Vijenac 444

Književnost

Kritika novoizašle pjesničke antologije

Samo za neke

Igor Žic

Iscrpna Paveškovićeva antologija neprofesionalnoga će čitatelja samo zbuniti što izborom što poretkom autora, pogotovo jer joj nedostaje proslov koji bi takva čitatelja uputio u inače vrlo ozbiljno i hvalevrijedno djelo


Ovu lijepu i bogatu antologiju, nejasna naslova i naslovnice, priredio je Antun Pavešković (1957). Godinama ga znam kao člana uredništva časopisa Republika, no za ovu knjigu važniji je njegov znanstveni rad. Magistrirao je 1995. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu radnjom Dubrovački dramatik Pjerko Bunić Luković. Na Filozofskom fakultetu u Zadru doktorirao je 1998. radnjom Mavro Vetranović na tromeđi stilskih formacija. Znanstveni je suradnik na Odsjeku za povijest hrvatske književnosti HAZU. Od 2001. honorarni je predavač kolegija hrvatske književnosti (Hrvatska književnost ranog i zrelog srednjega vijeka i predrenesanse; Hrvatska renesansna književnost; Hrvatska književnost katoličke obnove i prvog prosvjetiteljstva; Hrvatska književnost predromantizma i romantizma, Suvremeni književni praktikum; Hrvatska književnost srednjega vijeka i renesanse) na Odjelu za humanističke znanosti Sveučilišta u Splitu, a potom na Filozofskom fakultetu u Splitu. Iz navedenih podataka jasno je da je dubrovački Zagrepčanin čvrsto vezan uz stariju hrvatsku književnost. Koliko god mu je to olakšalo sastavljanje antologije, toliko mu je i odmoglo. Što je, zapravo, problem?


Antun Pavešković, Šturak i čemerika. Antologija hrvatskoga pjesništva do narodnog preporoda, Znanje, Zagreb, 2010.


Sjajno i nejasno

Naslovnica je odlično dizajnirana (Janka Carev), no posve nejasna, s crtežima neke biljke i nekakva kukca. Sa stražnje strane piše da je na naslovnici: „Tvrdalj u Starom Gradu na Hvaru“. Prosječnog čitatelja to može samo dodatno zbuniti... Mirjana Matijević-Sokol mogla bi nam pomoći u razrješavanju enigme: „U razdoblju humanizma i renesanse stambena kuća kao i izvangradski ljetnikovac mjesta su gdje pronalazimo latinske natpise kao poruku i kredo čovjeka tog doba. Izuzetno mjesto pripada zbog toga građevnom kompleksu Petra Hektorovića, Tvrdalju u Starom Gradu na Hvaru. Tvrdalj, s porukama koje nose latinski i hrvatski natpisi, nesvakidašnji je fenomen, oslikava otok Hvar kao kulturno središte na razini drugih europskih. U tom kompleksu, koji sačinjavaju dvorac Tvrdalj, zadužbina crkva sv. Roka i crkva sv. Petra s dominikanskim samostanom, nalaze se 23 potpuno očuvana natpisa, 5 ulomaka i 6 je poznato iz literature. Svi ti natpisi u smislenoj su vezi. Prate gradnju dvorca i popratnih objekata izražavajući sve strahove i intimne želje kršćanina-humanista“ (Hrvatska i Europa. Srednji vijek i renesansa, više autora, Zagreb, 2000).

O istom problemu Slavomir i Zaneta Sambunjak objavili su sjajnu knjigu Tragalac za smislom. Zbiljsko i mitsko u djelu Petra Hektorovića (Demetra, Zagreb, 2009). U toj prekrasno napisanoj knjizi – s kojom se ne slažem na svim razinama (što sam i napisao u jednom osvrtu!) – taj autorski par (otac i kći) analizira Hektorovićevo glavno djelo, Ribanje i ribarsko prigovaranje, kao nekakvu hrvatsku verziju Parsifalove potrage za Svetim gralom. Pritom analizira i natpise na Hektorovićevoj nedovršenoj hvarskoj rezidenciji. Dakle, već o naslovnici Paveškovićeve antologije mogla bi se napisati knjiga, a da je još uopće nismo otvorili! Naslov Šturak i čemerika zvuči vrlo poetično, no nesretnoga prosječnog čitatelja i dalje zbunjuje. Dizajnerica je pokušala malo olakšati rješavanje zagonetke otrovnom biljkom čemerikom i šturkom, odnosno zrikavcem, no to je samo dio zagonetke. Konačno, prozaično, razrješenje – na suvremenom hrvatskom jeziku – glasilo bi: Pjesme vesele i tužne!

Prosječni čitatelj?

Nakon nužnih razjašnjenja možemo se posvetiti tekstu. Tu se odmah ukazuje ključni problem, koji se, zapravo, prenosi s naslovnice. Antun Pavešković zna sve o starijem hrvatskom pjesništvu, no prosječni čitatelj o tome nema pojma – ili se, u najboljem slučaju, maglovito prisjeća pojedinih imena iz srednjoškolskog obrazovanja. Paveškovićev stari prijatelj Slobodan Prosperov Novak u svojoj grafički impresivnoj, no sadržajno dvojbenoj knjizi Slaveni u renesansi (Matica hrvatska, Zagreb, 2009. – o kojoj sam napisao izrazito negativan osvrt!) vrlo nadahnuto piše / prevodi sljedeći ulomak, koji bi mogao poslužiti kao uvod u nenapisani Paveškovićev proslov: „Petrarca po prvi put u modernoj postsrednjovjekovnoj Europi govori kako je sam autor predmet svog književnog djela. I tu u trojstvu ciceronovske elokvencije, Vergilijeva profetskog lirizma i metafizičke meditacije svetog Augustina smjestilo se sve ono što je odmah nakon Petrarkine smrti uvjetovalo razvitak europskog duha kroz sljedeća dva stoljeća. Petrarca je svojim jezično razdijeljenim opusom, latinskim i talijanskim, najavio epohu u kojoj će to postati više nego uobičajenim, jezičnom dvojnošću koju su prakticirali Dante i Boccaccio, a kasnije Englez Thomas More, zatim Talijan Angelo Poliziano, Nijemac Julius von Pflug, Hrvat Marko Marulić, Mađar Balint Balassi ili Poljak Jan Kochanowski.

