Vijenac 443

Književnost

NOVI ROMAN MAREKA KRAJEWSKOG, AUTORA HIT-KRIMIĆA SMRT U BRESLAUU

Više od krimića

Filip Kozina

Krajewski kulinarski miješa žanrove: temeljac je krimić, dodaje prstohvat trilera, sve kuha uz stalno miješanje s hororom, a posluženo ima okus i miris visoke književnosti


Marek Krajewski – Raymond Chandler novije poljske književnosti


Marek Krajewski novo je ime poljske književne scene s čijim nas djelima uz pomoć prevodilačkoga majstorstva Mladena Martića upoznaje zaprešićka Fraktura, a da možda i nije svjesna koliko nas upoznaje i s autorom samim. Krajewski je doktorirao klasičnu filologiju, poznavatelj je međuratnoga razdoblja, strastveni igrač šaha i bridža, ljubitelj nepredvidljivosti i preciznosti, vlastitim riječima „pasivni pesimist“, arhivski rudar u potrazi za detaljima o Wrocławu, gradu u kojem je rođen 1966, o kojem zna sve, u koji je smrtno zaljubljen i kojem je 1999, uz malu pomoć inspektora Eberharda Mocka, podigao književni spomenik u obliku hit-kriminalističkog romana Smrt u Breslauu.

Wrocław, do 1945. Breslau, najveći je grad Donje Šleske u kojem su stoljećima živjeli Nijemci, Židovi i Poljaci, grad velebne gotičke, renesansne i barokne sakralne te građanske baštine, ali i modernističkih arhitektonskih bisera. Bio je to i grad u kojemu je brzo zaživio nacizam, grad koji je 1945. pretvoren u silnu utvrdu koju je Crvena armija sravnila sa zemljom, grad u koji su nakon Potsdama preseljeni Poljaci i Ukrajinci iz Lavova. Unatoč nastojanjima komunističke prosvjete da se njemačko nasljeđe minorizira, prešuti i zaboravi, posvuda su izvirivali tragovi tuđe, nepoželjne povijesti i donedavne prisutnosti. Poviješću, kulturom, etničkom i vjerskom šarolikošću, Wrocław danas opravdava naziv Srednja Europa u malom.


Marek Krajewski, Kraj svijeta u Breslauu, prev. Mladen Martić, Fraktura, Zaprešić, 2010.


Krimić sugestivne atmosfere


Krajewski je shvatio da takav Wrocław nema književni spomenik, a da poljska književnost nema jake tradicije kriminalističkog romana. Pronašao je prazninu na tržištu i napisao Smrt u Breslauu, koji je poput vroclavske poplave stoljeća iz 1997. poplavio Poljsku. Uslijedila su četiri nastavka, oduševljenje publike, naklonost kritike, prijevodi na osamnaest jezika. No Krajewski ostaje svoj – ne mistificira sebe i svoja djela, drži da piše B, tj. zabavnu književnost, priznaje da piše radi uzdržavanja obitelji i da je prvotni naslov prvenca (Škorpioni) zbog nakladnika promijenio u provokativniji, shvaća i prihvaća današnji tržišni položaj književnosti (ne mogavši uskladiti spisateljske i fakultetske obveze, 2007. daje otkaz na sveučilištu). Književni su mu učitelji nesuđeni nobelovci Stefan Żeromski (ljubav za književnu marginu) i Zbigniew Herbert (pravo na subjektivni i poetski stav), zatim Andrzej Szczypiorski (predočavanje živopisnih likova u kratkim crtama), poljski realistički genij Bolesław Prus (minuciozan opis grada vektorima prostora i vremena) te klasik kriminalističkoga žanra Raymond Chandler (velegrad i mračna sfera kriminala). Krajewski zna tko je, što je, kako i zašto radi; zna što, kako i zašto opisuje; zna svoju poziciju i naglašava: Legor, ergo auctor sum. Čitan sam, dakle postojim kao autor. Ništa manje, ništa više.

Kraj svijeta u Breslauu nastavlja, ali i dorađuje stilske značajke Smrti u Breslauu. Žanrovski zahtjevi ispunjeni su u potpunosti, a iskliznuća potvrđuju autorski pečat. Opisi mjesta zločina su detaljni, u brutalnoj naturalističkoj sinestezijskoj maniri, no nisu besmisleni – autor naglašava da mu je cilj prikazati ubojičine postupke toliko brutalnima da se čitatelj nada da će kazna biti adekvatna počinjenom zločinu. Drugim riječima, što veći zločin, to je inspektor Mock odlučniji pronaći i kazniti ubojicu. Tijelo (živo i mrtvo), tjelesnost i seksualnost (perverznost) te ljudska slabost prema novcu i moći također su stalni motivi njegovih romana. Akcijska dimenzija fabule, nagle promjene u tijeku istrage i uvođenje novih sumnjivaca te odgađanje raspleta možda neće zadovoljiti poklonike žanra, no zbog toga raste cijena literarnijim partijama – atmosferično dočaranu vremenu i prostoru te uvjerljivoj, kondenziranoj psihologizaciji likova. Krajewski kulinarski miješa žanrove: temeljac je krimić, dodaje prstohvat trilera, sve kuha uz stalno miješanje s hororom, a posluženo ima okus i miris visoke književnosti. Iako zna ponudu Restorana Krajewski, literarni gastronomad rado mu se vraća jer zna da se tu uvijek dobro jede.

