Vijenac 434

Književnost, Naslovnica

MARINA VUJČIĆ, TUĐI ŽIVOT, PROFIL, ZAGREB, 2010.

Virtualni mjehurić od sapunice

STRAHIMIR PRIMORAC

Štura bilješka o autorici romana Tuđi život otkriva da je Marina Vujčić rođena u Trogiru 1966. i da radi u Zagrebu kao profesorica hrvatskoga jezika i književnosti te kao lektorica. Objavljuje pjesme za djecu, autorica je drame Sretan kraj, piše scenarije i stalna je jezična savjetnica Kazališta Ulysses. Kako se iz ovih podataka može zaključiti, oskudan broj naslova zasad nadomješta izrazita raznorodnost njezinih književnih interesa. U takav se kontekst zacijelo uklapa i žanrovska odrednica njezina proznog prvenca Tuđi život: roman je spisateljica označila kao telenovelu. Pritom je, predstavljajući svoje djelo javnosti, Vujčićeva podsjetila na povijest toga žanra upućujući čitatelje na njegove konvencije i ključ u kojem i njezin tekst treba razumijevati.

Iako se ovakvo žanrovsko određenje u prvi mah može činiti prije egzotičnim nego književno opravdanim, ipak nije tako: stanovite egzotike možda se može naći u povijesti žanra, ali sam termin u dobroj mjeri pokriva smisao romana. Naziv telenovela (televizijski roman) dolazi iz hispanoameričke kulture, nastao je sredinom prošlog stoljeća, a označava televizijsku seriju (prva telenovela, Tvoj život pripada meni / Sua vida me pertence, snimljena je u brazilsko-kubansko-meksičkoj koprodukciji i emitirana 1950). No tragom žanra, koji je tijekom vremena doživio brojne medijske mijene, mogli bismo se vratiti čak u prvu polovicu 19. stoljeća. Valjalo bi najprije podsjetiti na europsku tradiciju iznimno popularnih feljtonskih romana tiskanih u nastavcima u dnevnim novinama, časopisima ili posebnim sveščićima (E. Sue, A. Dumas, Ch. Dickens i dr.; u 20. stoljeća u nas M. Jurić Zagorka). Zanimljivo je, potom, da su npr. u kubanskim tvornicama cigara radnicama za vrijeme posla nadzornice čitale romane u nastavcima, tj. iz dana u dan, i taj se običaj održao do danas. Bilo je to prije radijske ere; a kad se pojavio radio, prva radionovela (radioroman) emitirana je upravo na Kubi, 1930. U svakom slučaju žanr je, u svim medijskim oblicima u kojima se pojavljivao – bilo u tiskanoj formi, bilo u modusu tvorničkog čitanja, bilo u radijskoj ili televizijskoj inačici – bio iznimno popularan u najširim krugovima.

Ovaj ekskurs o žanru nije slučajan. Glavna junakinja romana Sara, anonimna lektorica u jednom zagrebačkom časopisu, pobijedi na natječaju za dramsku TV- seriju te piše deset epizoda telenovele u kojoj internetska ljubav izaziva rasap neke obitelji. U dijelovima romana u kojima se govori o o likovima i dramskim zapletima u koje oni zapadaju u seriji autorica je posegnula za nekim trivijalnim elementima telenovele: za ljubavnom pričom u kojoj je mnogo strasti, za pripovijedanjem iz ženske perspektive i opisima romantičnih i melodramskih raspoloženja, za nenadanim zapletima i neočekivanim rješenjima. Tomu je prilagodila i stil, koji je zasićen klišejima i riječima ispražnjenih značenja, te povremeno oponaša karakterističnu sladunjavost i patetiku telenovele: svako malo suze „neobuzdano naviru“, „nezaustavljivo cure“, „kotrljaju se niz lice“; Irenina su djeca „dva mala anđela“; ona je „nesposobna da se pomakne od ugode njegova glasa, od nadmašenih očekivanja“; „Divio joj se iskrenošću koja je razoružala njezin stid“, i sl. Ta priča u priči kadšto je toliko jaka u svojoj emocionalnoj dimenziji („Srce, a ne razum, bilo je ono što ju je [Irenu] određivalo.“), da se prelije preko vlastitih rubova i ugrozi onaj drugi dio romana.

Roman Tuđi život, na pozadini trivijalne matrice telenovele, zanimljivo tretira temu ljubavi u suvremenim društvenim okolnostima, a istodobno na svjež i vrlo uvjerljiv način govori o odnosu nekoliko svjetova u kojima se istodobno našla protagonistica romana („... živim nekoliko paralelnih života, zapravo propuštam jedini pravi.“) Prvi je od njih realni, zbiljski svijet u kojem se kreće – maleni stan u kojem jedva preživljava od plaće i nesigurnih honorara, posao na kojem je stalno kinji njezin nadređeni te nekoliko pravih prijatelja koji joj taj život pun problema čine koliko-toliko podnošljivim. Drugi je svijet stvaralaštva, književne kreacije „najveće ovisnice o literarnoj fikciji koju je moguće zamisliti“. Sara je tim svijetom fascinirana, „opijena osjećajem moći izazvanim kreacijom nečijeg života“. Treći je svijet onaj virtualni, u koji je stigla u istraživačkoj misiji, bez ikakvih prethodnih iskustava u dopisivanju na internetu. Željela je sama istražiti kako funkcionira chat, da bi te detalje mogla uvjerljivo prenijeti u svoj scenarij. Neočekivani zaplet stigao je zbog toga što je Sara preuzela izmišljeni identitet junakinje svoga serijala, a istodobno zaboravila da je s druge strane toga virtualnog svijeta ipak živi čovjek. Što se duže dopisivala s njim, to je na njega mislila više u svoje nego u Irenino ime. Sarini svjetovi sasvim su se pomiješali, ona se toliko identificirala sa svojom junakinjom Irenom da je umjesto nje počela živjeti njezin život. Dogodilo joj se i da više nije razlikovala što je zbilja, što je filmska, a što virtualna priča.

Marina Vujčić u Tuđem životu vrlo je inventivno, u našoj suvremenoj prozi možda i literarno najuvjerljivije i najuspjelije, tretirala tematiku odnosa književnoga lika i virtualnog svijeta. U nje je to bitan, logičan, prirodan dio strukture romana, a ne tek pomodan, nasilno unesen detalj. Ne znam bi li se po dramatičnosti mogla naći u hrvatskoj novoj prozi scena približna sceni razočaranja i šoka u koji je zapala Vujčićkina junakinja u trenutku kad je ugledala svog virtualno idealnog, a u zbilji grotesknoga muškarca i kad se rasprsnuo taj „virtualni mjehurić od sapunice“: „Mislim da sam tek tada, u svojoj trideset i drugoj godini, prvi put do kraja spoznala značenje riječi razočaranje. Čovjek koji je sjedio za zadnjim stolom bio je sve ono što nisam mogla zamisliti i sve ono što nikad ne bih izabrala birajući svog muškarca. Onako kako ljudima trenutak prije smrti prođe kroz glavu cijeli njihov život, tako je meni u toj jednoj sekundi, u prvoj sekundi u kojoj sam ugledala Mladena, prošla kroz glavu glupost moje virtualne iluzije, i sve riječi koje sam izgovorila vjerujući u nju.“

Na sličan, dramatičan način rasprsnula se još jedna velika Sarina iluzija, ona o piščevu osjećaju moći koji proizlazi iz spoznaje da je apsolutni gospodar u kreiranju sudbine svojih likova. Unatoč vlastitim razočaranjima, ili baš zbog njih, ona je svojoj Ireni, majci dvoje djece koja više nije htjela trpjeti muževo zanemarivanje, kao autorica željela oblikovati sretan završetak veze s virtualnim ljubavnikom. No njezinoj se književnoj „moći kreiranja tuđih života“ suprotstavlja redatelj koji pak traži bezuvjetnu promjenu, budući da je producent serije, a on je tu, jasno, najmoćniji, doživio da ga je žena ostavila i otišla s nekim virtualcem. Taj sudar visokih ideala pojedinca s banalnom svakodnevicom, o čijem ishodu ne treba dvojiti, još je jedna dojmljiva slika položaja umjetnika u društvu koje smo zaslužili.

Stilski korektan, u blagom ironijskom odmaku od telenovele tek mjestimice zamućen, tekst romana Tuđi život obiluje dobro uklopljenim eksplicitnim i implicitnim literarnim citatima (Priča o M. Milane Vuković-Runjić; Dragojević, Sagan, Pessoa, Saint-Exupéry). Odlikuje ga čvrsta, kompaktna kompozicija te detalji i karakteri s naše šarene društvene scene.


Vijenac 434

434 - 21. listopada 2010. | Arhiva

Klikni za povratak