Vijenac 434

Književnost, Naslovnica, Razgovor

OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ, KNJIŽEVNICA

Pišče, ovdje te zakon ne štiti

Još se govori o FAK-u kao da se ništa zanimljivo nije dogodilo posljednjih desetak godina / Da se danas pojavi mladi pjesnik Dragojevićeva talenta i da kao on potpuno odbije sudjelovati u javnom književnom životu, on kao pjesnik ne bi postojao / Jedan su od problema našega književnog života časopisi koji autorima ne plaćaju tekstove, što je bezobrazno, jer uredništvo se za svoj posao ipak naplati / Nagrada Jutarnjeg lista jedna je od najvažnijih nagrada za knjigu, a u tom istom listu postalo je gotovo nemoguće pročitati književnu kritiku, kvalitetan razgovor s piscem ili bilo kojim pametnim i vrijednim čovjekom (osim ako nije riječ o djelu pisca koji radi u EPH, tad se piše naveliko)

Razgovarao Jasen Boko


Olja Savičević Ivančević, rođena u Splitu 1974, a odrasla u Kaštelima, u posljednjih se nekoliko godina proznim i pjesničkim knjigama svrstala u sam vrh suvremene hrvatske književnosti. Objavila je zbirke pjesama: Bit će strašno kada ja porastem (1988), Vječna djeca (1993), Žensko pismo (1999), Kućna pravila (2007) te zbirku priča Nasmijati psa (2006) i roman Adio kauboju (2010). Za rukopis Nasmijati psa dobila je nagradu lista Vijenac i izdavačke kuće AGM kao najbolji autor proze do trideset i pet godina. Dobitnica je prve nagrade Ranko Marinković Večernjeg lista za kratku priču Heroj te nagrade Kiklop za najbolju zbirku poezije Kućna pravila (2007). Zbirka priča Nasmijati psa, osim u Hrvatskoj, objavljena je u Njemačkoj pod naslovom Augustschnee te u Mađarskoj, Srbiji i Makedoniji. Po njezinim pričama snimljeni su ili se snimaju kratki igrani filmovi. Prozni fragmenti i pjesme prevedeni su na više jezika, uvrštavani u strane i domaće izbore i antologije. Roman Adio kauboju uskoro izlazi u njemačkom i španjolskom prijevodu. Živi u Splitu.

Treba čuvati šume od skribomana, rekli ste jednom, i nakon toga cijelu svoju neobjavljenu zbirku poezije bacili u smeće, iako su je čak tri izdavača htjela objaviti. Neobičan potez, znači li to da ste perfekcionistkinja?

Mislim da to samo znači da sam realna. Žao mi je što i prije nisam tako postupala. Ali još imam tu knjigu u nekom dokumentu, nije završila baš u recycle binu, iako je ne mislim objaviti.

Vjerojatno se to sa skribomanijom odnosilo na velik broj svakojakih knjiga koje se pišu i objavljuju, dok s druge strane mediji šalju poruku – književnost nam ne treba, to nikoga ne zanima, to je dosadno – što je laž, istina je samo da knjiga i kultura ne zanimaju medije, jer im nisu isplative, što je, također, kratkovidno.

U moru naslova, a bez sustavne književne kritike, lako promaknu i oni naslovi koji su dobri i vrijedni pozornosti. To mi se čini većim problemom od skribomanije.

Bit će strašno kad ja porastem, prvu zbirku poezije, objavili ste s četrnaest godina. Kakvi su vam osjećaji danas vezani uz nju, biste li je radije prešutjeli ili...?

Često na književnim događanjima recitiram poneku pjesmicu iz Bit će strašno…. Nemam ja problema s tim, dapače, ali govoriti o toj knjižici kao o nečem književno relevantnom bilo bi neozbiljno. To je moja teka, spomenar. Dosta sam čitala u osnovnoj školi i sjećam se da sam, vjerojatno i zbog tog čitanja, razmišljala u rečenicama koje sam automatski literarizirala, onako u glavi, a onda je krenulo njihovo zapisivanje. Knjige su me odgojile, dale su mi važne stvari: empatiju, slobodu.

Usput, od honorara za tu knjigu kupili ste bicikl. Znači li to da, ako se od poezije ne može živjeti, ona barem omogućuje da daleko stignemo?

Ha ha, pa nisam kupila avion, s biciklom ne možeš bogznakoliko daleko. Ali daju se iz blizine zapaziti zanimljive stvari tako, s toga bicikla.

Što bi rekla Audre Lorde: poezija nije luksuz, možeš je zapisati na bilo čemu, bilo gdje. Pod pretpostavkom, jasno, da je imaš u sebi. Zato bi bilo logično da je može čitati svatko, bilo gdje. Ali ne dogodi se uvijek otvorenost prema riječima s druge strane, treba također imati čitatelja koji je darovit.

Zaista, koliko se može živjeti od pisanja, možda pomaže što ste prevođeni na više jezika?

Pa ponešto pomaže, ali nemam ja još mnogo knjiga. Svaki izdavač daje autoru honorar, pa ako knjiga izađe u nekoliko zemalja, nešto od tog honorara i bude, skupi se, a tu su i čitanja, koja se u nekim državama dobro honoriraju.

Što se prijevoda tiče, nagrada je sama po sebi i kad netko na drugom kraju svijeta pročita moju pjesmu na zuluu ili priču na bjeloruskom.

Počeli ste zbirkama poezije, pa nastavili vrlo uspješnom zbirkom priča (Nasmijati psa), zatim je opet išla jedna pjesnička knjiga i konačno roman Adio kauboju. Oni koji su pisali o vašim knjigama zapažaju u vas prozni utjecaj na poeziju i poetski na prozu. Mogu li se književni rodovi strogo odvajati, kako odlučujete što ćete iskazati prozom, a što poezijom?

Zavisi o čemu želim pisati, forma dolazi u pa-ketu zajedno s temom, sadržajem, nije to odvojivo. Po strukturi, ja sam prozaik, čak su mi i pjesme prozne. Ono što je poetsko kod mene je jezik. Ali stvarnost je u taj jezik snažnije otisnuta nego u fabulu, priču. U jeziku je gotovo sve što postoji, a što je nestalo nestaje i iz jezika, iz jedne riječi mogu nastati kartice teksta. Uvijek su mi se sviđali prozaici s intenzivnim govorom, bogatim razuzdanim vokabularom i netipičnom sintaksom koja životnošću iskače iz papira. A sve to nije nimalo pretenciozno, dapače, bolno je stvarnije od preslika stvarnosti. Takvi su autori bezglasni kantautori ili kantautori u prozi: Cortázar, Bolańo, Schulz, Kiš, Jelinek, Yourcenar, Bernhard, Kovač… Evo i najnoviji nobelovac Llosa često je takav u svojim prozama. Čuje se glazba priče, ritam jezika, čak i u prijevodu, ali i promiču slike pod tekstom, osjećaju se mirisi i smradovi. Tu ima jako mnogo spisateljske strasti i žara, snage, a ne puke marljivosti. Neki pisci roman sazidaju od riječi, a neki ga odsviraju na tastaturi. Meni su bliži ovi drugi.

Jedna od glavnih tema vaše poezije kao i proze jest odrastanje u Kaštelima, jedan je kolega to nazvao arheologijom intime. Znači li to da odbijate odrasti ili da vam je život odrasle žene manje zanimljiv za književni izraz? I kako je uopće bilo odrastati u tom prostoru opustošenu industrijom koja više ne postoji?

Ne mislim da mi je odrastanje najvažnija tema, a nisu ni Kaštela. To vrijedi samo za jednu zbirku pjesama, Kućna pravila. I ona je vezana samo uz ljepši dio mog djetinjstva, sastavljena je poput fotoalbuma, i od nekoliko naraštaja stanara kuće u kojoj sam odrasla.

Ali Adio kauboju govori ne o jednoj, nego o tri odrasle žene i njihovim odnosima nakon tragične smrti maloljetnoga sina i brata. Govori o nasilju i diskriminaciji i o predgrađu koje podsjeća na Kaštela, ali jednako tako i na desetke drugih predgrađa uz more ili na kopnu. Govori o svijetu zaraženu smrću i propadanjem, zato je pristajala ta industrijska kulisa koju inače savršeno poznajem. A s druge strane sve se odvija ljeti i puno je, pogotovo nakon dugo iščekivane kiše, hipertrofirana mediteranskog, gotovo suptropskog bujanja bilja, kukaca, životinja, seksa.

Koliko vrijedi ona stara izreka ruske formalističke škole da „pjesnik nije imanentan pjesmi“?

Moja proza, priče i roman, nije o meni (onoliko koliko je to moguće), nego o drugima. Iako mi je savršeno jasno da određen stupanj identifikacije, pa i brkanja autorice s pripovjedačicom od strane čitatelja mora postojati. Zato sam se, između ostalog, na kraju romana poigrala dijalogom između spisateljice gospođe 0 (nula, ali čita se i kao O) i moje pripovjedačice Ruzinave.

S tim da je 0 prilično jasna oznaka za ništicu, smrt. Kao i za novi početak.

Biografsko ili izmišljeno, nije to ni važno, nekad je i autoru teško raspoznati gdje jedno završava, a drugo počinje, važnije je da pisac ne pobrka sebe sa svijetom i ne postane sebi mjera za sve ostalo, da pišući sebe može vidjeti kao nekog drugog i da ima taj stupanj objektivnosti promatrača.

U romanu se sve događa u prezentu, u dvijetisućitima, a prošlo vrijeme služi da bi se sadašnje moglo s nečim usporediti, prošlost služi da bih govorila o sadašnjosti. I da bih opisala taj raspad svijeta, razdvajanje života na dva nespojiva dijela: prije i poslije smrti, prije i poslije rata. Iako se o samu ratu ne govori mnogo, više o uzrocima i posljedicama.

Osim što pišete i prozu i poeziju, znam i da pratite ono što se događa u domaćoj književnosti. Dakle, poezija-proza, što mislite, gdje su (mladi) hrvatski pisci danas jači, koji je segment kvalitetniji?

Pisala sam kolumnu o knjigama, uglavnom preporuke novih izdanja, a i inače čitam i pratim, zanima me. Zanimljivi su i pjesnici i prozaici koji su se pojavili u proteklom desetljeću. Ako kao mlade uzmemo u obzir one mlađe od mene, sa zanimanjem iščekujem što će sljedeće napraviti Andrijašević, Pogačar, Oblučar, Novaković, Brnardić, Tomaš, Bakić i još neki pjesnici, koji su pokrenuli poetsku scenu u pravcu koji se meni sviđa i zapravo obnovili poeziju i interes za istu. S prozne strane, tu su Vlado Bulić, Maša Kolanović, Ivana Simić Bodrožić, Maja Hrgović… U mojoj su generaciji Ivana Sajko, Bekim Sejranović, Igor Štiks… To su ti mladi pisci koji su se pojavili u nultima, i uistinu privukli veliku pozornost struke i čitatelja, a ima ih još nekoliko dobrih.

Najveći je problem, opet, nedostatak govora o knjizi i nedostatak književne kritike u mainstream-medijima koja bi popratila i afirmirala tu mlađu generaciju prozaika, kao što je to bilo s generacijom pisaca koja se afirmirala 90-ih. Još se priča o FAK-u na način kao da se ništa zanimljivo nije dogodilo posljednjih desetak godina, a nije baš tako, nego to što se događa nije primjereno popraćeno.

Ali pomalo jačaju inicijative u novim medijima, pa ćemo vidjeti.

I poezija je jedan od onih oblika kojima se s novim vremenima i tehnologijama proricala skora smrt. Dobro, pisalo se to i za kazalište, film, knjigu, operu... Je li vam iznenađenje da se u ovim površnim vremenima brzog interneta i spore pameti poezija još piše, tiska pa čak i prodaje?

Uvijek će postojati određen broj ljudi koji čita poeziju, pa i na internetu, dapače. Taj broj nije velik, ali je prilično stalan. Kad nisam imala dovoljno novca za knjige, kupovala sam samo poeziju, jer sam se njoj češće vraćala. Iz osobnog iskustva znam da poezija ne mora biti estradna da bi išla u dotisak ili doživjela drugo izdanje, a nisam sama.

Nekolicina pjesnika vrlo je čitana i omiljena, a to su redom dobri pjesnici: Rešicki, Gromača, Jagić, Prtenjača, Glamuzina, Pogačar, Bajsić, od starijih Dragojević, Gudelj, a tu su i Lucić i Dežulović sa svojom satiričkom poezijom… Ali, naravno, ima i dobrih, čak i izvrsnih pjesnika koji iz raznih razloga teže dopiru do publike, ali čitatelji ih ipak pronađu. Prvog sam se sjetila Stjepana Gulina, kojeg je otkrila i prisvojila mlađa generacija pjesnika. Svejedno, vremena se jesu promijenila, da se danas pojavi mladi pjesnik Dragojevićeva talenta i da kao on potpuno odbije sudjelovati u javnom književnom životu, bojim se da ga kao pjesnika ne bi bilo. To je jako loše, jer pjesnici uglavnom nisu probitačni, dapače.

Mislite li da Hrvatska putem Ministarstva kulture pruža dovoljnu potporu knjizi? Posljednjih je godina uspostavljeno nekoliko dobrih inicijativa od otkupa knjiga pa do stipendija piscima. Može li se bolje?

Naravno da se može bolje. Moralo bi! Ministarstvo bi trebalo promijeniti svoju taktiku svima pomalo i konkretnije poduprijeti zaista dobre sinopsise, kvalitetne projekte pisaca koji su se dokazali svojim radom ili, možda još bolje, već gotove rukopise. Nedavno je objavljen tekst Roberta Perišića, zatim i tekst Zorana Ferića – a poslije je bilo još nekoliko reakcija, ali sve je to nedovoljno – koji upozoravaju na loš položaj autora i nedostatak domišljene i sustavne potpore institucija koja rezultira time da pisci u srednjim godinama pritisnuti raznim drugim poslovima i obiteljskim obvezama prestaju pisati i objavljivati.

Upoznala sam prošloga ljeta danskoga pisca, nešto starijeg od mene, koji od stipendija, javnih čitanja i predavanja kreativnoga pisanja može normalno živjeti i pisati, pa onda i zarađivati od knjiga, a spominjem to jer su njihove naklade slične našima. S druge strane, nedavno mi je jedan kolega, hrvatski pisac i prevoditelj, rekao kako mora odustati od pisanja romana jer još ne može dobiti potporu koja bi mu omogućila da se posveti pisanju, a da pritom ne bankrotira.


Situacija da umjetnost treba potporu države ili mecene i nije nova...

Mnogi su drugi u sličnoj situaciji. Ima i drukčijih mišljenja, no ja ne vidim u čemu je problem – bi li bilo Shakespearea bez Elizabete? Vjerojatno da, postojao bi neki William, ali ne ovakav kakva poznajemo. Pisanje je naporan rad i koliko god ga voljeli, teško je biti produktivan i kvalitetan proizvođač riječi, ako deset sati dnevno provedeš na nekom drugom poslu. Također, problem su oni časopisi koji autorima ne plaćaju tekstove, što je u najmanju ruku bezobrazno, jer uredništvo se za svoj posao ipak naplati. Čitanja su kod nas najčešće besplatna, tako da je pisac zbog njih obično u trošku. Ukratko: od pisca se očekuje da donira svoj rad. Zanimljivo, od nikoga se drugog to ne očekuje i, što je još neobičnije, netko drugi uvijek dobiva novac za taj piščev rad. Mislim da bi se u ovu priču trebala uključiti udruženja pisaca i izdavači, jer prvi bi trebali štititi prava pisaca, pa zato valjda postoje, a drugi bi trebali u tome vidjeti svoju korist. Tim prije što sve više mladih pisaca ima status samostalnog umjetnika, ne zato što su zgubidani, nego zato jer se žele posvetiti pisanju, ali to u praksi znači beskrajno udaranje po tastaturi za sitniš ili za nešto krupniji novac u slučaju da umjesto romana krenu pisati scenarije za sapunice i tekstove za pjevače kako bi preživjeli.

Dok je većina naših današnjih književnika počela u novinarstvu, vaš je put obrnut: prvo je bila književnost pa onda došla novinska kolumna. Smatrate li svoju poeziju i prozu znatno višim umjetničkim oblikom od kolumne? Postoje li uopće visoki i niski književni oblici?

Znam da sam mnogo bolja u prozi i poeziji, ali mogu napisati dobar novinski tekst ili što god hoćeš, nije problem. Ali spora sam, previše mislim oko svake riječi, oko stila, a rođenom novinaru to dolazi samo od sebe. Što ne znači da mi nije drago pisati kolumne i da to neću ponovno raditi, ali pod meni prihvatljivim uvjetima, a to su svi koji nisu sramotni.

Mogu parafrazirati onu slavnu gastrousporedbu književnost – novinarstvo, po kojoj postoji dobra salama (novinarstvo) i loš odrezak (književnost) i obrnuto. Apsolutno se slažem, jako volim čitati neke kolumniste, ali opet – odrezak je šnicl.

Nekako vas od književnih početaka prate nagrade, već s 18 za zbirku Vječna djeca dobili ste nagradu na Marulovim danima, a gotovo sve što napišete bude prepoznato kao iznimno kvalitetno. Kiklop za Kućna pravila, nagrada Vijenca i AGM-a Prozak za Nasmijati psa, nagrada za kratku priču Ranko Marinković Večernjeg lista…, začudilo bi me da Adio kauboju, s obzirom na kvalitetu, ne nastavi tu tradiciju. Pokušajte iskreno: što znače nagrade?

U Hrvatskoj nagrade znače određen prinos kućnom budžetu, ali ne sve, i znače nešto više govora o knjizi, ali ne uvijek. Mladom piscu znače poticaj, potvrdu. Nešto više od navedenog nagrade u Hrvatskoj ne znače. Zašto? Pa evo, na primjer, nagrada Jutarnjeg lista jedna je od najvažnijih nagrada za knjigu, a u tom istom listu postalo je gotovo nemoguće pročitati književnu kritiku, kvalitetan razgovor s piscem ili bilo kojim pametnim i vrijednim čovjekom (osim ako nije riječ o djelu pisca koji radi u EPH, tad se piše naveliko).

O Adio kauboju, doduše, nešto se i pisalo, ali o većini knjiga se, uglavnom, uopće ne piše ili se nešto pribilježi tek radi reda. Razočarao me potpun izostanak solidarnosti onih pisaca koji su utjecajni novinari i kolumnisti na to protjerivanje knjige iz novinskog prostora, kao da šalju poruku: mi smo se snašli, mi imamo logistiku, a za vas, luzerčine, nije nas briga.

Što ti vrijedi dobiti nagradu, ako je generalan odnos prema književnosti, poslu kojim se baviš, takav kakav jest, ponižavajući, jer, naposljetku, i ta nagrada se brzo potroši u svakom smislu.

U nekoliko ste se navrata u intervjuima igrali pojmom feminizma... Zanima li vas feminizam? U kakvu obliku?

Kod nas je antifeminizam toliko glasno zabukao feminizam, da mnoge žene imaju potrebu javno se ograditi od feminizma, čim se spomene. Naravno da jesam feministkinja u zemlji u kojoj se roditelji i dalje više raduju muškoj djeci i postoje dvostruka mjerila što je društveno prihvatljivo za muškarce, a što za žene. Mislim da se taj bunt protiv patrijarhata, koji je režim okrutan ne samo prema ženama nego i prema pojedinim muškarcima, osjeća u svemu što sam napisala.

Također, ako se fotografiram za Gloriju i kažem kojim se parfemom koristim, radim to iz dva razloga. Prvi je – to me zabavlja, a drugi – tako rušim predrasude, pa i osobne. Ne samo da jesam za žene u automehaničarskim radionicama i znanstvenim laboratorijima, nego sam i za automehaničarke, znanstvenice, umjetnice u ženskim časopisima.

Postoji li žensko pismo?

Postoji, ako tako postavimo stvari, ali se termin krivo upotrebljava – nisu žensko pismo samo uzdasi, sentimentalno štivo i chick lit, ženstvenost je, glupo mi je to i spominjati, sadržajan pojam i često ima snažan emancipatorski ton. Žensko pismo, u najboljem smislu te riječi, pišu i Marguerite Duras, Elfriede Jelinek i Slavenka Drakulić, Irena Vrkljan, nekad i Dubravka Ugrešić. Pa ako ćemo radikalno, ali i dalje precizno, žensko je pismo i Vedrana Rudan. Ali ne mora se u pismu osjećati rod, postoje autorice koje, vrlo uvjetno rečeno, pišu muško pismo: Flannery O’Connor, Harper Lee, Zadie Smith, Daša Drndić, pa donekle i Tatjana Gromača, Slađana Bukovac… Također, ono što zovemo ženskim pismom u užem smislu pišu i neki muškarci i to može biti kompliment, ali, bome, i ne mora. Naposljetku dolazimo uvijek do istog: da postoji samo dobra i loša, dodala bih i dosadna i zanimljiva, književnost.

Adio kauboju poigrava se vesternom, točnije špageti-vesternom kao žanrom. Zašto? Jeste li u djetinjstvu bili kauboj ili indijanac, koja vas je uloga zapadala?

U djetinjstvu sam radije bila misica ili pjevačica nego kauboj ili indijanac, ali također sam voljela biti i kauboj ili neka hrabra skvo ili kapetan broda. Kako koji dan. Djetinjstvo je takvo, ograničenja stižu poslije.

Igre kauboja i indijanaca nekada i suvremena kaubojština danas bile su razlog da se poigram italovesternom, koji je već po sebi parodija klasičnog kaubojca.

Šezdesetih, dok mene još nije bilo, snimano je čak deset filmova o Winnetouu u Dalmaciji, pogotovo u zadarskom zaleđu. U jednom je od tih filmova Trogir bio Santa Fe. A Barutana, gdje se također snimalo, danas industrijsko predgrađe Splita, nekad je jako sličila preriji iz romana. I inače su dalmatinski kamenjar i makija – a tek one obrijane pustopoljine i vrleti – krajolik s Divljeg zapada. Glavna ulica u malim mjestima s kućama lijevo i desno, pa beskrupulozni lokalni moćnik, pa junakinja koja uzima pravdu u svoje ruke, to je Staro naselje iz mog romana…

Provela sam mjesece tražeći i gledajući stare vesterne: Leone, Corbbuci, Castellari, ali i Peckinpah, Ford, Zinnemann… A sve je, eto tu ste bili u pravu, krenulo od Velikog mula u mjestu u kojem sam odrasla, a na kojem je godinama pisalo: STRANČE, OVDJE TE ZAKON NE ŠTITI. To je citat koji otvara roman, jer time se roman i bavi, ljudima koji su drukčiji od svoje, ove naše, sredine.

Split je u Hrvatskoj danas označen kao grad estrade i sami ste ga jednom definirali kao „grad sportaša, lakih nota i šminkera“. Zašto je u medijima manje naglašen jaki književni potencijal Splita, to je grad u kojem danas živi velik broj važnih hrvatskih pisaca. Je li tomu kriva samo posvemašnja estradizacija medija?

Splitski pisci nisu umiljati, mislim da mnogim medijima ne odgovara da se o pojedinima od tih pisaca uopće govori, a kamoli u pozitivnom kontekstu, jer ako još u Hrvatskoj postoje kritičari i kritičarski duh u ovoj nametnutoj (auto)cenzuri egzistencijalno ucijenjenih novinara, onda se taj kritički duh šćućurio u Splitu. S naglaskom na šćućurio. Da postoji, ne kozmička pravda, nego zdrava pamet, onda ne bi debelo potkoženi redikuli i lopovi bili na svim najvažnijim mjestima u gradu, a ponajbolji pisci regije vječno na rubu, jer jedno je biti buntovnik u dvadesetoj i tridesetoj, ali ako si to još u četrdesetoj, pedesetoj, vjerojatno se ne osjećaš dobro, jer očito nije se ništa bitno promijenilo.

Sad mi pada ma pamet – postoji snimka na YouTubeu, Toma Bebić na Splitskom festivalu pjeva Neveru. Veličanstven je, ali čovjek odmah zapazi da se on, dok pjeva, smije sam sebi, jer svjestan je kako ga vide iz publike, a tad su ga gledali kao čudaka u boljem slučaju. Slično je bilo i sa Smojom. Nekad se pitam koliko hrabrosti ovdje treba da bi se ostalo normalan – gotovo do ludila. Split je, danas mnogo više nego ikad prije, naopako izvrnut, grad koji dubi na glavi sa stražnjicom na mjestu glave.

Kultura polako, ali sigurno nestaje iz medija, osim ako pristane na estradizaciju. Brine li vas to?

U kulturno razvijenim zemljama nije tako, postoje tabloidi, ali postoje i normalne novine. Kulturni su se sadržaji u nas već dobrim dijelom preselili na internet i tamo je prilično dinamično, a bit će i življe.

Estradizacija je kulture besmislena, ona bi mogla uništiti, primjerice, kazalište kao što je estradizacija novina uništila novine. Prvo ih je uništila moralno i estetski, a to obično slijedi materijalna propast (iako ne nužno tim redom). Neće propasti kultura bez medija, ona je postojala i prije njih i bez njih, prije će biti da će propasti mediji bez kulture. Ako ćemo i tržišnim jezikom: bez kulture nije moguće proizvesti ni elitnu trgovinu ni elitnog potrošača. Kad dobijemo kulturnog snoba, ne kao incident nego kao društveni fenomen, socijalnu skupinu, bit ćemo bogata zemlja.

Split je zahvaljujući svom eksperimentu s gradonačelnikom, u posljednje vrijeme česta tema medija, najčće se na naš račun svi dobro zabavljaju. Jesu li vama Kerumovi biseri zabavni? I zašto nam se to dogodilo?

Zato što je ovaj put dišpet proradio na krivi način, autodestruktivno. Ustalom za Keruma je glasalo petnaest do dvadeset posto Splićana, jer većina nije izašla na izbore. Ljudi nisu vjerovali nikomu od kandidata, ne vjeruju strankama, to je jasno, a i zašto bi.

Ovo što se događa u Splitu sliči karnevalu, kad totalni fijasko ode u bakanalije; to je situacija u kojoj Krleža (ali onaj iz Kraljeva) susreće Hieronymusa Boscha. Ali mislim da bi i Krleža ostao bez teksta i tinte pred Kerumima, Krleža je bio idealist gledajući iz današnje perspektive. Tko bi, također, uopće mogao biti tako ciničan pa zamisliti plejadu političara koji pljačkaju svoj narod izvikujući patriotske parole. Inače su ti naši, simbiotski povezani poduzetnici i političari, tipovi, a ne karakteri. U književnosti su uporabljivi isključivo kao karikature. Evo na pamet mi pada Jarryjev Kralj Ubu, ali to je već on napisao. Tako da vam moram priznati – nisam zadovoljna čak ni Kerumovim literarnim potencijalom. U Adio kauboju imam jednog sličnog, Vrdovđeka, za kojega jedan od likova kaže da će ga grad prije pojesti negoli on njega. Izgleda da u slučaju Splita i Keruma vlada mrtva trka, tko će koga prije satrat.

Adio kauboju završava štrajkom radnika koji nose parole i lutaju gradom, bojim se da to postaje slika hrvatske stvarnosti. Brine li vas sve ovo što nam se događa ili vam uvijek kao izlaz ostaje sigurno utočište književnosti?

Književnost nije utočište, pogotovo nije sigurno utočište, jer traži velik stupanj iskrenosti, preispitivanja, a time i hrabrosti, ali ona je i potencijalno snažan medij, danas kad je ostalim medijima teško povjerovati. Kad sam pisala Adio kauboju, znala sam što će se dogoditi, ne treba biti prorok za takvo što, dovoljno je biti svjestan gdje živiš, prošetati ulicom; otići češće izvan centra, pa i izvan Zagreba, Splita, Rijeke, u srce hrvatskog sna, koje je zapravo kraj svijeta, gdje te napuste sve iluzije o tome gdje smo, kako živimo. Radnici traže svoje pare koje su završile u tuđim džepovima, ali ni sami ne vjeruju da će ih ikad dobiti. Ta bespomoćnost da se nešto promijeni, izigranost, dezorijentiranost, ono je najgore. Evo, čak i ja, dok vam odgovaram na ova pitanja, sve vrijeme znam da neću baš ništa promijeniti, osim možda na vlastitu štetu.

Ali borba je važna i, kad se čini uzaludna, ona ostavlja otvoren izlaz nekim ljudima koji će je moći provesti.

Povijest nas uči da što su vremena teža umjetnost biva jačom. Vjerujete li u to?

Sve i da čovjek živi u idealnom društvenom sustavu, još bi imao dovoljno privatnih, intimnih tragedija, promašaja, smrti, bolesti, prokockanih šansi, krivih izbora, krivih ljudi, svakodnevnu osrednjost… – sasvim dovoljno, i previše, boli, i za život i za umjetnost. Ja sam za to da se umjetnik, svaki koji to svojim radom zavređuje, zaštiti kao kulturno dobro, da ne radi kao tovar, a svejedno se osjeća kao parazit, i da ne bude na prosjačkom štapu, kažnjen. Nema u siromaštvu ništa poticajno, osnažujuće ni bilo što romantično. Osim ako tuberkulozu ne držite romantičnom.

Vijenac 434

434 - 21. listopada 2010. | Arhiva

Klikni za povratak