Vijenac 448

Naslovnica, Tema

SRPSKA PRESEZANJA ZA HRVATSKOM KULTUROM – U DESET VEKOVA SRPSKE KNJIŽEVNOSTI UKLJUČENI DUBROVAČKI I BOKOKOTORSKI PISCI

Starijoj hrvatskoj književnosti nije mjesto u srpskom književnom kanonu

Viktoria Franić Tomić

Danas je opasnije no ikada prije dopustiti inauguriranje Marina Držića i svih ostalih hrvatskih pisaca u srpski književni kanon jer sada to prestaje biti interno pitanje kulturne politike u Hrvatskoj ili pitanje odnosa dviju nacionalnih književnosti. To postaje završen proces dviju kanonizacija u dvije države


Sredinom travnja Hrvatska izvještajna agencija oglasila je, a Ministarstvo kulture Republike Hrvatske posebnom izjavom komentiralo, vijest prema kojoj je dubrovačka renesansna poezija upravo uključena u prvo kolo edicije Deset vekova srpske književnosti u izdanju Matice srpske. Iako je to posezanje za hrvatskom književnom baštinom u Slobodnoj Dalmaciji komentirano sa zgražanjem, tim je povodom istaknuto i kako je ovo što se u Srbiji dogodilo danas najbolje ignorirati. Ovaj tekst pišem jer ne mislim da se treći svezak spomenute edicije Deset vekova srpske književnosti koji u srpski književni korpus uključuje bez ograda i književnost Dubrovnika i Boke kotorske smije ignorirati. Nije tu riječ ni o kakvu marginalnom, nego središnjem nacionalnom projektu, kojemu glavni i odgovorni urednik Miro Vuksanović, inače član Srpske akademije nauka i umetnosti, objašnjava u inagurativnoj opasci principe prema kojima se u ediciji „poštivalo pravilo zastupljenosti književnosti pisane na srpskom jeziku, na svim njegovim ‘oblicima i narečjima’.” Prema tom srpskom akademiku i prema srpskoj javnosti to je valjda i razlog zbog kojeg su u ediciji zastupljeni dubrovački i bokokotorski pjesnici renesanse, baroka i prosvjetiteljstva, i zbog kojeg će svoje knjige imati Držić i Gundulić. Prema svemu sudeći čini se da je danas što se tiče uključivanja književne baštine situacija gora nego što je bila u vrijeme pisanja prve verzije Memoranduma Srpske akademije, kad je ta dionica barem na papiru bila zaštićena već notornim ustavom iz 1974. Danas pak hrvatsku književnu baštinu nijedan ustav ne štiti od uključivanja u kanon srpskih akademika.


Bista Marina Držića, djelo Bože Obradovića, koja se nalazila u atriju Beogradske komedije, a poslije je nestala iz nepoznatih razloga

Inače, u ovome tekstu neću se eksplicitno baviti jezičnim pitanjima, nego nekim književnopovijesnim i antropološkim. Ne treba ni spominjati da su jezični temelji starije hrvatske književnosti potpuno proučeni i objašnjeni, osobito u djelima pokojnog akademika Dalibora Brozovića i akademika Radoslava Katičića.