Upravo ti autori, koji su na vlastitom materinjem jeziku u hijerahijama svojih vlastitih književnosti stvorili svoja temeljna djela, u svojim su latinskim knjigama postigli vrhunce svojih opusa, koji će im donijeti europsku slavu i koji imaju težinu kanonskih opusa. U tekstovima tih autora otvoreno je jedno od središnjih pitanja književne renesanse, a to je pitanje uloge narodnog jezika u književnosti.“

To bi svakom zainteresirnaom čitatelju – koji se ne zove Tonko Maroević! – pojasnilo mnogo toga. Nije loša ni napomena, odavno pokojnoga, Gjure Šurmina iz njegove Povijesti književnosti hrvatske i srpske (1898), koji, govoreći o komunikaciji renesansnih pisaca, navodi: „To se mora uvijek imati na pameti, da su naši pjesnici i domaći pisci bili bez čitalačke publike; oni su jedan drugome slali svoje pjesme i sve svoje hrvatske radove, među sobom ih čitali, a dalje se nije išlo.“ Iz toga se vidi da se na području poezije u Hrvatskoj ništa bitno nije promijenilo u posljednjih nekoliko stoljeća! No promijenilo se mnogo toga oko poezije...

Sam svoj urednik

Naravno, u nenapisanom predgovoru trebalo bi objasniti da je Jadransko more, poznato svojevremeno i kao Venecijanski zaljev, zapravo bila tadašnja glavna prometnica – kao spoj Venecije i Carigrada. Venecija je u renesansi bila jedan od četiri najveća europska grada (uz Milano, Pariz i Napulj), a Carigrad je bio dvostruko veći od sva četiri zajedno! Upravo zbog te prometnice najstarije je sačuvano europsko komunalno kazalište na Hvaru, a upravo zbog toga Hektorovićev je Tvrdalj tako atraktivno smješten i u tako čvrstoj vezi s europskom ezoterijom! Također bi trebalo navesti da je u prebogatom gradu sv. Marka bilo u renesansi osamdeset tiskara, dok ih je u cijeloj Njemačkoj bilo stotinjak, iako je Gutenberg pokrenuo cijelu priču! To bi nesretnom čitatelju objasnilo zašto se hrvatske knjige tiskaju u gradu koji pluta na hrvatskoj hrastovini! Nakon što je objašnjeno da je dubrovačka trgovačka mornarica u jednom razdoblju bila druga najveća na Sredozemlju (poslije venecijanske) te općenita politička i ekonomska situacija, trebalo bi ponešto učiniti na izdvajanju važnijih autora. Branimir Glavičić je tako, unutar hrvatskog latinizma, naveo: „Marko Marulić / Marcus Marulus, otac hrvatske književnosti, djelovao u Splitu, moralno-teološki pisac svjetskog glasa, među ostalim pisac bestselera De institutione bene vivendi per exempla sanctorum, izdavanog i prevođenog u desetcima izdanja širom Europe; Ivan Česmički / Ianus Pannonius, po općem sudu najveći latinski pjesnik svoga vremena izvan Italije; Dubrovčanin Jakov Bunić / Iacobus Bonus, po ocjeni stranih stručnjaka jedan od najvećih kršćanskih pjesnika renesanse; poeta laureatus Dubrovčanin Ilija Crijević / Aelius Lampridius Cervinus, najveći ja latinski lirski pjesnik u domovini...“ (Hrvatska i Europa. Srednji vijek i renesansa, više autora, Zagreb, 2000).

Ukratko, Antun Pavešković odradio je velik posao, no kako je bio i sam svoj urednik, nije ga imao tko pritiskati da još malo sjedne i napiše ozbiljan proslov, nužan za ovaj tip književnosti, koja bez povijesnoga konteksta gubi dobar dio svoje unutrašnje logike, ali i izvorne ljepote. Takav, zli urednik, vjerojatno bi tražio da se i unutar sadržaja imena grupiraju po nekom povijesno-teritorijalnom principu, a ne da se samo nižu... Kao moto cijele knjige mogli bi stajati latinski stihovi Ivana Česmičkog (u prijevodu Zvjezdane Timet):


O promjeni svog imena


Nekoć sam bio Ivan; na stranici piše sad Janus.

Želim da čitatelj zna pravi razlog za to.

Nije me oholost navela prezreti vrijedno ime:

Slavnijeg ne dade svijet, svud mu odjekuje glas.


Nego je mene okupala silom u jezeru svetom

Thalia, plavuša, stog malu izmijenih riječ.


Nakon što sam odložio Šturak i čemeriku, mogu sažeti presudu čangrizavoga, profesionalnog čitatelja: Prekrasna knjiga, obvezno nabaviti – u drugom izdanju popraviti!


Vijenac 444

444 - 10. ožujka 2011. | Arhiva

Klikni za povratak