Vijenac 444

Književnost

Nedavno objavljena trilogija začuđuje složenim postupkom i bizarnom pričom

Bilježnica koja paralizira

Andrea Milanko

Trilogija mađarske spisateljice bizarno je i intrigantno štivo koje neobičnim pripovjednim postupkom progovara o nemirnoj, pa i strahotnoj, europskoj zbilji kroz oči dvojice, možda nepostojeće, braće


Cjelovita romaneskna trilogija Agote Kristof pojavila se 2009. u nakladi Novele medije, dok je prvi dio trilogije već bio objavio Feral Tribune 1999. Ocijenjena kao šokantna i nelagodna saga koja traumatičnu mikropovijest jedne obitelji neprestano sučeljava s ratnom zbiljom velike povijesti – a nije tek pozadina degeneraciji generacija, nego njihov konstitutivni preduvjet – trilogija mađarske spisateljice Agote Kristof prije svega je nevjerojatno ispripovijedana priča o blizancima te stilski izbrušeno i pripovjedno zahtjevno štivo. Iako se ovaj kritički tekst na domaćoj književnoj sceni pojavljuje godinu dana po izdanju cjelovite trilogije, bila bi strašna nepravda ne skrenuti pozornost hrvatskim čitateljima na dostupnost izvrsna štiva koje će uvelike utjecati na razvoj čitateljske kompetencije i zadovoljiti i čitatelje istančanijeg ukusa. Napokon, malo će čitatelja preskočiti knjigu koja bi im razmišljanjem ispunila barem nekoliko dana.


Agota Kristof, autorica odličnog postmodernističkog štiva

Agota Kristof, Velika bilježnica; Dokaz; Treća laž. Trilogija o blizancima, prev. Saša Sirovec i Zlatko Wurzberg, Novela media, Zagreb, 2009.


Asketski stil pripovijedanja ograničen na vanjske evidencije i kratku rečenicu ne može se samo pripisati fascinantnoj činjenici da je autorica trilogiju pisala uz nemušto poznavanje francuskog jezika, s rječnikom u ruci, nego mu dublju logiku treba tražiti u pripovjednoj strukturi. Kristofova uspijeva izgraditi atmosferu usporedivu s onom iz filma Bijela vrpca Michaela Hanekea (2009), no njezin pripovjedni univerzum, osim što dvostrukom gestom i stvara i rastvara povijest blizanaca Clausa i Lucasa, složena je konstrukcija pripovjednih obrazaca kojima se testiraju pripovjedne mogućnosti, a ne, važno je naglasiti, zbilja. Njezine se rečenice ulančavaju precizno i nedvosmisleno, Kristofova napušta bogatu metaforiku, digresije i esejizam u korist dijaloga i manipulacije fabulom, tako je čitatelju uskraćeno znanje o likovima i njihovim motivima, oni su jednako nepronični samima sebi s vlastitim unutarnjim dvojbama, strahovima, strastima, kao uostalom i zbilja koja ih okružuje. Zatekavši se u povijesnom kolopletu strahota poput izbjeglištva, holokausta, političkog i ekonomskog prekrajanja svijeta, likovi se suzdržavaju od govora o osjećajima, zato što primjerice „riječ ‘voljeti’ nije sigurna riječ, nedostaje joj preciznosti i objektivnosti“, kako kažu blizanci u Velikoj bilježnici. Uvedeni pripovjedači i likovi stoga se grčevito drže denotativne dimenzije jezičnoga znaka, no time, paradoksalno, ne dokidaju mnoštvo mogućih konotacija, nego ih ulančavaju do neslućenih razmjera, pri čemu se dovodi u pitanje svaka stabilnost i koherentnost, od jezičnoga znaka i istinite priče do neotuđivosti identiteta i jedinstvenosti pripovjednoga glasa. Žanrovski se autoričina trilogija uklapa u postmodernističko pismo jer propituje hijerarhijski odnos između lika i pripovjedača, granice zbilje i ludila, konkurentni odnos istine i laži, (ne)svodivost identiteta te status povijesti u odnosu na njezinu narativnu konstrukciju i nositelje.

Ekscentričan dvojac na zadatku života

Velika bilježnica prvi je dio trilogije pisan u prvom licu množine. Fokalizirani su blizanci koje Majka dovodi k Baki kako bi ih zaštitila od ratne opasnosti. Kao ekscentričan dvojac, u ostale djece izazivaju jezu i strah, no nitko ne zna za njihov projekt velike bilježnice gdje zapisuju samo ono „apsolutno nužno“ i ograničeno na izvanjske radnje. Pouzdano autorstvo ne može se pripisati ni Clausu ni Lucasu jer jedan drugomu zadaju teme sastavaka i međusobno se ispravljaju te zajednički odobravaju što će ući u veliku bilježnicu, čega je u konačnici rezultat prvi roman. Štoviše, kako su jednojajčani blizanci, njihov je glas identičan, a dnevnički zapisi iz velike bilježnice stilski se ni po čemu ne razlikuju, pa je cjelokupni prvi roman dvojničko svjedočanstvo dvojnika, o vremenu i prostoru koje nije samo selektivno i subjektivno s obzirom na to da su im nositelji tek dvojica dječaka iz Maloga Grada, nego je u sebi podvojeno ili udvojeno kombinacijom discipline i redukcije pisanja; fizički izomorfizam preslikan na izomorfizam pisma, daleko od toga da utvrđuje i potvrđuje jedinstvenost autorskog izvora – prikazuje dapače pisanje kao djelatnost koja ne ovisi o pojedinčevu talentu nego pregalaštavu i ustrajnosti. Pisanje blizanaca kvantitativno napreduje s odrastanjem, no kvalitativno se stil ne mijenja. Kako odrastaju zajedno i ništa ne poduzimaju jedan bez drugoga, njihova najveća snaga u otporu prema okolini, no ujedno i najveća slabost, međusobna je povezanost i ovisnost, funkcioniranje po načelu dvojine, a ne jednine. Kako bi postali jedinstveni, moraju se fizički razdvojiti i to tako da se odijele Željeznom zavjesom i ukinu svaki oblik komunikacije. Čita li se Velika bilježnica kao parabola o europskoj geografsko-političkoj karti nakon Drugoga svjetskog rata, blizanci Claus i Lucas predstavljaju Istok i Zapad koje dijeli Željezna zavjesa, no samo zato što ih ništa drugo ne dijeli (oba imena blizanaca tako su, simptomatično, tek dvije anagramske kombinacije istih slova). Takvo bi čitanje promatralo Istok i Zapad ne kao dvije nesumjerljive civilizacije, nego kao dva naličja iste priče koja i ne može biti drukčije ispripovijedana nego kroz očište njezinih (zainteresiranih) sudionika. Ako Claus i Lucas u Velikoj bilježnici napreduju teškim uvjetima usprkos, njihov je napredak uvjetovan instinktima i borbom za preživljavanje, no također je sveden na goli život u kojem nema arbitra da bi propisao moralne kategorije – ipak su oni „kučkini sinovi“, kako im tepa Baka.

Postoji li brat blizanac?

Drugi dio romana naslovljen Dokaz pripovijeda sveznajući pripovjedač, a fokaliziran je Lucas, koji ostaje u Bakinoj kući. Kristofino uvođenje treće i najviše pripovjedne instancije sveznajućega pripovjedača destabilizira sve informacije o blizancima, ali i njihov status, pri čemu se dovodi u pitanje status istine i objektivnosti iznesenih u Velikoj bilježnici – primjerice, ako blizanci ništa nisu zaboravljali, Lucas je sklon zaboravljanju i svakodnevnih obveza. On sada jedini ispunjava sadržaj velike bilježnice namijenjene samo njegovu bratu, a sadržaj bilježnice potpuno je nepoznat. Uvode se brojni likovi koji imaju posredan ili presudan utjecaj na Lucasov život. Povratkom čovjeka koji tvrdi da je Claus, Lucasov brat, javljaju se administrativne poteškoće u dokazivanju identiteta i postojanja Lucasa T. Jedini dokaz kojim Claus potkrepljuje postojanje svoga brata jesu Lucasove bilježnice, čiji je rukopis identičan Clausovu pa to nipošto ne dokazuje Lucasovu jedinstvenost, a kamoli postojanje. S druge strane, sadržaj otkrivene bilježnice u administrativnom tumačanju odgovara pukoj fikciji jer se imena ne nalaze u gradskom registru stanovnika. Znakovita je stoga tvrdnja knjižara Victora, koji izjednačava dokaz o postojanju ljudskog bića s njegovim vlastitim pisanim tragom: „Onaj koji ništa ne napiše je izgubljen, prošao je ovom zemljom a da nije ostavio traga.“ Drugim riječima, moć ovlašćuje pojedinčev identitet i status istine pojedinoga teksta. Ali ni to nije jamstvo za čiji identitet, kako promućurno sumnja Lucasov prijatelj Peter kad mu Claus predoči svoju putovnicu. Iako je pripovjedač krajnja uporišna točka za pouzdanost informacija, pripovjedač se suzdržava i svoju djelatnu ulogu sužava prepuštajući likovima da iznesu pojedine informacije o drugim likovima, čime se status informacije i istine pokazuje duboko problematičnim. Potreba da se ispitaju temelji čijeg identiteta, što je okosnica ovoga romana, podsjeća na istinit slučaj Martina Guerrea iz 16. stoljeća u Francuskoj, o čemu je knjigu napisala Natalie Zemon Davis. Kristofin slučaj blizanačke dvojnosti to je problematičniji od Guerreova jer je uljeza koji je prisvojio Guerreov identitet razotkrio postolar po razlici u veličini stopala, a Claus i Lucas mogu posvjedočiti jedan o drugome – tek jedan uime drugoga. Ako je vjerovati Peteru kao bliskom Lucasovu prijatelju, Lucas je bilježnice „prepravljao i ispravljao izbacujući sve što nije bilo neophodno. Da je imao dovoljno vremena, mislim da bi sve bio izbacio.“ Prazninu nastalu brisanjem, paradoksalno, ispunila bi identična ruka.

Lažna obiteljska povijest


Da je i Lucasov pisani trag tek još jedna laž u nizu, problematizirat će treći dio trilogije Treća laž. Pripovjedač u prvom licu otpočinje pripovijest u zatvoru, ima fizičku manu „zbog bolesti iz ranog djetinjstva“, a njegove nezdrave životne navike uvelike se podudaraju s onima knjižara Victora iz Dokaza. Kada preživi bombardiranje bolnice, medicinska ga sestra vodi staroj ženi, koju naziva „Bakom“, a ona njega „kučkinim sinom“. Lucas bi prema novim saznanjima bio pripovjedačev izmišljeni alter ego. Kada uspijeva prijeći granicu, ispostavlja se da muškarac s kojim je prelazio minsko polje nije njegov otac, kako se to tvrdi u Velikoj bilježnici, nego slučajni neznanac koji se s njim upustio u isti rizični pothvat. Pripovijedanje se međutim premješta iz prvog u treće lice, kada se opisuje prelazak granice nepoznatoga muškarca i djeteta, pri čemu preživi dijete i potpisuje izvještaj lažno se deklariravši kao Claus. Drugim riječima, zabuna se generira na prostoru granice, odatle kreću dalje nedoumice. Claus također ustraje u pisanju bilježnica, no piše „izmišljene stvari. Priče koje nisu istinite, ali bi mogle biti.“ I on traži brata blizanca, čini se da je to Klaus T. ili Klaus Lucas, poznati nacionalni pjesnik. Pripovijedanje se ponovno vraća u prvo lice sve do svršetka Prvoga dijela, a Drugi dio započinje Klaus T. pripovijedajući u prvom licu. U došljaku znatno mršavijem od sebe Klaus prepoznaje brata Lucasa, no nipošto ga ne želi predstaviti Majci, nego čita bratov rukopis i počne pisati. Iz njegove perspektive ispripovijedana je drukčija tragična povijest jedne obitelji, koja se u mnogočemu podudara s komadićima sudbina likova iz Dokaza.

Ne dajući konačan odgovor na pitanje koga ili, još manje, koju zbilju, prikazuje slagalica ljudskih života i priča te tko su nositelji zastrašujućih povijesti, trilogija završava Klausovim glasom i njegovim dovršavanjem bratova rukopisa, čiji se sadržaj također ne otkriva. Zamjena imena i identiteta ulančavala se povezivanjem jedne laži s drugom, lijepljenjem dijelova jedne priče na druge priče, prisvajanjem tuđega glasa i pisanoga traga, različitim podmetanjima i nepouzdanim svjedocima. Ako povijest dijeli pozitivce od negativaca, književno djelo u Kristofinoj maestralnoj izvedbi posljednju riječ daje nacionalnom afirmiranom pjesniku Klausu. Njegovo pero ispisuje nacionalni identitet, paradoksalno, tako što od njega odustaje, za razliku od povjesničara koji ga opetovano brišu, preslaguju, nadopunjavaju, izmještaju. Slična je sudbina, koje li ironije, zadesila i Agotu Kristof. Kad je s obitelji došla u Švicarsku nakon propale revolucije u Mađarskoj 1956, bila je jedna od nasilno presađenih egzilanata, da bi, zahvaljujući svjetskom književnom uspjehu dvadesetak godina poslije i brojnim književnim nagradama i priznanjima, doživjela od Švicarske ponosno svojatanje i status švicarske književnice. Slučaj Agote Kristof podsjeća i na devijaciju u slučaju Dubravke Ugrešić, jer, kako ona tvrdi, „Vani sam, ne svojom voljom, postala hrvatskija hrvatska književnica nego što bih to bila da sam ostala u Hrvatskoj“ (iz Zabranjenog čitanja, 2002). Kakav god da ih je zahvatio vrtlog povijesnih okolnosti, Kristofova pokazuje na primjeru svojih likova kako je pisanje usko vezano uz bivanje čovjekom ili, kako je to rječito izrekao jedan drugi govornik francuskog, Gilles Deleuze, „Sramota bivanja čovjekom, postoji li bolji razlog za pisanje?“


Vijenac 444

444 - 10. ožujka 2011. | Arhiva

Klikni za povratak