Prešućena novost u radu SANU

Neće, dakle, biti da nema novosti u radu ugledne srpske institucije. Srpski akademici itekako su tijekom desetljeća mijenjali odnos prema baštini starije hrvatske književnosti, pri čemu treba uspostaviti jasnu diferencijaciju između njihovih tendencija i prakse provođenja tih tendencija. Tendencije su prema hrvatskoj književnosti 15, 16. i 17. stoljeća u Dubrovniku bile jedno, a praksa drugo. U Srbiji je tako postao običaj da domaći akademici kad im se posvajački odnos prema hrvatskoj baštini prokaže odmah odgovore kako oni nemaju zlih namjera, nego da oni dok govore o Dubrovniku ne govore i o nekoj dionici hrvatske književnosti, nego da misle na separatnu dubrovačku književnost. To misliti neukusno je i netočno jer nikad u stvarnosti nije bilo riječi o dvojstvu dubrovačke i hrvatske književnosti. Poznato je to još iz polemika što su ih u šezdesetim godinama 20. stoljeća sa srpskim povjesničarima vodili Vlado Gotovac i Miroslav Vaupotić, a najeksplicitnije je to iskazao Slobodan Prosperov Novak 1987. u polemici s uglednim srpskim akademikom i proučavateljem Držićeva života i djela u kojoj autor teatrološke knjige Planeta Držić upozorava Pantića da ne govori o Dubrovniku i Hrvatskoj, već da je jedino pravilno kazati Dubrovnik u Hrvatskoj. Naime Miroslav Pantić, jedan od najuglednijih srpskih proučavatelja književnohistoriografskih i historiografskih dubrovačkih tema, bio je i jedan od tvoraca Memoranduma srpskih akademika iz 1986, a istom je dokumentu poslije bio urednik kad je taj doživio službenu objavu. Važno je upozoriti na ključno mjesto u Memorandumu, a to je ono na kojem se piše o sužavanju književnoga korpusa koji ulazi u srpski književni kanon. Tu se ni na jednom mjestu eksplicitno ne spominju hrvatski pisci 15, 16. i 17. stoljeća, nego se kaže: „Dok se slovenačka, hrvatska, makedonska i crnogorska kultura i književnost danas integrišu, srpska se jedina sistematski dezintegriše. Ideološki je legitimno i samoupravno da se slobodno vrši podvajanje i rasturanje srpske književnosti na vojvođanske, crnogorske ili bosansko-hercegovačke pisce [oz. V. F. T.]. Od srpske književnosti otkidaju se njeni najbolji pisci i najznačajnija dela da bi se veštački ustanovile nove regionalne književnosti [oz. V. F. T.]. Prisvajanje i rasparčavanje srpskog kulturnog nasleđa ide tako daleko da se u školama uči kako Njegoš nije srpski pisac, da su Laza Kostić i Veljko Petrović Vojvođani, a Petar Kočić i Jovan Dučić bosanskohercegovački pisci. Koliko juče Meši Selimoviću nije bilo dopušteno da se izjasni kao srpski pisac, a ni sad se ne poštuje njegova volja da se vodi u srpskoj književnosti. Srpska kultura ima više nepodobnih zabranjenih, prećutanih ili nepoželjnih pisaca i intelektualnih stvaralaca no ijedna druga jugoslavenska književnost, mnogi su šta više i sasvim izbrisani iz književnog sećanja.“

Fragmentiranje Dubrovnika

U Memorandumu Srpske akademije ne spominju se hrvatski pisci jer tada nije bilo moguće da se inaugurira starija hrvatska književnost u srpski književni kanon kao nekad u slučaju Pavla Popovića, inače Kolendićeva i Pantićeva prethodnika, koji je to učinio u svom književnohistoriografskom djelu iz 1909. Pregled srpske književnosti, a dok je Hrvatska bila dijelom Austro-Ugarske Monarhije. Pravi nasljednik Pavla Popovića i njegova posvajačkog odnosa prema tzv. dubrovačkoj književnosti bio je Dubrovčanin Petar Kolendić, Srbin-katolik koji je prvi dio sveučilišne karijere bio nastavnik u Skopju da bi se 1945. u rujnu, kako kasnije kaže Miroslav Pantić „uspeo na katedru beogradskog Univerziteta“, to jest na ono što se tada i poslije nazivalo Seminar za jugoslavensku književnost. Samo godinu poslije taj slavist i talijanist koji nikad u životu nije stupio nogom u Italiju zbog vrijednosti svojih uglavnom raguzoloških i komparatističkih radova postaje redoviti član Srpske akademije nauka, a onda je 1947. osnovan Institut za proučavanje književnosti. On je bio na čelu te institucije koja je bila središte iredentističkih tekstova o starijoj hrvatskoj književnosti. Kolendić je u tome prednjačio, pa je svakako bez presedana kad je 1955. u raspravi uz jedno pseudo-Sasinovo djelo upotrijebio naslov Jedan srpski spev o Adonisu iz XVI. veka smatrajući valjda da je stonski pisac idealan primjer nekoga na kojem se termini kao što su bili jugoslavenski, primorski, naš, dalmatinski i dubrovački mogu promijeniti u srpski. Kako je taj skandal prošao nezapažen Kolendić je napravio drugi, pa je 1957. objavio omanju knjigu o jednoj Palmotićevoj drami s naslovom Jedna srpska melodrama o Andromedi. To je izdanje bilo nekoliko puta pozitivno recenzirano i narodnosni pridjev srpski u sam osvit sklapanja Novosadskog dogovora kao da je bio najavitelj gorega posvajanja. Znanstvenik koji nije slučajno autor teksta o simpatijama Dubrovčana za rusko oružje i koji je rado zaboravljao da su upravo Rusi i Crnogorci palili, rušili i pljačkali Dubrovnik i okolicu u vrijeme Napoleonovih ratova na početku 19. stoljeća nije stavove političke i nacionalne mijenjao još od srednjoškolskih dana u Dubrovniku. U rukopisu Moja sjećanja i zapažanja taj nastavljač Pavla Popovića i učitelj Miroslava Pantića sjeća se boravka u Šibeniku 1918. i kad je u tom gradu kod franjevaca našao zvono s ćiriličkim natpisom koje je 1808. bilo namijenjeno Crkvi svetih arkanđela u Beogradu i koje je on u novim okolnostima postavio da, kako kaže, prkosno i simbolično zvoni te da „prvo od svih, pozdravi prve vjesnike slobode“. U zvonjavi tog beogradskog zvona sa šibenskog zvonika 1918. sav je Kolendićev, ali i Popovićev i Pantićev doživljaj identiteta hrvatskog Jadrana, što će za njih reći udruženih, ali prema potrebi i fragmentiranih Dubrovnika i Dalmacije.


Grunembergova veduta Dubrovnika iz 1486.

„Dubrovniku prošlost, Beogradu budućnost“

Eksplicitno pripisivanje dubrovačke kulturne baštine srpskoj započelo je zapravo istupima domaćih dubrovačkih Srba-katolika koji su kanili ilirsku zaokupljenost Gundulićem prenijeti u srpski kulturni krug, vjerujući da on onamo pripada. Zato i nije neobično da je Matija Ban srpski akademik na komemorativnoj sjednici Srpske kraljevske akademije deklarativno uzviknuo „Dubrovniku prošlost, Beogradu budućnost“, a sve u povodu tristote obljetnice Gundulićeva rođenja, dakle 1887. Vrlo je za ta prisezanja karakterističan primjer otkrivanja Gundulićeva spomenika u Dubrovniku šest godina poslije, koje je dubrovačka općina nastojala pretvoriti u „srpsku manifestaciju“. Posve je jasno da je ilirska apoteoza potaknula Vuka Stefanovića Karadžića da pokrene srpski iredentizam prema Dubrovniku i prema svim štokavskim elementima u južnoslavenskoj književnoj baštini, o čemu studiozno piše povjesničar Ivo Banac. Taj se iredentizam ostvarivao na makroplanu Dubrovnika i njegove kulturne baštine, ali na mikroplanu vidljiv je u pojedinim književnim korpusima i to najvažnijih autora, najprije Gundulića, a poslije i Držića.

