Vijenac 433

Naslovnica, Povijest

U povodu 130. obljetnice pohrvaćenja splitskih srednjih škola

Teško je bilo Hrvatom biti

Frano Baras

Uvodnik zadarskog Narodnog lista od 27. ožujka 1880. najavljivao je masno otisnutim slovima: „Carskom odlukom bi naređeno da, počamši dojdućom školskom godinom, u gimnaziji i realci u Spljetu, hrvatski jezik bude naukovnim jezikom. (...) Učiona je temelj pravog napredka; otuđene učione nisu nam stvarale do danas – malom iznimkom – već narodne dušmane, il mrtve birokratičke robove. Potisnut zrakom narodne prosvjete kroz učione, materinski jezik otvorit će si širom put u sve razrede pučanstva, te će prestat i ona upornost kod c.k. ureda, koji nam još talijanče zemlju. (...) Ponarodjenje Spljetskih učiona vriedi za narod sto bielih gradova. U Spljetu se stiču najbolje sile naše zemlje, tu je srce Dalmacije, koja će odsad kucati novom silom, da probudi narod na novi život.“


Gajo Bulat


Poslije Kotora i Dubrovnika, Sinja, Korčule i Šibenika konačno je došao red i na Split. Nastava na talijanskom jeziku ostala je jedino u zadarskoj srednjoj školi. Bio je to plod velike upornosti i diplomatske vještine dalmatinskih zastupnika narodnjaka u Carevinskom vijeću u Beču, u prvom redu dr. Mihe Klaića. Napokon je postignuto „odavno traženo pravo, da u dvjema glavnim zavodima Dalmacije naša djeca budu naravno odgojena, a ne mučena i iznarođena kao dosad“ – pisalo je dalje u uvodniku. Radosna vijest pozdravljena je po čitavoj Dalmaciji „pucanjem mužara i vijanjem narodnih trobojnica“. Splitski narodnjaci održali su već 30. ožujka svečanu priredbu u prostorijama Slavjanskog napredka. Dok su oduševljeni narodnjaci slavili, splitski gradonačelnik dr. Antonio Bajamonti, vođa bivše autonomaške, a sada već otvoreno iredentističke stranke, vijeća s pristašama što poduzeti. Sutradan, 31. ožujka, njegovo stranačko, a ujedno i općinsko glasilo Avvenire, koje je izlazilo na talijanskom jeziku, donosi samo kratku vijest: „Naše su srednje škole osuđene! S novom školskom godinom bit će pohrvaćene.“ Dva dana poslije (2. travnja) Avvenire prelazi u oštar i otrovan napad. Indignirano komentira „žalosnu carsku odluku“ i poziva se čak na 22 (!) stoljeća latinske prisutnosti u Dalmaciji, na rimske spomenike, mletačke zidine itd. Ujedno sipa drvlje i kamenje na praški list Politik koji se usudio ustvrditi da su 98 posto Splićana Hrvati. Moram podsjetiti da praški list nije pretjerivao, jer je iz službenih austrijskih podataka proizlazilo da je 1880. u Dalmaciji 93,5 posto stanovništva govorilo hrvatski, a samo 5,8 posto talijanski, odnosno 0,7 posto njemački. U školskoj godini 1877/78, na primjer, u splitskoj gimnaziji i realci od ukupno 247 učenika njih 228 imalo je hrvatski kao materinski jezik, sedamnaest talijanski, a dva njemački.

Uvrede i prostaštva


U istom broju Bajamontijevo glasilo po svom običaju drsko i vulgarno vrijeđa hrvatsku povijest. Izruguje se istraživanjima tada mlada arheologa i srednjoškolskoga profesora Frane Bulića. Kralja Zvonimira naziva „okrunjenim neotesancem“ (bifalco coronato), a hrvatske vladare „ušljivim kraljevima biogradskim“ (pidocchiosi re di Zaravecchia). Za autonomaše, međutim, kaže da imaju „dobro utemeljeno porijeklo, nasljednu plemenitost rimskog imena, kao što je rimski i ambijent u kojemu žive“. Narodnu čitaonicu naziva jazbinom (covile). Vrhunac lakrdije predstavlja protestno pismo splitskih beršaljera upućeno praškom listu Politik. Ti beršaljeri, koje su inače nazivali italianissimi, bili su članovi tobožnjega streljačkog udruženja, nosili su uniformu i bili naoružani te bili svojevrsna Bajamontijeva privatna milicija. Regrutirao ih je, kao i općinsko redarstvo, iz redova nepismenih i odnarođenih stanovnika splitskih predgrađa.