Vroclavski Philip Marlowe


Glavni lik krimića inspektor je Eberhard Mock, bez prikrivanja osmišljen po uzoru na Chandlerova Philipa Marlowea, koji se u konačnici razvio u potpuno individualan karakter. Krajewski je Mocku dao niz vlastitih karakteristika te stvorio kompleksan lik sazdan od suprotnosti. Mock je istodobno ljubitelj antike, ali po potrebi i nasilnik; licemjer je koji zbog posla zanemaruje suprugu, posjećuje profinjenu javnu kuću, a zbog opsjednutosti sinom kojega ne može imati spreman je i na silovanje žene; iako dobar psiholog, ne poznaje vlastitu ženu; siromašna je podrijetla, a u životu na visokoj nozi pliva poput ribe u vodi – debeljuškasti je hedonist, ljubitelj alkohola, gost najboljih vroclavskih restorana, ali i najprljavijih krčmi, šminker kojemu nije teško zaprljati krvlju i najbolje odijelo; za uspjeh u karijeri koristi se svim raspoloživim sredstvima – od uličnih doušnika i kriminalaca koje, kao i svoje nadređene, drži u škripcu, do pomoći lokalne masonerije, ali mu se gade nacisti i ne pristaje im se prodati za napredovanje. Ima toga još, no Krajewski ne otkriva karte odjednom – Mockove tajne i životni put otkrivamo iz nastavka u nastavak (detalj iz jednoga romana pojavljuje se kao agens radnje u nastavku!) i slažemo mozaik lika od krvi i mesa, istovremeno rastrgana između svojih demona i grijeha iz prošlosti, a duboko u sebi puna lirizma i ljudskosti, lika kojega život i rad u najprljavijim i najbrutalnijim okolnostima jesu promijenili, ali nisu slomili, lika koji ne vjeruje u ljudsku dobrotu, ali vjeruje u čovjeka. Mock je pravi tvrdokuhani lik detektiva iz krimića kojeg volimo mrziti i mrzimo voljeti.

Autentičnost najvažniji princip


Iznimno precizna topografija, pri kojoj je autor vodio računa i o promjeni naziva ulica ovisno o političkom trenutku (u godinama 1933/1934, koje obrađuje Smrt u Breslauu, imena ulica promijenjena su, tj. ponijemčena u odnosu na kronološki raniju radnju Kraja svijeta u Breslauu iz 1927), govori o detaljnoj pripremi i duboku uranjanju u prošlost, koju je slavni poljski pisac SF-a i intelektualni autoritet, Stanisław Lem, usporedio s paleontologijom koja je od djelića iz zemljinih slojeva spojila krajolik prijeratnoga Wrocława. Krajewski se toponimskom faktografijom ne koristi za eruditsko šepurenje – ona je kostur za slikovito dočaravanje gradske atmosfere koju kritika ističe kao ključni element čarolije njegovih romana. U obama se romanima prostor prikazuje gotovo filmskim kadriranjem, a u odnosu na prvenac gdje je atmosfera postignuta manjim deskriptivnim zahvatima, drugi roman donosi veće, detaljnije i sugestivnije opisivačke partije prljavih, smrdljivih, tamnih uličica i zapuštenih dvorišta te širokih bulevara, pri čemu dramatičnost krajolika pojačava brutalnost zločina. Iako eksterijeri prvi upadaju u oči, nerijetko ih nadmašuju opisi i atmosfere interijera koji govore mnogo i o samim likovima. Upoznajemo raskošne, moderno uređene i dekadencijom prožete aristokratske palače i skupe bordele prepune opijata, zatim kabinete pune tajanstvenih predmeta koji otkrivaju okultističke sklonosti vlasnika, ali i jednostavne građanske stanove te zadimljene krčme koje vrve pijancima i ženama laka morala. Posebna je pozornost poklonjena opisima svakodnevice, pri čemu je autentičnost najvažniji princip – ulazimo u gostionice sa sjajno opisanim masnim donjošleskim specijalitetima, promatramo po posljednjoj modi odjevene dame i gospodu, čak čitamo i ondašnji tisak. Sve nam to posreduje živ, sočan, pomno biran te filigranski precizan i odmjeren jezik.

Da ne zaboravim: Kraj svijeta u Breslauu donosi istragu o brutalnom serijskom ubojici koji slijedi matrice vroclavskih ubojstava iz prošlih stoljeća, koje citira ostavljajući na svakoj žrtvi listić iz kalendara s točnim datumom ubojstva. Roman vrvi scenama zločina i nasilja, a čistu detektivsku okosnicu remeti rukavac o bračnim problemima inspektora Eberharda Mocka. Podaci važni ljubiteljima čistih krimića...


Vijenac 443

443 - 24. veljače 2011. | Arhiva

Klikni za povratak