Imajući u memorijskoj aktivi ovaj kontekst o tendencijama i načinima na koje su se te tendencije nastojale provesti, od strane uglednih srpskih književnih historičara, nije na odmet komentirati i zbornik iz 2009. objavljen u izdanju Disputa u Zagrebu, koji je rezultat međunarodnoga pariškog simpozija o Marinu Držiću, a na kojemu sam skromnim prilogom i sama sudjelovala. Naime, taj simpozij uoči 500. obljetnice Držićeva rođenja 2008. organizirali su francuski slavist Paul-Louis Thomas i njegov suradnik Sava Anđelković na Sveučilištu Pariz IV-Sorbona, a okupio je priloge istraživača Držićeva života i djela. Simpozij je bio naslovljen Marin Držić – svjetionik dubrovačke renesanse (Marin Držić, ecrivain phare de la Renaissance ŕ Dubrovnik), a poslije je i sam zbornik objavljen pod istim naslovom u Zagrebu, gdje se kao glavni urednici potpisuju Sava Anđelković i Paul-Louis Thomas. Tada se dakako takav naslov nikomu nije učinio neprimjerenim, niti se to danas čini, premda je simptomatično da je naziv simpozija uključio pridjev dubrovački, a ne hrvatski, i da takvo regionaliziranje za pariški, što će reći zapadnoeuropski, kontekst uopće nije najprimjerenije. Danas se čini kako svaki pridjev dubrovački uporabljen u širem kontekstu biva izmanipuliran ili može biti izmanipuliran. Također, nikada nije bilo moguće da regionalna pripadnost nekoga važnijega talijanskoga autora kao primjerice Machiavellija bude reducirana na regionalnu oznaku toskanski ili firentinski. Posebno to nije bilo moguće ukoliko je slavnoga pisca imenovao netko izvan granica Italije ili na nekom inozemnom skupu. Tu naravno moramo imati na umu i diferencijaciju između Machiavellija koji je općeprihvaćeno nadnacionalni klasik, pa se čak može, za razliku od Držića, predstaviti naslovom Machiavelli – svjetionik renesanse, ali nitko nikad neće dovesti u pitanje njegov talijanski nacionalni identitet, koji je uvijek implicitan kada se spomene njegovo ime. Ne treba podsjećati na činjenicu da je Machiavelli živio u vrijeme kada nije postojala talijanska država.

Apsurdna dvojnost

Naravno da je upravo zbog rečenoga dvojnost Dubrovnika i Hrvatske naprosto apsurdna. Također, u kratkom predgovoru za pariški zbornik o Držiću koji potpisuju Sava Anđelković i Paul-Louis Thomas piše: „Život između Dubrovnika, Beča, Istanbula, Siene i Venecije [oz. V. F.] svjedoči ne samo o njegovu kretanju…“ Ta je formulacija potpuno neprecizna jer se uopćavaju i relativiziraju Držićeva kretanja s njegovim životom u Dubrovniku, a poslije na prostorima današnje Italije. Naime, nije baš, kako stoji, da je Držić „svjetski putnik“ ako je živio u rodnom Dubrovniku, poslije u gradovima današnje Italije oko jedno desetljeće te poduzeo dva vrlo kratka putovanja u Beč, i jedno vrlo, vrlo kratko prema Istanbulu. Držić je kratko, u službi grofa Rogendorfa, proboravio u Beču. U istoj službi putovao je do Istanbula, do kojega možda i nije došao jer se vrlo brzo vratio, zbog svađe s braćom Bučinić, u Dubrovnik. S druge strane, Držić je na prostorima današnje Italije (Siena, Venecija, Firenca i drugi gradovi) proboravio gotovo cijelo desetljeće svoga života. Nadalje, netočno i odbačeno je u držićologiji, kako stoji na drugom mjestu u predgovoru ovoga zbornika, da Držić „želi svrgnuti vlast dubrovačke aristokracije i prenijeti je na pučanstvo“, što su još 1960-ih godina 20. stoljeća dokazala relevantna istraživanja Vinka Foretića i nekih drugih historičara, koja ističu da je Držić nastojao uključiti samo neke dijelove građanstva (popolo grasso, po svemu sudeći samo antunine) u sustave vlasti, a posljednje pismo Marina Držića koje je otkrio povjesničar Lovro Kunčević i prilozi povjesničara Nenada Vekarića argumentiraju da su u Držićevim prevratničkim idejama sudjelovali i neki plemići.

