Vijenac 443

Književnost

PRIJEVOD BARNESOVIH ESEJA O SMRTI, SMRTNOSTI, BESMRTNOSTI

Pišem, dakle, još jesam...

Božidar Alajbegović

Kako u zaključnoj priči prozne zbirke Juliana Barnesa Stol od četrunovine (izd. Celeber, Zagreb, 2006) saznajemo, limun (četrun) kod Kineza simbolizira smrt, a za stolom od četrunova drva Kinezima je dopušteno, pa čak i obvezno, razgovarati o smrti. Iako se u pričama iz te zbirke smrt rijetko izrijekom spominje, ona je neprestano tu negdje, u prikrajku i mislima likova, jer su protagonisti svih jedanaest priča ljudi poodmakle, starije dobi, a sve priče tematiziraju starenje i sve što ono sa sobom donosi, od čangrizavosti, samoprijegora i cinične kritičnosti spram drugih do straha od smrti, borbe s bolešću, žala za propuštenim i prkosna nepristajanja na kraj, koji je svakim danom sve bliži. U knjizi Povijest svijeta u 10 i pol poglavlja (izd. Celeber, Zagreb, 2004) Barnes se također dotiče smrti, ovoga puta ironično se poigravajući idejom raja, opisujući ga kao mjesto neizmjerna luksuza, ali i kao mjesto užasne dosade zbog ispunjenja svih želja. Možete spavati s kojom god estradnom zvijezdom želite, možete pobijediti u svakom sportu kojega se prihvatite, ubaciti lopticu za golf u rupu svaki put već iz prvog udarca, itd. – ali sve to naposljetku svima dosadi u tolikoj mjeri da požele dokinuće življenja takve idilične agonije.


Julian Barnes, Nema razloga za strah, prev. Mirna Herman Baletić, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.


Pred nama je nova Barnesova knjiga, Nema razloga za strah, ponovno u cijelosti posvećena tematici ljudske smrtnosti i čovjekova straha od smrti, no ovaj put nije riječ o proznoj fikciji, nego o esejističko-autobiografskom tekstu. Barnes knjigu otvara problematizacijom religije i iznosi stajališta starijih članova svoje obitelji o pitanju postojanja Boga. Ovdje, uz manje ironije negoli u prethodno spomenutu primjeru, on objašnjava kako su s prolaskom godina njegova ateistička stajališta ustupila mjesto agnosticizmu. No razlog tomu nije u činjenici da sad zna nešto što prije nije znao, nego je samo postao svjesniji vlastitog neznanja. U skladu s tim ateistička mu je isključivost postala mrska, jer bi, kako kaže, bilo odveć arogantno tisuće prethodnih generacija koje su vjerovale u postojanje Boga smatrati manje inteligentnim od sebe. Unatoč ublaženim stajalištima, Barnes ne prestaje sumnjati, no njegova razmišljanja kreću se u smjeru neke vrste paradoksalne hereze koja laskajući Bogu istovremeno u sumnju dovodi religijske dogme i postavke. Tako, razmišljajući o tzv. Pascalovoj okladi (koja glasi: „Ukoliko ste vjernik a ispostavi se da Bog postoji, onda ste na dobitku. Ukoliko vjerujete, a ispostavi se da Bog ne postoji, vi gubite, ali ne onoliko koliko biste izgubili ako ne vjerujete, a ipak se ispostavi da Bog postoji“) Barnes ističe mogućnost da Bog možda i nije onakav kakva ga većina zamišlja te da su Njemu možda draži pošteni skeptici od udvorničkih ziheraša čije se vjerovanje zasniva isključivo na dobiti koju, kao nagradu za vjerovanje, očekuju.

