Vijenac 449

Književnost

Novi recepcijski krugovi hrvatskog klasika

Marulić na Islandu i u Njemačkoj

Branko Jozić

Tragom bibliografske bilješke o knjizi prevedenoj s njemačkog na islandski jezik 1601, u kojoj se nalazi Marulićev traktat o Kristovu dolasku i posljednjem sudu


Da je Marulić hrvatski klasik i pisac svjetskoga formata, mnogima je već znano. Tomu u prilog između ostaloga govori i recepcija njegova opusa (duhovni pisci, propovjednici, povjesničari, prirodoslovci... Marulića citiraju kao općepriznat autoritet). Brojna su izdanja njegovih djela u izvorniku i prijevodima na mnoge svjetske jezike (njih 13). No osim što su objavljivana samostalno, Marulićeva se djela cjelovito ili u većim ulomcima nalaze tiskana i u knjigama drugih autora. Njegova Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi prisutna je u „bezbrojnim“ izdanjima Memoriala Louisa de Granada; u svoje knjige uvrstili su je i Johann Justus Landsberger (An epistle in the person of Christ to the faithfull soule, 1595) te Paul Kristian iz Koldine (Liber elegiarum comprehendens argumenta singulorum capitum Novi Testamenti, 1563), a Instituciju je J. Herold uključio u svoju hrestomatiju Exempla virtvtvm et vitiorum, atque etiam aliarum rerum maxime memorabilivm (1555), uvrstivši Marulića u društvo praestantissimi scriptores na obama klasičnim jezicima. Pregled izdanja njegovih djela pruža Bibliografija Marka Marulića I: tiskana djela (1447–1997), objavljena 1998. Razvoj pak maruloloških istraživanja pokazuje da tu bibliografiju valja dopunjati novim spoznajama.


Na 393. str. knjige Christeleg Vnderuiisun čitamo: „Agiśtlegur Tractatus Marci Maruli Spalatensis...“


Do takve nove spoznaje dovelo je istraživanje tragom bibliografske bilješke o knjizi prevedenoj s njemačkog na islandski jezik u čijem se drugom dijelu nalazi Marulićev govor o Kristovu dolasku i posljednjem sudu (Pars posterior agit de adventu Christi ad judicium extremum, auctore Marco Marulo Spalatensi). I doista, u knjizi objavljenoj 1601. i naslovljenoj Christeleg Vnderuiisun Vm odaudleika Sailarennar. Og huad vm Sailernar liidur ţeg- ar ţćr skilia vid Lijkamann..., na str. 393 čitamo: Agiśtlegur Tractatus Marci Maruli Spalatensis Vm Tilkomu Christi, til Domsins, Og huörsu ad öll Elementa og allar Skiepnur munu klaga ţa Ogudlegu a sijdasta Deige. Prevoditelj i pisac predgovora je Guđbrandur Ţorláksson.

Naviještanje kraja svijeta

Kako se iz naslova knjige razabire, posrijedi je kršćansko učenje o besmrtnosti duše i o posljednjim stvarima, što je tema šeste knjige Marulićeve Institucije, a u marulološkim je krugovima već bio poznat Ein schöner Tractat, Marci Maruli, Spalatensis, von der Zukunft Christi zum Gerichte... objavljen u knjizi Die Himmlische Weissheit in Christlich gottseeligen Betrachtungen, de quatuor novissimis... (1697). No odmah je jasno kako to izdanje nije moglo biti predložak za islandski prijevod jer je objavljeno gotovo cijelo stoljeće nakon islandskoga. Ostala su, dakle, otvorena pitanja tko je i kako Marulićev tekst preveo na njemački i zašto ga je uvrstio u svoju knjigu. Prije konačnog odgovora došlo se do otkrića još jednog uvrštenja Marulićeva „krasnog traktata“ u jednu drugu kompilaciju na njemačkom, objavljenu pet godina nakon Die Himmlische Weissheit. Riječ je o Erbauliche Andachten... (1702), knjizi koju je sastavio Abraham od sv. Klare (1644–1709), augustinac, pisac i glasoviti propovjednik (službeni propovjednik bečkoga dvora). Pozornost privlači činjenica da je Marulićev Tractatus objavljen istim slogom i na istim stranicama (257–348) kao i u izdanju Nebeske mudrosti.

Dalja potraga za njemačkim predloškom uronila je u nepregledno mnoštvo izdanja s temom posljednjih stvari pa se stječe dojam da su ljudi s kraja 16. stoljeća bili opsjednuti krajem svijeta. A doista su i bili! Uvjerenje o bliskom kraju svijeta i Sudnjem danu pojačali su neki događaji koji su potresali Europu. Kriza je započela još 1560. izbijanjem građanskoga rata u Francuskoj i Nizozemskoj pri čemu su politički sukobi zaoštrili socijalne napetosti. Pojačala ju je velika studen 1570/72, popraćena agrarnom krizom i glađu; bilo je to ujedno i vrijeme epidemijskih oboljenja i pomora. Zbog toga razvila se silna produkcija medicinskih, a i teoloških djela s temom posljednjih stvari te priručnika de arte bene moriendi. Nadalje, i otomanska opasnost koja se nadvila nad Europom viđena je kao znak. Marsilio Ficino prenosi mišljenje nekih prema kojemu kao što je Ivan Krstitelj bio Kristov preteča, tako je Muhamed Antikristov.