No vratimo se mi na godinu 1986. i tekst o književnosti u Memorandumu Srpske akademije nauka i umjetnosti u kojem nije bilo moguće (kao danas u susjednoj državi Srbiji) eksplicitno posvajanje starije hrvatske književnosti od strane srpskih književnih historičara, zbog dva ključna razloga:

Zbog Ustava iz 1974. koji je djelomično uključio zahtjeve Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967, među čijim je potpisnicima bio i Miroslav Krleža. To nije nevažno spomenuti jer je Krleža jedan od arbitara u stvaranju hrvatskoga književnog kanona nakon 1948, u kojem Marin Držić zauzima meritorno, dotad Gundulićevo mjesto.


Slobodan Prosperov Novak

Vinko Foretić

Frano Čale


Zbog uspješnih napora hrvatskih književnih povjesničara i teoretičara, te povjesničara, gdje možemo spomenuti samo neke koji su različitim putovima i metodološkim instrumentarijima uklanjali ideologeme u proučavanju starije hrvatske književnosti. Ovdje ću zbog užeg korpusa vlastitoga proučavanja, na primjeru biografije i djela Marina Držića, spomenuti samo neka imena tih domaćih znanstvenika: Leo Košuta, Frano Čale, Vinko Foretić, Josip Torbarina, Rafo Bogišić, Franjo Švelec, Josip Pupačić, još u širem kontekstu Mirko Tomasović, a poslije Slobodan P. Novak, Ivo Banac i dr.

Vinko Foretić dao je važan prilog Držićevoj biografiji, u kojoj je rasvijetlio biografeme Držićeva života: izrekao važna stajališta o podjeli građanstva na popolo grasso i popolo minuto u Dubrovniku te time isključio Jeličićeva marksistička čitanja i uozbiljio Držićevu prozapadnu političku orijentaciju. Upravo takva orijentacija nije se uklapala u kontekst balkanske kulturne povijesti srpskih iredentista. Franjo Švelec glavninu svoga držićološkoga rada posvetio je otklanjanju ideologema koji su stvoreni od strane talijanskoga iredentizma koji je začeo Arturo Cronia potaknuvši niz talijanskih doktoranada da opovrgavaju izvornost Držićevih djela. I Josip Torbarina polemizirao je na engleskom jeziku sa Croniom, kojega je zapitao: „Pa zašto ste, profesore, toliko godina utrošili u predmet koji po vama nije dostojan, u predmet koji vas frustrira?“ Frano Čale, Leo Košuta i Josip Torbarina uložili su glavninu svojega istraživačkoga djelovanja da uozbilje Držićev, od strane srpskih historičara Pavla Popovića, Jorja Tadića i Miroslava Pantića, karikirani, pometovski lik i da osvijetle njegov intelektualni profil te pokažu izravne njegove veze s matricom renesansne književnosti zapadnoga europskoga kruga.