Tematiku religije Barnes je svjesno odabrao kao polazište za pisanje o smrti jer religije svoju popularnost upravo i duguju obećanju zagrobnoga života, odnosno nekoj vrsti smanjenja posvemašnjega, neizbježnoga, ljudskog straha od smrti. I u Barnesa taj je strah prisutan, a njegovo je razmišljanje blisko onomu ruskoga skladatelja Šostakoviča, koji je strah od smrti smatrao najjačom ljudskom emocijom, na koju se treba pokušati priviknuti i ne dopustiti strahu da nas obuzme neočekivano. Najučinkovitijim načinom borbe protiv straha od smrti Šostakovič je smatrao pisanje o njemu, a kao rezultat slaganja s tim stavom upravo smo i dobili Barnesovu knjigu. Iz dosad napisanoga već su vidljive neke njezine osnovne osobine – citatnost i referencijalnost – a kao izraziti frankofil i odličan poznavatelj francuske književnosti i umjetnosti Barnes u knjizi najčešće dijalogizira s francuskim autorima. Pozivajući se tako na francuskog kritičara Charlesa du Bosa, koji je skovao termin Le reveil mortel za označavanje onoga trenutka u kojemu čovjek postaje svjestan svoje smrtnosti (i istovremeno se neizlječivo počinje bojati) Barnes se prisjeća da se njemu to desilo kad je imao trinaest ili četrnaest. Otad, kako kaže, na smrt pomišlja barem jedanput svakoga dana, a strah ga, „poput budilice namještene da zazvoni u neki bezbožan sat trgne iz sna i probudi usred mraka, u panici i bolnoj spoznaji da se nalazi u unajmljenom svijetu.“

U nastavku knjige Barnes donosi razmišljanja brojnih književnika, umjetnika i filozofa o smrti, ali na sugestivan, a često i crnohumornom duhovitošću garniran način posreduje i načine na koje su pojedini od njih umrli (Emile Zola, Gustave Flaubert, Philip Larkin, Gioachino Rosssini, Jules Renard, Alphonse Daudet), a navodi i njihove posljednje, predsmrtne izjave i riječi. Najpotresnije pak stranice one su gdje Barnes opisuje umiranje svojih roditelja, ali jezu izazivaju i dionice gdje dopušta vlastitome umu da prošeta mogućim okolnostima svoje buduće smrti i iznosi zamišljanja posve neprihvatljivih i manje neprihvatljivih (jer prihvatljivih nema i ne može ni biti) načina na koje bi i sam mogao umrijeti, uz zaključak da je najvažnije da „do kraja ostane u svom liku“. Odnosno, nada se da mu umiranje i svijest o skorašnjem iščeznuću te posljedičan strah, ili pak bolest, neće promijeniti karakter i način ponašanja. Pri kraju knjige tematiku smrti kao okončanja života pojedinca Barnes proširuje iznošenjem znanstvenih predviđanja mogućih načina i uzroka kraja čovječanstva, no s naglaskom na optimističnim vizijama naprednih oblika života do kojih bi prije smaka svijeta čovjeka mogla dovesti evolucija.

Jasno, iako se fokusira na smrt, Barnes ne zaobilazi ni tematiku književnosti i umjetničkog stvaranja, a najviše prostora posvećuje Flaubertovoj tezi o religioznosti umjetnosti, pri čemu dubinu vlastitoga uvida dokazuje iznalazeći i antitezu (to je načelo kojega se drži u cijeloj knjizi – izbjegava isključivost i većini citiranih mišljenja suprotstavlja vlastite ili tuđe suprotne stavove). Tako religioznosti umjetnosti koja se očituje u umjetnikovoj težnji za besmrtnošću, kao odrazu nade da je tako moguće izbjeći banalnu demokraciju smrti Barnes suprotstavlja tezu koja veli da umjetnost čovjeka čini gorim jer potiče prezir prema onima za koje se smatra da nisu nadareni. No svjestan da je u slučaju ove knjige riječ o njegovu dosad najizrazitijem ispovjednom tekstu – a različite vrste ispovijedanja on smatra pošašću koja je u prevelikoj mjeri zahvatila suvremenu književnost – on spas traži u autoironiji. Tako slijedom primjera triju različitih verzija istog događaja što ih iznose trojica različitih pripovjedača (jedan od kojih je i on sam), Barnes knjigu zaključuje duhovitom definicijom spisateljskog zanata: „pisac je netko tko se ničega ne sjeća, ali zapisuje i upravlja različitim verzijama onoga čega se ne sjeća“. Na taj način Barnes pamćenje i imaginaciju, odnosno život i fikciju, zapravo dovodi u istu razinu, ispisujući zapravo krasnu posvetu književnosti.


Vijenac 443

443 - 24. veljače 2011. | Arhiva

Klikni za povratak