Svi ti događaji percipirani su kao ispunjenje Isusovih riječi iz Evanđelja po Luki (Lk 21, 10–11) o znakovima kraja svijeta: „Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba.“ Spomenutome se pridružio i „znak s neba“. Naime, danski plemić i astronom Tycho Brahe (1546–1601) ugledao je 1572. novu zvijezdu u zviježđu Kasiopeje, sjajnu poput Venere. Njezina je pojava protumačena kao ponovno ukazivanje Betlehemske zvijezde, koja je nekoć vodila mudrace ukazavši na Kristov prvi dolazak, a sad je opet zasjala da bi navijestila njegov drugi dolazak, što znači kraj svijeta. Iz golema mnoštva djela objavljenih u tom razdoblju, a koja se bave „posljednjim stvarima“, naposljetku je izronilo ono koje je poslužilo kao predložak za islandski prijevod, a u kojem je uvršten i Marulićev govor o toj temi.

Očigledno motiviran općim ozračjem, kompilaciju – zapravo katekizam – sastavio je Gregorius Weiser pod naslovom: Christlicher Bericht, Von vnsterbligkeit vnnd Zustandt der Seelen nach jrem Abschied, vnnd letzten Hendeln der Welt. Sampt gruendlicher vnd ausfuehrlicher erklerung aus den Schrifften der Veter, Jtem Herrn D. Martini Lutheri, Johannis Mathesij, D. Martini Mirj, vnd Johannis Gigantis, Jn Frag vnd Antwort Zusam[m]en getragen durch Gregorium Weiser, Pfarherrn zu Peritz. Knjiga obaseže 40 + 526 stranica i doživjela je četiri izdanja (1583, 1588, 1590, 1602). Već poznati Ein schöner Tractat Marci Maruli... nalazi se u drugom dijelu knjige (str. 369–446), a do njezina kraja kao i u svim spomenutim slučajevima slijede govori sv. Bernarda i sv. Augustina (str. 447–526).

Razumljivo je da se Weiser nije mogao poslužiti prijevodom Marulićeva teksta na njemački koji je objavio Christian Kemmer u Der Catholischer Christen Spiegel (1568) jer u toj pokraćenoj verziji i nema onog što je sadržano u „traktatu“. No, ostaje pitanje zašto se nije poslužio prijevodom Hermana Baumgarterna, objavljenim u Sechs Bücher Von gedächtnuss würdigen Reden und Thatten..., od kojeg je njegov prijevod nešto slobodniji te uključuje kraćenja i amplifikacije.


Marulić u protestantskom katekizmu

Svakako, potkraj 16. stoljeća vidimo višekratno objavljivanje Marulića na njemačkom, a Christlicher Bericht kao i njezin islandski prijevod zemljopisno i konfesionalno nas uvode u nove marulićevske recepcijske krugove. Dok Die Himmlische Weissheit i Erbauliche Andachten pripadaju katoličkom krugu, zanimljivo je to što se Marulićev tekst pojavljuje i u protestantskom okruženju, i to u jednom katekizmu. Naime, pastor u Peritzu Gregorius Weiser u svojoj je knjizi Marulića uvrstio društvo uglednih protestantskih prvaka Martina Luthera, Johannesa Mathesiusa, Martina Mirusa i Johannesa Gigasa. I prevoditelj na islandski Guđbrandur Ţorláksson (1541–1627) osim matematičar i kartograf, bio je također reformacijski učenjak i luteranski biskup, zaslužan za ukorjenjenje luteranizma na Islandu. Kao izvrstan znalac jezika i teologije, provodio je snažnu kampanju da izobrazbom i objavljivanjem religioznih djela formalno obraćenje na luteranizam učini i stvarnim. U škole je uveo luteranski katekizam i objavio osamdesetak naslova, među kojima je, dakako, najvažnija Gudbrandsbiblia – cjelovit biblijski tekst na islandskom jeziku, a značajna je i Vísnabók, antologija koja je uključivala i katoličke pjesme pročišćene od elemenata nespojivih s luteranskim učenjem.

Iz rečenog se razabire kako je u vremenu punom strepnje pred očekivanim krajem svijeta Marulićevo djelo smatrano vrijednim te kako je nadilazilo jezične i konfesionalne granice. To pak podsjeća na zgodu iz Kreuzenacha, gdje su revni pristalice reformacije tamošnjim katoličkim knjigama popločali (!) ulicu, ali je – zanimljivo – toj sudbini izmaknulo poznato Marulićevo djelo; to pak svjedoči o ugledu što ga je Marulić uživao i među nekatoličkim teolozima.

Obavijest o Marulićevoj prisutnosti davne 1601. u zemlji koja je prva priznala Republiku Hrvatsku evocira i druge autore pa i osobnu prisutnost brojnih naših ljudi na dvorovima, biskupijskim i sveučilišnim središtima diljem Europe. Njihovo djelovanje i doprinos europskoj kulturi valja posvijestiti i cijeniti. Kad to učinimo mi, učinit će i drugi – i ustanovit će se: mi jesmo Europa.


Vijenac 449

449 - 19. svibnja 2011.

Klikni za povratak