Etičko karikiranje Držića

Srpski historičari, koji su se bavili Držićevom biografijom, bili su vrsni proučavatelji dubrovačkih arhiva, zbog čega su u dubrovačkim studijima nazvani beogradskom školom. Obavljali su oni vrijedna i ozbiljna arhivska istraživanja, ali što su otkriveni dokumenti više uozbiljivali Držićev politički i intelektualni profil, to su ti historičari sve više Držića prikazivali sličnim njegovu dramskom licu Pometu iz komedije Dundo Maroje. Tako se i formirao korpus tekstova – ideologema Jorja Tadića, Pavla Popovića i Miroslava Pantića, koji su legitimitet i argumentaciju na vjerodostojnost potraživali u arhivskoj građi. Pritom je ideja o historiografiji kao intersubjektivnom pogledu na protekle živote kojoj je imanentan zahtjev za istinom uspostavila odnos prema čitavom diskurzivnom polju koje stvara autoritativno okrilje za portretiranje pometovski sramotnoga lika Marina Držića. Upravo etičko difamiranje Držićeva ljudskoga lika koje dosljedno minorizira političku ozbiljnost epistolarnoga korpusa tekstova Marina Držića upućenih Cosimu I. Mediciju i piščev precizni pogled na društvene slojeve Dubrovnika 16. stoljeća, pa time izbjegava kritičku analizu političke orijentacije piščeve u kojem je on optirao za prozapadnu politiku, omogućilo je spomenutim srpskim istraživačima da Držićev književni idiolekt inauguriraju u kontekst srpske književnosti kao njezin integralni dio ili da ga u najmanju ruku potpuno izdvoje iz korpusa hrvatske književnosti.

Da je sam Miroslav Krleža bio protiv karnevalizacije Držićeve biografije, kojega je, nakon Fotezove adaptacije Dunda Maroja iz 1938. u svojem eseju O našem dramskom repertoaru (1948), inaugurirao u sam meritum kanona, gdje je Držić zauzeo Gundulićevo mjesto, svjedoči i Krležino pismo Živku Jeličiću o njegovoj knjizi Marin Držić Vidra (1958), gdje je vidno nezadovoljan pometovskim portretiranjem Držića: „Ostajem kod jedne svoje ranije ocjene Vaših žargonskih, beletrističkih varijanata: u Vašim motivima (splitskim), taj ton je autentičan, ali da li je ta pometovska, šeret-budalasta konstanta bila jedini način da se piše o pjesniku sve do kraja – usque ad finem poetae [V. F. T.]?“

Ništa od rečenog nije pomagalo tendencijama srpskih književnih historičara da inauguriraju Držića u srpski književni kanon: ni njegova eksplicitna prozapadna orijentacija, ni izravno kontekstualiziranje pisca u zapadnoeuropski kanon, ni uozbiljenje njegova političkoga i erudicijskoga profila, a na koncu, ni poststrukturalistički teoretski pravci koji su uzdrmali krunsko mjesto historiografije i ukazali na njezinu tekstualnu fikcionalnost. Dakle, na koncu, srpskim historičarima kojima je bila tendencija da putem književnohistoriografskoga diskursa pokušaju krivotvoriti Držićevo mjesto u srpskom književnom kanonu, pomrsili su konce ne samo svijesti o nacionalnim identitetima nego i teoretski dosezi od Barthesa do Foucaulta i dalje!

Knjige se ne smiju ignorirati

Stoga nije točno kako se knjige mogu ignorirati. Mogu se ignorirati ljudi, mogu se ignorirati nedostojni događaji, ali se nikad nisu mogle i ne mogu ignorirati knjige, koje imaju svoju fortunu. Oni koji misle da mogu ignorirati tekstove, oni razmišljaju glavom političara. Samo političari nisu u svoju svijest ukalkulirali budućnost, pa je njihova retrogradnost transparentna u vječnoj sadašnjosti. Vječna sadašnjost najprimitivnijih plemena još je u meritumu politikanske retorike. Jer da su Švelec, Čale, Košuta i ostali naši znanstvenici ignorirali napisane tekstove, teško da bi danas, zbog nedostatka građe i teza, mogli biti toliko suvereni u našim argumentacijama o Držićevu mjestu u hrvatskom književnom kanonu.

