Vijenac 444

Književnost

Od figure do kulture – INVERZIJA i HIPERBATON

Ekspresivna sintaksa

Krešimir Bagić

Inverzija i hiperbaton mikrostrukturalne su figure konstrukcije, tj. figure koje stilske učinke izazivaju na sintaktičkoj razini. Budući da se nerijetko iste rečenične strukture nazivaju obama imenima, pokušat ću opisati oba postupka i uspostaviti moguću razdjelnicu među njima.


Biljke u inverznom položaju


Pojmom inverzija (l. inversio, preokretanje) označava se obrnuti red riječi u sintagmi, rečenici ili obrnuti redoslijed glavne i zavisne surečenice. Valja razlikovati gramatičku od stilističke inverzije. Gramatička inverzija pretpostavlja kontekstom uvjetovano odstupanje od ustaljene rečenične sheme subjekt–predikat–objekt te pojavu obavijesnog predikata ispred obavijesnog subjekta. Uobičajena je u razgovornom, novinarskom ili publicističkom stilu, npr.:


Utakmica je bila napeta. Pobijedio je Hajduk.


Turistička atrakcija - kuća s krovom prema dolje u njemačkom gradu Trassenheideu, djelo arhitekata K. Golosa i S. Mikiciuka


Inverznost druge rečenice nije figurativna. Ona je posljedica uključenosti te rečenice u obuhvatniji iskaz. Stilistička inverzija pretpostavlja stilski obilježen red riječi, kojim govornik ili pisac naglašava pojedine riječi i njihova značenja, stvara učinak iščekivanja, ritmizira i estetizira iskaz.

Biblizmi i Krleža

Sintagmatska inverzija najčešće se ostvaruje kao zamjena mjesta imenice i atributa, tj. kao postpozicija sročnog atributa u imenskoj konstrukciji. U hrvatskom se jeziku njezino podrijetlo vezuje uz biblijski stil i sintagme poput Sin Božji, kraljevstvo nebesko, tijelo Kristovo, pleme Judino, zemlja egipatska, Duh Sveti i sl. Takve se stilističke inverzije pojavljuju od početaka pismenosti. Eduard Hercigonja (1983) upozorava na literarnost oporuke lupoglavskog plovana Mihovila Sipe iz 1541, ističući da „poseban ritmički ugođaj“ tom pravnom dokumentu „daje dosljedno provedena postpozicija atributa u sintagmama poput: sablju okovanu, veruge male zlate, suknju belu, cvite zlate, sukno čvrljeno škrlatno, šubu lesičju, prsten zlat, dukatov trideset, konja vranoga, dlg moj... od kojih su neke očito preuzete iz usmenog pjesništva“. U književnosti taj je postupak samodostatan stilem koji upućuje na biranost jezične postave. Najstilogeniji je kada prepoznatljivo aludira na biblijski prototekst. Đurđica Garvanović Porobija (2011) kao bitno obilježje Krležine drame Kristofor Kolumbo izdvaja decentnu porabu postpozicijskog sročnog atributa kojim se „ostvaruje povišena intonacija i stilistička markiranost reme“. Među inim, Krleža pomoću tog sintaktostilema „aludira na biblijski apokaliptički jezik i kontekst posljednjega suda“:


Babilon veliki spomenu se pred Bogom da mu da čašu vina ljutoga gnjeva svojega. (Otk 16,19)

Suludo udaranje i razbijanje čutura i buradi i prolijevanje vina posljednjega. (M. Krleža)


Inverzija u prirodi – guska leti naopako


Sintagmatska se inverzija, prema Pranjkoviću (2006), realizira i kao antepozicija nesročnog atributa u imenskoj konstrukciji, i to u primjerima poput „na vrbi svirala, u majke jedina, od kamena dvori, na Drini ćuprija“.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Vijenca broj 444. od četvrtka 10 ožujka.

Vijenac 444

444 - 10. ožujka 2011. | Arhiva

Klikni za povratak