Vijenac 444

Književnost

Monumentalno trosveščano izdanje o novijim hrvatskim pjesnicima

Bošnjakov teorijski magnum opus

Davor Šalat

Bošnjakovo djelo, pisano njemu svojstvenim visokim stupnjem esejističkog i književnoznanstvenog sinkretizma, uspijeva u opisu poetika pojedinih autora smještajući ih temeljito i u sociokulturni kontekst, a ostajući pritom svježe i razigrano kakav mu je i sam predmet


Iako su modernizam i postmodernizam često u prvome planu imali pjesnike naglašene analitičke poetske inteligencije koja se gotovo zakonito prelijevala u njihov esejistički i književnoznanstveni teorijski um, ipak su razmjerno rijetki autori koji su bili podjednako kvalitetni i utjecajni kao praktičari i kao teoretičari poezije. Zato i hrvatska pjesnička i teoretska scena često pozorno mjeri omjer važnosti jedne i druge strane mnogih domaćih obostranaca. Takvih odmjeravanja, dakako, nije bio pošteđen ni Branimir Bošnjak pa su u trolistu njegova višedesetljetna pjesništva, esejistike i književna znanstva pojedini kritičari u određenim razdobljima pronalazili različite preferencije. U posljednjih nekoliko godina kao da je u prvi plan izbila Bošnjakova poezija koja je, uz dugogodišnju visoku kvalitativnu razinu, Goranovim vijencem i još nekim književnim nagradama definitivno postulirana kao jedna od nosivih poetičkih profilacija unutar pluralnoga krajolika hrvatske pjesničke suvremenosti.


Živahno, kako i priliči


No nedavno je objavljena dvosveščana knjiga Hrvatsko pjesništvo: pjesnici 20. stoljeća, koja – već i svojim iznimnim opsegom od tisuću sto stranica – pretendira biti doslovni i vrijednosni magnum opus unutar Bošnjakove iznimno bogate esejističke i književnoznanstvene bibliografije. Tom si je knjigom naš autor, naime, zadao vrlo rijedak cilj teorijskoga ocrta cjelokupna hrvatskoga pjesničkog prošlog stoljeća. Kažem rijedak jer su se vodeći pretražitelji hrvatskoga stiha uglavnom usmjeravali ili na pojedina njegova razdoblja ili na sintetičke preglede koji nisu opširnije ocrtavali poetike svih važnijih autora. Iznimka od navedenoga je (zasad) trosveščano Hrvatsko suvremeno pjesništvo od 1950. do 2000. Cvjetka Milanje, koje, zajedno s nekoliko njegovih knjiga o domaćem pjesništvu prve polovice dvadesetoga stoljeća, uistinu daje – u cjelini i u dijelovima – integralni teoretski pogled na prošlo stoljeće.


Branimir Bošnjak, Hrvatsko pjesništvo / pjesnici 20. st., Altagama, Zagreb, 2010.


Iako je Bošnjak po mnogim stvarima blizak Milanjinu teorijskome umu (obojici su im teoretski postrukturalizam i metodološka dekonstrukcija bili težište), ipak će, razumljivo, knjigu strukturirati na svoj – upravo bošnjakovski – način. A on podrazumijeva nešto viši stupanj sinkretizma esejistike i književnoga znanstva u užem smislu riječi, snažnije usmjerenje prema poetičkome i semantičkom opisu pojedinoga pjesnika, s njegovim lucidnim smještanjem u socio-kulturni kontekst te zaziranje od toga da nužna sintetička uopćavanja imalo ugroze razmatranja osebujnosti svakoga promatrana pjesnika. Bošnjakova knjiga tako uglavnom nema karakter onakva književna scijentizma koji bi u (pre)velikoj mjeri metodološki i stilski isušio tekst o tako živahnoj i razbarušenoj teksturi koja svagda resi poeziju. Prije je riječ o uvijek neizvjesnom, ali i, gotovo bih rekao, napetom teoretskom suočavanju s neponovljivim osobnostima pojedinih poetika i problemski pisanim sintezama razdoblja, od kojih je u nekima Bošnjak i osobno sudjelovao. Spomenute sinteze, uostalom, ne pretendiraju na ikakvu cjelovitost, nego više na živahno ocrtavanje općedruštvenoga, idejnog, ideologijskog, kulturnog i književnog konteksta u kojem se u pojedinom razdoblju širi ili steže pjesnička scena i prema kojem se pojedini opusi vrlo različito suodnose.


Ključni prijelomi


Tako Bošnjak i počinje svoje dvoknjižje razmatranjem o konceptu modernizacija, koji je – induciran vrlo često i iz izvanknjiževnoga areala – više puta tijekom dvadesetog stoljeća temeljito preobražavao hrvatsko pjesništvo i koji ga je, kako kaže autor, „učinilo svjetski prepoznatljivim“. Razlikujući modernu kao književno razdoblje od modernizacije kao uzastopnih procesa, Bošnjak prvi korjeniti prijelom u spomenutome stoljeću vidi baš u razgradnji secijskoga ideala ljepote i sklada u (proto)avangardističkom „prevrednovanju svih vrijednosti“ kod Janka Polića Kamova i Miroslava Krleže. Dakako da se na te avangardne početke nadovezuju i uzbudljiva Bošnjakova uranjanja u zrela avangardista Antuna Branka Šimića, prethodničke segmente u poezije Augustina Ujevića i Gustava Krkleca, kao i u svojevrsno stišavanje poetika međuratnoga intimizma, nove realnosti i protoegzistencijalizma u poezijama, primjerice, Dobriše Cesarića, Antuna Bonifačića, Nikole Šopa, Ive Kozarčanina, Dragutina Tadijanovića, Ivana Gorana Kovačića...

