplea i ponižavanja najglavnijih prava čovjeka?“

Dohvativši Sveti gral, Lasić je shvatio da je njegova plemenita, crvenkasta boja starog zlata zapravo krv. I tu je, užasnut, ispustio kalež... Shvatio je da je razlika između kapitalizma i komunizma u tome što prvi sustav počiva na izboru sposobnih, a drugi na izboru podobnih i da komunizam, dugoročno, sigurno gubi u bilo kakvu nadmetanju!

Lasićev duhovni testament

Mislim da je Milan Mirić vrlo blizu srži cijele priče kad sintetizira Lasićeve stavove, iščitane iz njegovih Autobiografskih zapisa (2000).

„Jer ako je nakon svega nešto shvatio, Lasić je shvatio da od konačnih sudova o Krleži odustaje.

Koliko je bolno bilo to odustajanje, dade se posredno, više između redaka no izrijekom, iščitati iz njegovih Autobiografskih zapisa, svjedočenja o jednakom odustajanju i od sebe, jer Lasićevo traganje za Krležom bilo je neprekidano i jedva prikriveno traganje za sobom, za vjerom i za izdajom, ma kako ponekad bilo duboko sklanjanje iza znanstvene objektivnosti.“



Lasićev problem bio je što se priklonio režimu koji je u lipnju 1945. strijeljao, bez suda, njegova najboljeg prijatelja – osamnaestogodišnjeg Miljenka Tusuna (zajedno s majkom!) – što je događaj koji je, bezuspješno, potiskivao cijeli život. Svaka Vjera koja zagovara milosrđe i pritom mahnito maše mačem trebala bi u vjernika pobuditi sumnju!

Raščišćavajući svoje stare dvojbe, Lasić je 1997. uzburkao medije tezom da je danas Hrvatima srpska književnost jednako bliska, odnosno daleka, poput bugarske! Tu vidimo njegov konačni obračun i s internacionalističkim idealima marksizma-lenjinizma te rezignirano vraćanje ishodištu. Prašina koju je podigao čisteći svoje dvorište mnogima se nije svidjela.

No Lasić je u Kronologiji jasno iznio svoj duhovni testament:

„Moja je teza ova: komunistički pokret u svijetu ne može snažnije krenuti prema novoj budućnosti upravo zato što nema snage da, u ime te budućnosti o kojoj govori i iz kuta te budućnosti prema kojoj želi ići, kritički sagleda, i, ako treba, osudi svoju prošlost.“

Zbog svoje znanstvene uvjerljivosti, rezignirane mudrosti i nepokolebljivosti u potrazi za činjenicama Krleža, kronologija života i rada jedno je od najvažnijih djela hrvatske književnosti, tekst koji sve dovodi pod znak pitanja s ciljem da idući korak, napokon, bude ispravan!

Salonski anarhizam jedina je ideologija kojoj bi intelektualci trebali biti odani, prosvijećeni apsolutizam jedini razuman oblik vlasti, a kapitalizam koji podanike guši u obilju lako dostupnih, posve nepotrebnih stvari i zaglupljuje ih medijskim blatnjavim kupkama – jedino prihvatljivo društveno uređenje. Jer ljudi su u svojoj srži glupi, povodljivi, zli i pohlepni! Tko se ne slaže s time, uvijek se može usmjeriti na preodgoj – prema vlastitim ideološkim afinitetima – u fašistički (Auschwitz, Jasenovac) ili komunistički (Gulag, Goli otok) radni kamp, odnosno konc-logor!


Vijenac 450

450 - 2. lipnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak