Vijenac 437

Likovna umjetnost

Igor Zidić, Vatroslav Kuliš i njegovo djelo: pismo, figure, motivi, jezik, Moderna galerija, Školska knjiga, Zagreb, 2010.

Hedonizam u boji

Barbara Vujanović

Monografska obrada nečijeg opusa doživljava se ako ne kao kruna (monografije uostalom dobivaju i /pre/mladi autori) onda kao točka s koje se interpretira učinjeno te se razlučuju ponajbolji ostvaraji stvaralačkoga puta. Monografija koju je o jednom od najpoznatijih suvremenih hrvatskih apstraktnih slikara, Vatroslavu Kulišu (Vidoši, Bosna i Hercegovina, 1951), napisao Igor Zidić odmah ćemo opisati kao iznimno opsežan (knjiga broji gotovo 500 stranica) i bogat autorski i izdavački pothvat. No već od prvih stranica izdanja koje su zajednički objavile Moderna galerija i Školska knjiga iz Zagreba shvatit ćemo da je riječ o iznimnom autorskom projektu koji bi možda ponajbolje opisala riječ – suputništvo. Zbog dugotrajna prijateljstva, a te se činjenice pisac ne odriče kao ni od suverenoga kritičkog aparatusa kojim analizira njegovu umjetnost, čitatelj, to jest gledatelj, dobiva osoban i dubok uvid u četiri desetljeća Kuliševa stvaralaštva.


Iz ciklusa Nizovi, 2000.


Taj je uvid polifokalan, razlaže se u tekstu, u trima intervjuima koje je Zidić vodio sa slikarom (1991, 1999. i 2007), te u ljetopisu u kojem je Kuliševa biografija iznesena romansiranim i esejističkim tonovima. Interpretacija se razlaže u pet poglavlja: Uvodne napomene, Žanrovska uprizorenja svijeta, Retorika mora i vode, Fizičko i metafizičko u krajoliku te Tri raznorodna „ekscesa“: primjeri obnove jezika. Već u uvodnome poglavlju Zidić locira Kuliševu imanentnu usuglašenost s romantizmom Baudelairea i Rimbauda. „Cilj je postavljen visoko, apsolutistički, hazarderski: ne toliko u dosluhu s parnasovcima (na koje se Rimbaud isprva poziva), koliko s fatalističkim, crnim romantizmom. Pravo reći, cilj je postavljen tako visoko da ga ni sam utjelovitelj formule, mladi genij, stalno ne ispunja i ne doseže. Kuliš mu je najbliže onda kad je najapstraktniji, jer se njegovi valovi ili cvijeće (npr.) oslanjaju na elaboraciju viđenoga. Oni su pretvorbe pojava ili fenomena iz našega prirodnog okružja a nisu objava Nepoznatog.“ Literarni su izvori, naime, za Kuliša podjednako važni kao i oni likovni. Šoljan, Krleža, Slamnig, Camus, Bellow, Carver, Hemingway... bitni su za njegovo formiranje, napajanje impulsima koji ga energiziraju za bavljenje slikarstvom. Baš kao i Rolling Stonesi, Michelle Pfeiffer, Petar Pan, uživanje u spravljanju jela, more, priroda... U životu i slikanju Vatroslava Kuliša određuju hedonizam i strast.

Ovako pak Zidić sažeto prikazuje njegov slikarski nerv: „Ima, kad sve to uskladimo, mnogo argumenata za tezu o svijetlo romantičnoj naravi njegova izraza, o njegovu modernom, ili preciznije, postmodernom (neo)-romantizmu sa svim njegovim značajkama: on je nacionalan (izvirući iz hrvatske nove tradicije) i internacionalan slikar (štošta dugujući i stranim majstorima, napose Amerikancima iz vremena poslije 1945); on je sentimentalan autor dok iskazuje svoje humane emocije u već poprilično denaturiranu krajoliku; on je kolorist u svijetu koji se smračuje, spontan među racionalnima, neobuzdan među onima koji se lukavo suzdržavaju.“ Sam će slikar prije svega isticati svoju predanost boji: „To je dio ‘stvaranja’ ili ‘proizvodnje’ koji se u meni događa gotovo automatski. Dok nanosim jednu boju, već znam, to jest osjećam i onu sljedeću koju moram staviti uz nju, i već ih vidim zajedno ili ih želim vidjeti zajedno“ (Osam noćnih pitanja za osam noćnih razgovora, zapisano noću, s 1. na 2. kolovoza 1991. u B. P. Clubu, u Zagrebu).



Likovni reperi elaborirani su u tekstu te u slikovnom materijalu: Jackson Pollock, Edvard Munch, Henri Matisse, Vladimir Filakovac, Edo Murtić, Vincent Van Gogh, Ivo Dulčić, Claude Monet, i dr. Jedan od posebno zanimljivih momenata jest komparativna analiza i usporedba fotografije Lewisa Carrolla s djevojčicom Alicom Liddell (koja je ovjekovječena kao popularna Alisa u zemlji čudesa) kao modelom i Velázquezov Portret infante Margarite Austrijske.

Kompleksnim povlačenjem paralela i usporednica pojedini su ulomci Zidićeva teksta vrhunska esejistička promišljanja o slikarstvu, umjetnosti općenito, odnosno osvrti na segmente povijesti svjetskog, europskog i hrvatskoga slikarstva. Evocirajući prijateljske i profesionalne dodire s drugim autorima potaknut Kulišem zapravo locira bitne hrvatske likovne i intelektualne generacije: Veselko Tenžera, Hrvoje Šercar, Petar Barišić, Antun Boris Švaljek, Zlatan Vrkljan, Boris Senker, Tahir Mujičić, Nino Škrabe, Zlatko Vitez i dr.

Nakon (bogato ilustrirana) tekstualnoga dijela slijede velike reprodukcije radova raspoređenih u kronološke i cikličke cjeline: Rani radovi (1978–1991), Valovi (1990–1993), Slike-kolaži / Objekti kolaži (1991–1994), Kornati (1996–2001), Voodoo Gutenberg (1996–2001), Kuti (1996–1998), Metamorfoze mora (1999–2002), Nizovi (2000–2001), Riffovi (2002–2006), Herbarium pictorium (2006–2007). Uz hrvatski simultano teče engleski prijevod teksta, koji je (ponovno) maestralno odradio Graham McMaster, a na kraju knjige priređeni su sažeci na hrvatskom, njemačkom, talijanskom, španjolskom i engleskom jeziku. Monografiju je uredila Miroslava Vučić, a likovno-grafičko oblikovanje potpisuje Danijela Karlica Žilić. Ova vizualno veoma privlačna knjiga pruža potpunije poznavanje važne dionice hrvatskoga suvremenog slikarstvo te užitak u literarnom, likovno-filozofskom tekstu.


Vijenac 437

437 - 2. prosinca 2010. | Arhiva

Klikni za povratak