Slijede, nadalje, Bošnjakovi tekstovi o pjesnicima koji su bili svojevrsni djelatni i poetički most između prijeraća i prvih poslijertnih godina (čime se, dakako, ne zanemaruje njihov kasniji intenzivan razvoj) kao što su Boro Pavlović, Viktor Vida, Jure Kaštelan, Vesna Parun i Radovan Ivšić da bi, nakon još jednog sintetičkog teksta – ovoga puta o Krugovima i modernizaciji hrvatske tradicije, autor dao poetičke profile dvadesetak uglavnom krugovaških pjesnika ili njihovih vršnjaka, čime se i dovršava prvi svezak Bošnjakova dvoknjižja.

Nakon što je u prvome svesku detektirao dvije temeljite modernizacije hrvatske poezije u avangardnim tendencijama te potom u kasnome modernizmu koji je ponovno našao priključak na suvremenu svjetsku poetsku i književnoteorijsku scenu, Bošnjak se u drugome svesku u potpunosti zatječe na svom terenu. Naime, već od kasnijega razlogaškog vremena naš je autor i sam važan protagonist u književnim i teoretskim zbivanjima, i to kao pjesnik, urednik prvoga, dekostrukcionističkoga, razdoblja utjecajnog časopisa Pitanja i jedan od vodećih teoretičara onoga što bismo retroaktivno mogli nazvati potmodernističkim prijelomom. Zbog svega toga u drugom svesku, koji je i inače znatno opsežniji, podebljava se udjel sintetskih tekstova u kojima Bošnjak s jedne strane ocrtava primjerice razlogaško i kvorumaško razdoblje, ali se, razumljivo, osobito usredotočuje na severovsku mutaciju (post)avangarde u postmoderni kulturni nomadizam i prevlast označitelja, na pitanjaški antilogocentrizam i dekonstruiranje totalitarnoga ideologijskog konteksta te na raznovrsne eksperimentalne i konceptualne hrvatske poetske prakse poput letrizma, konkretizma, vizualne poezije.


Dijagnostičar farse svijeta


Uglavnom, tim ne odveć normativnim, a teoretski vrlo poticajnim, sintetskim tekstovima Bošnjak otvara prostor za senzibilno i elastično sondiranje pluralnih poetskih praksi vrlo brojnih hrvatskih pjesnika od razlogaša do Ane Brnardić, koja je još, kao najmlađa, mogla iz sadašnjega pjesničkog trenutka biti ugurana u dvadeseto stoljeće. Tako autor, uz četrdeset dva pjesnika u prvome svesku, u drugome daje teoretske ocrte čak devedeset devetero pjesnika od Dubravka Horvatića do danas. Dakle, uistinu je riječ o pravom vatrometu najrazličitijih mogućih uporaba poetskoga sloga i njihovih kritičkih opisa! A na kraju nas Bošnjak, u završnome eseju Hrvatsko pjesništvo i svijet tehnologije fragmenata, iz pluralizma pjesničkoga deautomatiziranog i slobodonosnog drugog glasa vraća natrag u neveseo, gotovo apokaliptičan, virtualni svijet koji je, jednoobraznošću i ogoljenom tehnologijskom i merkantilnom moći, sušta suprotnost poeziji. Nju pak autor vidi kao usku saveznicu smrti kao oslobađanja od ovoga sve zatupljenijeg i zločestijeg svijeta. Taj svijet, naime, svoje spektakle koji stalno proizvode Isto i temelji na neprijateljskom potiskivanju smrti kao onoga posvemašnjeg Drugog.

Zaključak bi bio da je dvosveščana knjiga Branimira Bošnjaka Hrvatsko pjesništvo: pjesnici 20. stoljeća monumentalno djelo intelektualca i čovjeka koji dramu, nažalost dugo već i farsu, svijeta ne proživljava tek kao distancirani analitičar, već kao teoretik koji sve instrumente svoje iznimne erudicije ulaže u dijagnosticiranje tragičnosti svjetopovijesne zgode i njezinih sve čudovišnijih aktualnih domišljaja te u postuliranje poezije kao jedne od zadnjih uistinu ljudskih mogućnosti relativna oslobađanja od spomenuta čovjeka nedostojna konteksta. Sve to autor, dakako, čini na veliku dobit sama hrvatskog dvadesetostoljetnog, ali i aktualnog pjesništva, koje Bošnjakovim dvoknjižjem dobiva jedno od uistinu malobrojnih teoretskih zrcala svoje stoljetne cjelokupnosti.


Vijenac 444

444 - 10. ožujka 2011. | Arhiva

Klikni za povratak