Autonomaši se nisu zadovoljili samo prostačkim uvredama svog stranačkog glasila, već organiziraju i pravu terorističku akciju. Kada je 4. travnja Narodna glazba „praćena neprestanim i oduševljenim klicanjem velikog mnoštva obilazila grad svirajući narodne davorije“, njihovi plaćenici i šesnaest općinskih redara nasrnu na nju kamenjem i batinama. Narodni list od 10. travnja objavljuje o tim događajima uvodnik pod naslovom Neredi u Splitu u kojemu među ostalim piše: „Nije ovo po prvi put da se u Spljetu, pod upravom dr Bajamonta, događaju prizori, kojih nije viditi nigdje u našoj zemlji, i koji su na sramotu njemu i gradu.“ U istom broju objavljen je i brzojav iz Splita Hajdučki nasrtaji.

Autonomaško-iredentistički teror raste iz dana u dan. Grupa od „četrdeset janjičara“ dogovara 6. travnja u krčmi Manola fizički napad na dr. Gaju Bulata, vođu Narodne stranke koji je imao otputovati u Beč. Istog popodneva petnaestorica terorista posjećuju Bajamontija, koji odobrava njihov plan i obećava im potporu gradskog redarstva. Plan ipak nije uspio jer je velika povorka narodnjaka otpratila Bulata i njegovu suprugu sve do parobroda u gradskoj luci. Istoga dana, 10. travnja, bijesni zbog osujećena napada, autonomaški plaćenici iskaljuju mržnju na osamljenom čuvaru Narodne čitaonice i prozorima zgrade. Poslije dva dana, 12. travnja, premlate namrtvo poštanskoga službenika Mitrovića. Poslijepodne 14. travnja nasrću na ravnatelja splitske realke Lovru Borčića dok je sa suprugom šetao put Poljuda. Narodni list komentira te događaje: „Od 4. tek. mj. otkako se narodna stranka usudila glazbom proslaviti veliki događaj, svaki dan, kad zađe sunce, pošten građanin mora daje stook, da pazi straga, s boka da nebi koji lopov ‘iredentovac’ nanj nasrnuo i usmrtio ga.“

Splitski narodnjaci i većina građana unatoč svemu daju oduška svom oduševljenju. Organiziraju se masovni izleti u Vranjic i Solin uz pratnju Narodne glazbe. Na povratku u grad pjevaju narodne pjesme i vijore hrvatske trobojnice. Sve to smeta autonomašima, a njihovo glasilo, koje inače nazivaju domovinskim novinama (patrio giornale), piše da se time vrijeđa njihova „ljubav prema vlastitom jeziku (talijanskom), poštovanje prema vlastitom porijeklu, čast vlastite prošlosti, jednom riječju građanski osjećaji“ i naglašava: „Neka o svemu ovome povede računa c. k. policija!“ Zahtijevaju neka se zabrani održavanje večernje škole koju je za sinove siromašnih težaka besplatno vodio mladi učitelj Frano Bradić. A naročito neka se zabrani održavanje proslave koju „hrvatska mafija“ (maffia croata) priprema u nedjelju 11. travnja u čast „službenog nasilja nad Dalmacijom“, kada će iz Kaštela doći „rulja crvenokožaca“ (masnada di pelli-rosse). Ako c. k. policija ne poduzme mjere, neka se zna da će te večeri biti „veoma vruće“ (fara assai caldo).

Mržnja kao „domovinska dužnost”


Gradonačelnik Bajamonti uspio je spriječiti najavljenu proslavu, ali se ona ipak održala iduće nedjelje 18. travnja. Svečani sobet počeo je rano poslije podne u Slavjanskom napredku. Pribivali su brojni uzvanici. Među njima načelnici općina Splitskog kotara, Mihovil Pavlinović, zastupnik, Juraj Biankini, urednik Narodnog lista. Govore su održali: dr. Ivan Mangjer, predsjednik Slavjanskog napredka Lovro Borčić, ravnatelj Realne gimnazije, dr. Cega, Petar Tartalja, pravnik Jurić. Navečer je priređena predstava, a zatim ples. Iste večeri došlo je do teškog incidenta u Velom varošu pokraj Crkve sv. Križa. Dvadesetak „iredentovskih lopova“ dočekalo je „četiri hrvatska varošana“ i žestoko ih napalo. Bilo je više ozlijeđenih, a jedan od Bajamontijevih plaćenika ostao je ležati smrtno ranjen. Narodni list je komentirao: „Vjerujte da poštenom čovjeku mora da dogusti iznimno stanje u kojem se već od osamnaest godina nalazi ovo nesretno mjesto...“ – dakle otkako je Bajamonti bio izabran gradonačelnikom. U podlisku na prvoj stranici Narodni list objavljuje 21. travnja romantičarsku pjesmu Spljetu gradu prigodom pohrvaćenja njegovih srednjih škola, koja počinje stihovima: „Čestito Spljete, hrvatski grade / Trikrat čestito, kličem ti mlad / Nevolja tvoja najveća pade / Ko ptica vesel da si mi sad! // Dugo si dugo trpio tužan / Puljižluk tebe tištio klet / U tvoje škole sijao kužan / Otrov je crni za mnogo let! (. . .)“


Razglednica starog Splita


Bajamonti odmah uzvraća i već 23. travnja počinje objavljivati u Avvenireu listu priloga za izgradnju „monumentalne česme“. Svim darovateljima obećavao je da će im imena biti zapisana zlatnim slovima na pergameni koja će „vječno“ visjeti u Općini i da će dobiti odgovarajući broj veduta izgrađene česme. Međutim ona je već bila naručena i isplaćena općinskim novcem! (Prvi rezervoar obnovljena Dioklecijanova vodovoda Bajamonti je svečano otvorio 14. ožujka 1880, i to baš na rođendan talijanskoga kralja Umberta! Po njegovu naređenju grad je bio okićen talijanskim zastavama. Bersaljeri su u svečanim uniformama, pod oružjem, noseći talijanske zastave, izvodili vježbe na strelištu. Poslije su marširali gradom pjevajući – teškom mukom naučene – iredentističke pjesme. Tako se otvaranje splitskog vodovoda bilo pretvorilo u veliku protalijansku manifestaciju. O svemu tome pisao je čak i praški list Politik.) Autonomaši pokušavaju novi manevar ulagujući se austrijskim vlastima. Avvenire piše: „Što se tiče naše mržnje prema Hrvatima ili bolje protiv hrvatstva, zar to predstavlja kakvu opasnost za monarhiju ili za javni red? (...) Mi ćemo i dalje vjerovati da je ova mržnja domovinska dužnost, a istovremeno i moralna kompenzacija.“


Visokim časnicima austrijske flote koja je posjetila Split Bajamonti priređuje raskošan ručak u restoranu hotela Tocigl. U Beč šalje na carsku paradu četu beršaljera. Preko svojih mađaronskih veza uspijeva plasirati članak u budimpeštanskom dnevniku Egyetertes u kojemu se mudro tvrdi da ni Split ni Dalmacija nisu hrvatski i kaže: „Ako se još i u zadarskim školama ukine talijanski jezik, dalmatinska inteligencija, trgovački i posjednički stalež morat će slati u inozemstvo svoje sinove, ako ne žele da podivljaju i da se izopače postavši Hrvatima.“ Taj članak prenijet će Avvenire na naslovnoj strani 28. travnja.

Car i Hrvati


Potkraj travnja Bajamonti određuje delegaciju koja će tobože u ime Splićana otići u Beč i zamoliti cara neka povuče svoju odluku o pohrvaćenju splitskih srednjih škola. Narodni list od 1. svibnja duhovito komentira: „Općina je izabrala poslanstvo na cara da bi se uslišalo pravedne zahtjeve ovog ‘latinskog puka’ naime, mjesto da se pohrvate ovi srednji zavodi nek se polatine, ili poniemče, ako li ne, da se barem pomagjare, ili, za skrajnu nevolju, da se poturče; pošto je rečeno upraviteljstvo u svojoj puljiškoj mudrosti uvjereno da se mogu posli voditi i turski i kineski, da li ne hrvatski!“ U delegaciji su bili prof. Mussafia, svećenik Lubin, opat Pavišić i advokat Rossignoli. Od njih je samo jedan živio u Splitu, ostala trojica u Beču, Grazu i Trstu. Car nije udovoljio njihovoj intervenciji i školska godina 1880/81. počela je u prvom razredu s cjelokupnom nastavom na hrvatskom jeziku.


Split oko 1880.


Poslije neuspjela pohoda na Beč gradonačelnik Bajamonti pojedinačno je pozivao roditelje učenika i prijetio im tamnicom i globom ako ne zaniječu hrvatsko ime. Jedan od prvih učenika ponarođene splitske Klasične gimnazije i njezin budući profesor Josip Barač pisao je 1932: „No zaludu je Bajamonti vazda i svuda među prijateljima i neprijateljima bacao krilaticu ‘Slaveni sutra – Hrvati nikada’ plodovi njegova rada dokazali su sasma protivno načelo. Život njegov i djelovanje njegovih tjesnijih prijatelja bilo je upereno protiv svim našim narodnim i nacionalnim idealima: protiv narodnoj kulturi, protiv narodnoj umjetnosti, protiv narodnom jeziku, pa čak i protiv narodnoj službi Božjoj (...) Bajamontov rad, nije bio samo političko razmimoilaženje sa našim narodnim ljudima, nego je bio prava neprijateljska i nerazumna mržnja, posijana i njegovana vijekovima od mletačkog nasilja, a otrovana od austrijske vladavine.“ Doista, prije 130 godina u autonomaškom Splitu nije bilo lako Hrvatom biti!


Vijenac 433

433 - 7. listopada 2010. | Arhiva

Klikni za povratak