Vijenac 444

Književnost

Preveden još jedan važan klasik srednjoeuropske književnosti

Svijet kao odaja za mučenje

Božidar Alajbegović

Dosadašnju slabu prijevodnu zastupljenost djela švicarskog književnika Friedricha Dürrenmatta (tek dva prijevoda na hrvatski!) potkraj prošle godine donekle je ublažilo Scarabeusovo izdanje knjige Tunel i druge pripovijetke. Inače, riječ je o novoj knjizi u ediciji Phantasmagoria kojom taj zagrebački nakladnik predstavlja dosad neprevedena djela klasika srednjoeuropske književnosti, i to uglavnom njemačkoga govornog područja (G. Meyrink, E. T. A. Hoffman, G. Büchner, W.Bauer).

Friedrich Josef Dürrenmatt (1921–1995) uz Maxa Frischa najvažniji je švicarski književnik dvadesetog stoljeća; dobitnik brojnih nagrada i višestruki kandidat za Nobela, uspješno se okušao u pisanju svih književnih žanrova, od eseja, radiodrama, pripovijedaka i kratkih priča do romana, ali je najpoznatiji po dramskim tekstovima, od kojih se izdvajaju Posjet stare dame (1955) i Fizičari (1961).

Ono što trajno obilježava Dürrenmattovo djelo svijest je o nepredvidivosti, besmislenosti i apsurdnosti ljudskog života; pesimistično saznanje da smo na svijet bačeni slučajno, da nam spasenja nema i da nas sve očekuje isti, neizbježan kraj; njegove proze izazivaju egzistencijalnu mučninu beskompromisno propitkujući ljudsku sudbinu, ulogu slučajnosti, apsurd čovjekova postojanja, ali i tematiku zločina, kazne, kajanja i iskupljenja, te je smatran srodnikom Kafke, Sartrea, Camusa, Becketta, Seeberga, Ciorana i Kierkegaarda.


Friedrich Dürrenmatt, Tunel i druge propovijetke, prev. Dubravko Torjanac, Scarabeus naklada, Zagreb, 2010.


Knjiga Tunel i druge pripovijetke donosi izbor autorovih pripovijetki iz različitih razdoblja njegova stvaralaštva, a može ih se podijeliti u dvije skupine: djela iz autorove rane faze (Božić, Mučitelj, Kobasica, Sin, Starac, Pas) nastala između 1942. i 1951. i kasnija djela (Minotaur i Tunel), nastala 1978, odnosno 1985. Pritom je lako uočiti kako se u prozama iz ranije faze radi o mnogo kraćim rukopisima, ujedno obilježenim eksperimentalnošću. Među njima je tako i priča (Sin) koja je u cijelosti sastavljena od jedne jedine, duge, meandrirajuće, vrtložne rečenice kojom autor uspijeva prebroditi više desetljeća dugo razdoblje sazrijevanja i odrastanja mladića uz barbarski nastrojena, otuđena oca čija se roditeljska ljubav postupno razvija u životinjski snažnu, krvoločnu mržnju, i uz neizbježan, tragičan kraj života, simbolički i doslovno svedenih na utamničenje. Kao stilistički i formalni kontrapunkt toj priči knjiga sadrži pripovijetke Božić, Kobasica i Mučitelj, koje je Dürrenmatt sastavio nizanjem šturih, škrtih i jednostavnih rečenica dužine od tek nekoliko riječi, a katkad i od samo jedne riječi, a kako bi ustrajavanjem na kratkoći, jezgrovitosti, jasnoći i asketizmu do paroksizma doveo turobnost, neutješnost i klaustrofobičnost ozračja. Autor oštrim sentencijama sugerira strogoću, tegobnost života i izostanak bilo kakve milosti. Takva je ujedno tematika tih priča; Kobasica govori o čovjeku koji je ženu, nakon što ju je ubio, samljeo u kobasicu; u Božiću mladić utažuje glad proždirući tijelo djeteta Krista, dok u Mučitelju Dürrenmatt na iznimno sugestivan način posreduje klaustrofobičnost prostorije za mučenje i svijest krvnika umorna od posla, prikazujući njegov život kao dug i mučan silazak u ništavilo, uz pesimističan, a za Dürenmatta tako znakovit zaključak: „Svijet je odaja za mučenje. Svijet je muka.“

Iako nastala u ranoj fazi (1952), pripovijetka Pas pisana je drukčijim stilom, rečenice više nisu šture, kratke i jednostavne, već dorađenijim, sofisticiranijim izričajem Dürrenmatt gradi prijeteću, makabrističku atmosferu i tajanstvenost na tragu proza E. T. A. Hoffmanna i Edgara Allana Poea, s tematikom relativizacije dobra i zla i s redovitom opčinjenošću protagonista zlom te problematizacijom ljudskoga poriva za činjenje zla te nanošenja boli i nepravde. Svim spomenutim, ali i dvjema preostalim pričama (Tunel i Minotaur), zajedničko je miješanje zbilje i mašte, uz meku i vrlo tanku propusnost granice između zbilje i nadrealnosti; slično kao i u prozama Julija Cortázara realnost u Dürrenmatta iznenada poprima odlike nadrealnog, a protagonisti neopazice i nenadano iz zbilje kliznu u snovit i pomaknut, ali redovito turoban, mračan i fantazmagoričan svijet mašte, snova i fantastike. To je najuočljivije kod naslovne pripovijetke Tunel – kao i svake nedjelje bezimeni student sjeda u vlak i putuje u Zürich, na sveučilište. Zbivanja prate zbilju, vlak putuje stvarnim stanicama, trajanje radnje usklađeno je sa stvarnim vremenom (minutaža vožnje između pojedinih postaja), sve dok vlak ne uđe u tunel iz kojega nikako ne izlazi, deset minuta, pola sata, sat, vlak je neprestano u tunelu, a pritom i sve više ubrzava, sve do konačne nezaustavljive, frenetične jurnjave u nepovrat, do konačnoga, neizbježnog, katastrofičnog sunovraćenja u bezdan. U toj kratkoj prozi Dürrenmatt na maestralan način donosi metaforu života kao tunela koji završava u ništavilu, baš kao što je, kako autor smatra, i svaki čovjek osuđen na život bez spasenja, na puko odrađivanje egzistencije sve do neumoljiva smrtnoga kraja. Izabravši pak za protagonsita studenta, dakle predstavnika mlade populacije pred kojom je budućnost, i to predstavnika akademske zajednice koja bi trebala oblikovati budućnost društva odnosno imati udjela u ostvarenju njegova napretka, Dürrenmatt dodatno naglašava besperspektivnost te paroksistički ponovno ustrajavajući na bezizlazju pesimizam dovodi do vrhunca.

U noveli Minotaur autor pak, koristeći se poetiziranim, dugim i vijugavim rečeničnim nizovima virtuozno reinterpretira poznati motiv iz grčke mitologije; naslovno stvorenje, koje je napola čovjek, a napola bik, Dürrenmatt stavlja u ulogu pripovjedača, pri čemu mit, sagledan iz novoga kuta, kroz vizuru proganjane zvijeri, zadobiva nova značenja, u smislu osude ljudske netrpeljivosti spram Drugoga, koji je osuđen na samoću, a konačno i smrt, sve zbog svoje jedinstvenosti i nesvakidašnjosti. Jer, drukčije, novo, različito izaziva sumnjičavost, strah, sve do mržnje, bijesa pa čak i ubojstva; drukčijemu se niječe pravo postojanja, njega treba otjerati, onemogućiti, zatrti...


Vijenac 444

444 - 10. ožujka 2011. | Arhiva

Klikni za povratak