Inače, dok u nekim drugim kulturama, kao primjerice srpskoj, njihovi kulturni radnici mistificiraju i nadopunjuju svoje kanone, u Hrvatskoj je neugodno i komentirati takve događaje. Akademik Radoslav Katičić izrekao je prošlog ljeta proročku rečenicu, rekao je istinu o hrvatskoj stvarnosti 21. stoljeća i o tome kako je danas u Hrvatskoj sramno govoriti o nacionalnom identitetu, jer je svaki takav tekst etiketiran od protivnika tradicije. I doista, svaki prirodan nacionalnoidentitetski tekst doživljava se kao znak preko kojega će se njegova autora pospremiti u marginalnu ladicu, jer se danas u Hrvatskoj misli da su svi iskazi lijevi ili desni, i da će pristati biti dezorijentirani, da će pristati biti hromi starci koji se oslanjaju na lijevi ili desni štap. Stoga moram, ovdje, reći kako se osobno ne namjeravam oslanjati ni na kakve štapove, jer mi na sreću nisu potrebni. Izlišno je spominjati kako je svijest o vlastitom nacionalnom identitetu fundamentalan preduvjet poštivanja drugih nacionalnih identiteta. Nije svijest o nacionalnom identitetu javna sramota. Niti je ljubav prema vlastitoj domovini transparentno nasilje, niti se amblemima i zastavama bodu ljudi u oči kao što oni dosadni đaci s dva prsta bodu nastavnike i drugu djecu u razredu. Kranjčević je napisao gdje se domovina nosi. Prirodan je iskaz o nacionalnom identitetu u slučaju ugrožavanja toga istoga identiteta, jednako kao što je prirodno otići na policijsku postaju i prijaviti krađu osobne iskaznice. Naravno, ima i onih kojima takav gubitak dokumenta odgovara. Onima koji su izgradili svoj identitet takvi gubici nikada ne odgovaraju. Kao što to ne odgovara ni hrvatskoj kulturi. Jer nisam još vidjela da se William Shakespeare u nekoj književnosti nazvao srpskim, njemačkim ili mađarskim piscem zato što je pisac velikoga formata.

Srpske plemkinje za Osmana

Danas su takve tendencije srpskih književnih historičara besmislenije nego ikada prije. Inače, jedna od teza srpskih književnih povjesničara i teoretičara jest i ta da je, a izravno ću sada citirati fragment sa Wikipedije iz ćiriličke verzije, a ne iz korektnijih izvora, jer ću to prepustiti nekim novim tekstovima: „U dijelu srpske literature se Gunduliću, na temelju činjenice da je u svom opusu slavio srednjovjekovnu srpsku državu, pripisuje srpska etnička pripadnost. Godine 1993. od strane SANU je uveden u spisak 100 najznamenitijih Srba.“ Dakle, Ivan Gundulić, uz Matiju Antuna Reljkovića i Ruđera Boškovića, svojom falsificiranom biografijom, uvršten je na popis sto najznamenitijih Srba, i to u ediciji, kao što je razvidno (opet!) Srpske akademije nauke i umetnosti čiji je jedan od urednika bio ovdje već spominjani srpski akademik Miroslav Pantić. Koliko je neopravdana takva argumentacija, nije potrebno govoriti, to prepuštam i stručnjacima o Ivanu Gunduliću (Reljkoviću i Boškoviću), a ovdje samo mogu navesti teze iz knjige Dubrovačka vlastela između roda i države: salamankezi i sorbonezi Stjepana Čosića i Nenada Vekarića iz 2005. Po mišljenju navedenih autora Gundulićev izraziti protuotomanski stav tek je uopćena krinka za poruku drukčijega sadržaja, za poruku protiv monarhijske tiranije koju predstavlja svrgnuti sultan Osman. Sličnu tezu o Gundulićevu orijentalizmu iznio je povjesničar Zdenko Zlatar u svoje dvije na engleskom pisane knjige o Gunduliću. Također, sasvim je neprimjereno prema temama obrađenim u literarnom djelu govoriti o nacionalnoj pripadnosti toga pisca, jer onda bi, primjerice, Krleža zbog novele Hodorlahomor Veliki bio i Babilonac. Inače, jasno je kako je taj Gundulićev ep naslovljen kao Osman, a da je Gundulić mislio u njemu opjevati srpsku povijest, kao domovinsku povijest, onda bi taj ep poput njegove Dubravke, u kojemu je opjevao svoju jedinu domovinu, nosio ime Ljubdrag ili prije Kraljevstvo Slavena. U njegovu Dubravu jedino dolazi Ribar iz Dalmacije da se divi njezinoj slobodi. Treba još dodati da u Gundulićevu Osmanu Kizlar-aga traži djevojku (srpskog) plemenitog roda da bude supruga turskom sultanu. Ne traže epska lica u Gundulićevu Osmanu lijepu i plemenitu Srpkinju da bi je udavali za nekoga primjerice Sorkočevića ili Gučetića, već da bi je udavali za Osmana. Nećemo ni spominjati kako se Gundulić, a što je poznato iz dubrovačkih arhivskih izvora, protivio da u sustav dubrovačke vlasti uđu i ugledni dubrovački građani, a kamoli neki, inače izmišljeni, Ljubdrag.

