Vijenac 446

Književnost

Hrvatska proza – šarmantan prvi roman splitskog autora

Dva zavičaja bosanskog mornara

Strahimir primorac

Franjo A. Zlović, Mornar Merđan, VBZ, Zagreb, 2010.

Biobibliografska bilješka o autoru romana Mornar Merđan otkriva nam da je Franjo A. Zlović rođen 1946. u Varešu, gdje se i školovao. Završio je Mornaričku vojnu akademiju i Poslijediplomski studij vojnih znanosti, sudjelovao u Domovinskom ratu. Živi u Splitu. Objavljuje stručne radove, a što se književnosti tiče, navodi se da piše pjesme za djecu, domoljubnu i ljubavnu poeziju, kratke priče te dramske tekstove i romane. Dosad je objavio zbirku pjesama za djecu Sunce moje malo (2006), zbirku ljubavnih pjesama Staza od ljubavi (2010), a evo i njegov prvi roman.

Dvije autorove napomene u vezi s tekstom romana osobito su važne za njegovo razumijevanje: prva, da je proteklo gotovo trideset godina otkako je napisao prve retke Mornara Merđana, i druga, da je tekst najprije pisan u monodramskoj formi, a potom je preoblikovan u romaneskni oblik. Napomene, osobito prva, upućuju nas na vjerojatni izvor nekih nelogičnosti u romanu, i to na razini banalnih činjenica: te su nelogičnosti, posljedica preduga razdoblja njegova nastajanja, i nagle odluke da se radnja premjesti iz jednoga vremena u drugo. Zlović je roman počeo pisati početkom osamdesetih, no zbog napomene da tekst sadrži „autorova osobna životna iskustva” moramo još dublje u prošlost, u šezdesete godine, u piščevu mladost iz koje je crpio nadahnuće. U to doba nije bilo neobično da mladić iz Vareša ode služiti vojni rok u mornarici, da se tamo nađe i Makedonac Krune zvani Gravče na Tavče, pa i tajanstveni Golać koji je prethodno odslužio na Golom – jer je to tada bila jedinstvena država, a golootočka iskustva bila su još svježa. Ali je svakako neobično da bi u vrijeme kad su se bivše republike osamostalile neke od njih (BiH, Makedonija) slale svoje državljane da služe vojni rok u Hrvatskoj, dok je Goli otok doista već bio predaleka priča. Da je radnju romana, koja obuhvaća vrijeme protagonistova služenja vojnog roka u mornarici, pisac smjestio u samostalnu Hrvatsku, može se zaključiti doduše tek posredno, ali nedvojbeno: npr. iz načina obraćanja vojnika časniku (s gospodine), pa iz činjenice da naš protagonist neko vrijeme plovi na ratnoj topovnjači Petar Krešimir IV, iz sastava HRM, itd.

U preoblikovanju monodrame u romaneskno štivo autor je bio znatno s(p)retnije ruke iako napominje da mu je to bila „vrlo zahtjevna zadaća“. Naravno, tragova te prve, monodramske inačice ima posvuda u tekstu, napose u načinu otvaranja poglavlja („Elem, nedjelja osvanula…“; „Usidrili ti se mi u nekoj uvali…“) ili u trenucima kad se obraća zamišljenoj publici: „Ma ne bi ja, bolan, dao sve ovo što sam pregrmio… Ma jok, ni za šta na svijetu! Šta zašto? Pa zato! Ibogati! Kad bi ja vama ispričo, samo dio… ma šta dio, samo jedan mali djelić, rijet ćemo… je l’… Ti onoga Svevišnjega! Pa malo je falilo da ne omanem i samu mornaricu! A da i ne govorim o svemu onom ostalom, je l’: o korama, o Šimi, mom poručniku… o raji… Joj! O mojoj raji s broda! Ti boga!“ Roman je organiziran, bez čvrste fabularne niti, s nizom kratkih, anegdotalno postavljenih poglavlja, s dvjema cjelinama koje se razlikuju po mjestu zbivanja: prvi, veći dio događa se u Hrvatskoj, a drugi, manji, na plovidbi Sredozemljem do Carigrada i natrag. Karakteristično je za ovaj Zlovićev tekst da se ponavljaju neki motivi (susreti sa „zemljacima“ kamo god išao), mjesta zbivanja (npr. Marjan), pričanje viceva (pa i višekratno realizirani klasični vic „Nisam baš iz Sarajva…“), i sl.

Kako je glavni junak ujedno pripovjedač romana, svijet koji se iz njega nadaje viđen je isključivo njegovim očima i doživljen njegovim emocijama, često vrlo povišenim, iskazanim kratkim usklicima, iskidanim riječima, nedovršenim rečenicama poput ove: „Joj, Bogo moj, men’ srce oće iskočit! Od radosti, bezbeli!“, kojima Merđan iskazuje zadovoljstvo što je svladao neku novu vještinu ili stekao novog prijatelja. I to, zanimljivo je, u vezi s temom (vojska) koja je hrvatskim piscima uvijek bila crvena krpa pred očima! No ono čime se hrani Merđanov unutarnji svijet, što je najuočljivije kao njegova karakterna značajka jest prostodušnost – osobina koja se u rječnicima obično opisuje kao iskrenost, neiskvarenost, naivnost. Ona se u romanu manifestira na mnogim mjestima i na različite načine, često i kao humor na vlastiti račun (otac mu je nadjenuo ime Mercedes, ponosan što je kao gastarbajter radio u toj tvornici, ali, bilo bi sasvim pogrešno pomisliti da je ovdje prostodušnost bez ikakva oklopa. Kod Merđana je ta otvorenost prema novom i drukčijem, ponekad i neprijateljski suprotstavljenom, zaštićena njegovom upornošću, hrabrošću i spremnošću na učenje, kadšto i znanjem koje iznenadi i razoruža sugovornika (npr. kad svoga poručnika zaspe imenima i podacima o vareškoj kulturnoj tradiciji).

Pozicija u koju dospijeva Merđan – s jedne strane iz potpune slobode kretanja ulazi u ograničenja vojne stege, a s druge iz jedne civilizacijske, kulturne, geografske sredine odlazi u potpuno drukčiju, što u načelu izaziva šok i poremećaje u emocionalnom svijetu i ponašanju – za Zlovićeva je junaka poticaj da iz sebe izvuče ono najbolje. Zavičaju će ostati potpuno privržen, sada još i svjestan njegove važnosti za mentalnu ravnotežu, a novi će krajolik i nove ljude prihvatiti kao jednako nasušnu potrebu. Mornar Merđan jedan je od onih romana u kojima jezična slojevitost ima izrazito važnu ulogu i privlači posebnu pozornost. Ovdje su u dodiru različiti idiomi okupljeni oko dva glavna, srednjobosanskog i dalmatinskog: onaj kojim govori Merđan Varešak pun je turcizama (orijentalizama), germanizama i lokalnih riječi, a onaj njegovih dalmatinskih kolega krcat je talijanizmima, s primjesama urbanoga splitskoga, viškoga, uz nešto pomorskih termina; te vojnih žargonizama. Na nekoliko mjesta Zlović je šumovima u kanalu pokazao kako jezik nije uvijek sredstvo sporazumijevnja, nego i nerazumijevanja, koje može dovesti do dramatičnih situacija (npr. kad je djevojka koja mu se sviđala pozvala Merđana da se na Marjanu „malo trantaguzaju“, tj. ljuljaju, a on to krivo shvatio). U poglavlju „Lassen wir daß die Augen sprechen“, u kojem se pripovijeda o Merđanovu pokušaju da se na plaži približi zgodnoj djevojci za koju misli da je Njemica, upotrebom termina vojne tehnike u razradi taktike i strategije osvajanja, odnosno povlačenja autor je ostvario vrlo duhovite efekte.

U narativnom pogledu i uopće kao zamisao ovaj roman ima svježine i energije, humora i lijepih stranica, ali izostaje dojam cjelovitosti. Narušio ga je već spomenut neprecizno izveden naknadni zahvat: u reduciranoj završnici bio je to potez previše.


Vijenac 446

446 - 7. travnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak