Vijenac 444

Književnost

PAVAO PAVLIČIĆ – MORE I VODA

Vekerica i žveljarin

Jednom sam putovao magistralom iz Splita u Zadar. Na ulazu u autobus, ispred mene je bila neka gospođa – poslije ću doznati da je Karlovčanka – koja je upitala konduktera kada stižemo. On joj je odgovorio da će to biti oko ure. Gospođa ga, čini se, nije razumjela, te je postavila isto pitanje i vozaču. On joj je pak rekao da stižemo u po bota. Gospođa je nato slegla ramenima i otišla do svoga sjedala.


Frtalj jedan ili podne i kvarat?


Pokazalo se da sjedi baš pokraj mene, pa sam joj zato, dok je stvar još svježa, objasnio kako joj je kondukter htio reći da stižemo oko jedan sat, a vozač ju je obavijestio da stižemo u pola jedan. Ona mi se zahvalila, ali je digla obrve i kao da nije bila posve sigurna da su te informacije ispravne. A ja sam se samo nasmiješio, jer sam znao da sad imam o čemu razmišljati dobar dio puta. Postao sam tada svjestan da razlike u načinu na koji sjevernjaci i južnjaci govore koliko je sati nisu ni male, a ni beznačajne.

Eto, recimo, zanimljiva je ekonomičnost kondukterova iskaza. On je zapravo mislio reći da stižemo oko jedne ure – i to bi gospođa svakako bila razumjela – ali mu se valjda činilo da je ono jedne zapravo suvišno: ako je ura, onda i može biti samo jedna. A to kao da proturječi uvriježenom vjerovanju kako Dalmatinci vole mnogo govoriti.

Kolumnu u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Vijenca broj 444. od četvrtka 10 ožujka.

Vijenac 444

444 - 10. ožujka 2011. | Arhiva

Klikni za povratak