Držić kao trajna inspiracija hrvatskima piscima


„Da bi čovjek razumio čak jednu jedinu riječ, u njegovoj misli mora biti prisutan cio jezik“, napisao je Wilhelm von Humboldt. Slavni njemački filolog i prirodoslovac rekao je jednu od temeljnih misli o jeziku, ali i o identitetima. Primjerice, Držićev jezik bio je uvijek blizak njegovim potomcima. Taj jezik nije umirao u institucijskim laboratorijima, niti je bio šifrirani jezik akademske zajednice. Ne samo da su Držićeva djela izvođena na hrvatskim i svjetskim kazališnim daskama, jer to nije nikakav argument njegove uklopljenosti u neki jezik, već je cijeli korpus književnih djela nadahnut Držićevom biografijom i djelima zaživio kao intertekstualni diskurs u korpusu hrvatske književnosti. Pisali su pjesme, drame i romane o Držiću i Držićevim jezikom, revitalizirali naše arhaizme koji su živo zazvučali u literarnim tekstovima od Milana Šenoe, Marijana Matkovića, Slobodana Šnajdera, Hrvoja Hitreca, Vojmila Rabadana, Luke Paljetka, Slavka Mihalića, Senkera–Škrabe–Mujičića, Josipa Pupačića, Tonka Maroevića, Feđe Šehovića, Davora Mojaša i drugih. Isto to vrijedi i za Ivana Gundulića, pri čemu je dovoljno spomenuti samo ingenioznu Mažuranićevu dopunu njegovog Osmana. To ne bi bilo moguće da se Humboldtov teorem u potpunosti ne odnosi na uključenost književnosti nastale u Dubrovniku u hrvatski književni korpus.

Danas je opasnije nego ikada prije dopustiti inauguriranje Marina Držića i svih ostalih hrvatskih pisaca u srpski književni kanon jer sada to prestaje biti interno pitanje kulturne politike u Hrvatskoj ili pitanje odnosa ovih dviju nacionalnih književnosti. To postaje prema širem europskom, pa onda i svjetskom očištu završen proces dviju kanonizacija u dvije države. Jer prethodna presezanja srpskih književnih historičara bili su problemi unutrašnje, a sada su problemi vanjske kulturne politike. Eksplicirat ću na primjeru Marina Držića. Ako Držić uđe u središnji nacionalni kanon srpske književnosti Deset vekova srpske književnosti taj pisac postaje, za europsko očište, hrvatski i srpski pisac ma koliko mi imali argumenata da to nije tako i što god mislili o tome. Jer to su sada dva potpuno odvojena književna kanona dviju potpuno odvojenih država. Ukoliko se ovaj proces integracije hrvatskih pisaca u srpsku književnost sada ne spriječi i ne pobije, nikada se više taj problem neće moći riješiti, točnije neće se moći ovako jednostavno riješiti kao što se može danas.

Vijenac 448

448 - 5. svibnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak